Muke pobjedničkog referenduma

Izdvajamo

• Referendum za nezavisnost je najdemokratskiji čin u političkoj historiji države Bosne i Hercegovine. To je civilizacijska dragocjenost čije tekovine treba (od)braniti. Da bi to uspjevalo nužna je unutrašnja i međunarodna politička sinergija svih onih koji žele što snažniju, zdraviju i napredniju državu, s građaninom kao njenim temeljnim subjektom i zaštitom njegovih neotuđivih prava, među kojima je i nacionalni identitet.

Povezani članci

• Tomislav Jakić: Povijest pamti sve koje su iz nje pokušali izbrisati – pamtit će i Tita
• Junice i “srpski svet”
• POVODI: NAŠE SMRTI U BOSNI
• Bosna i Hercegovina poslije izbora: Vlast građanima!
• Holokaust i mi
• GDE JE NAŠA KUĆA

 Foto: FENA/Mario Obrdalj

Tri datuma su odredila sudbinu savremene bosanskohercegovačke države – 25. 11. 1943., 1. 3. 1992. i 21. 11. 1995. godine. Ovaj središnji datum od prije 29. godina nosi višestruke poruke. Uz ostalo, tada je i neposredno izraženom voljom naroda označen kraj socijalističke ere Bosne i Hercegovine – kao države unutar jugoslovenske federacije, uspostavljene na anti(naci)fašističkim temeljima – i po najdemokratskijem modelu odlučeno da BiH bude nezavisna država.

Zašto taj referendum označavam pobjedničkom, posebice gledano iz ugla bh. današnjice? E, pa upravo zato. Uprkos svemu što se zbilo u ovih gotovo tri decenije, još nije pobjeđena ubjedljiva većinska volja naroda, još postoji država Bosna i Hercegovina.

To historijsko, do tada nezabilježeno demokratsko izjašnjavanje BiH se odvijalo u nedemokratskom, ratom zahvaćenom i neprijateljskom okruženju. Trupe pod vođstvom ključnog izdajničkog komandnog dijela JNA bile su posvud po BiH. Ta, sad već paravojna formacija, naoružavala je poslušni i propagandnim manipulacijama zastrašeni dio srpskog stanovništa. Na prostoru vlasti Srpske demokratske stranke nije se mogao regularno organizovati referendum, a Srbima drugdje se prijetilo da ne smiju izaći na izjašnjavanje. Veliki broj Hrvata čekao je direktive vođstva HDZ-a iz Zagreba i glasao drugi dan. Ipak, gotovo dvije trećine bh. građana s pravom glasa su se izjasnili za nezavisnost, gotovo svi koji su se pojavili na glasačkim mjestima. Sve su nadzirali međunarodni posmatrači.

Bosanci i Hercegovci su položili historijski ispit u gotovo nemogućim uslovima. I zato je pobjednički referendum. Referendum koji je od prvog dana sve do danas na nemilosrdnim udarima. Dužni smo onima što su ga izglasali a nisu više s nama, onima koji su dali živote za tu epohalnu odluku, dužni smo sebi svi mi koji ne odustajemo od bosanskohercegovačke ideje da tu pobjedu odbranimo. To nije lako jer mnogo toga ne zavisi od nas.

Izdaja države – Odlučujuća politička činjenica za krvavi raspad SFRJ i bosanskohercegovačku tragediju nije bila u hiperagresivnom velikosrpskom projektu koji je predvodio Slobodan Milošević već odluka veleizdajničkog vrha JNA da stane uz tu nakanu. Ne bi velikosrpski naum mogao biti takvih razmjera i s takvim užasnim posljedicama da nije imao tako organizovanu, brojnu i ubitačnu vojnu mašineriju  u svojoj službi. Ta vojna vrhuška deklarisala se kao zaštitnik samo jednog naroda, a u praksi kao udarna agresorska pesnica na sve druge yu-narode i narodnosti. Napravljena je masovna i većinom prisilna mobilizacija, u okrilju te otuđene oružane nemani nastale su vojne formacije paradržavnih tvorevina Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i Republike Srpske u BiH. Pod tim skutima išle su i koljačke četničke formacije i druge zločinačke legije formirane od mračnjačke službe bezbjednosti Miloševića. Nastala je potom vojska nelegalne i nelegitimne Slobine Jugoslavije iliti Srboslavije. Oficirski kadar neustavne Vojske Republike Srpske bio je (i ostao) na platnom spisku i u penzionom fondu beogradskih vlasti.

Voljom tadašnjih vojnih moćnika JNA je izdala državu koja ju je iznjedrila, učinivši armijski kompleks državom u državi – sa ogromnim budžetom, svojom proizvodnjom, infrastrukturom, obrazovnim i zdravstvenim institucijama, stambenim i rekreativnim fondom… I sve to bez pravog nadzora civilnih vlasti. JNA je izdala narodnooslobodilačku osnovu na kojoj je nastala i preobratila se u oružanu pesnicu, u suštini, nacifašističkog plana. Izdala je Bosnu i Hercegovinu na čijem je tlu nastala, gdje su vođene najteže bitke protiv okupatora i domaćih izdajnika u Drugom svjetskom ratu.

Tu odlučujuću izdaju i zavnobihsko-avnojevske republike-države Bosne i Hercegovine, pratila je izdaja iznutra. Protuustavno nastala Srpska Republika Bosna i Hercegovina (poslije preimenovana u Repubiku Srpsku), pa druga paradržavna tvorevina Hrvatska zajednica Herceg Bosna koja će prerasti u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. To su bile političko-teritorijalne platforme, u osnovi kvislinške naravi, u službi srpskog i hrvatskog velikodržavlja.

Tada počinje strategija samoiskorjenjivanja bh. Srba i Hrvata, negiranje sopstvenog historijskog porijekla a time, u biti, i prava na BiH, politička i kulturna identifikacija sa Srbijom i Hrvatskom,  uz omalovažavanje bh. države i svoje geneze.

Bosnu i Hercegovinu su potom izdale Evropska zajednica (kasnije Unija), koja je tražila od BiH referendum o nezavisnosti i Organizacija Ujedinjenih nacija, čiji je član bh. država postala u maju 1992. godine. Sjedinjene Američke Države su dan nakon Evropske zajednice priznale BiH, 7. aprila te godine, i zažmirile na agresiju na BiH koja je počela i iz dana u danas donosila sve užasnije zločine i druge nesreće. Djelovanje međunarodnih mirovnih snaga bilo je najvećim dijelom u korist agresora i njegovih eksponenata u BiH.

U takvim zaumnim okolnostima počeo je otpor i odbrana bh. države. Najznačajnije je bilo samoorganizovanje dobrovoljaca, aktiviranje policijskih snaga, potom institucionalno okupljanje oko Teritorijalne odbrane BiH, koja je prethodnih godina od komande JNA svjesno oružano onemoćana. Nastala je Armija Republike BiH bez ikakvih nužnih preduslova osim volje, hrabrosti i spremnosti na žrtvovanje.

Izgubljena republika – Bosna i Hercegovina dobila je atribut Republika – usred odlučujuće faze Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe na tlu Jugoslavije – odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) i Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), ravnopravna drugim republikama u budućoj federalnoj zajednici – Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji.

Uz taj naziv, BiH je dobila i odrednicu države. Zajedno sa drugim republikama dio ključnih državnih nadležnosti je povjeren Federaciji. Takvo opredjeljenje dobilo je pravno-političku punoću u Ustavima SFRJ i SRBiH 1973. godine. To je vrijeme kada Muslimani (kasnije Bošnjaci) postaju ustavno priznati kao narod.

Ruiniranje republikanskog uređenja počinje simbolički uklanjanjem prednaziva Socijalistička. Ta izmjena je bila logična, neminovna. Ali je praćena razgradnjom institucija koje su BiH ostvarivale kao državonosnu Republiku. Osnovicu te demontaže je činilo uvođenje trodiobnog principa, razdjeljujućeg trostranačkog vladanja, što je erodiralo republičku homogenost. To načelo je primjenjeno i u podjeli uticaja na javne ustanove, društveni proizvođački sektor i druge resurse. Takav destruktivni pristup je rezultat predizbornog i postizbornog koaliranja tri etnostranke – Stranke demokratske akcije, Srpske demokratska stranke, Hrvatske demokratske zajednice. Dakle, nije Dayton donio takav koncept vlasti, on je već bio inauguriran i praktikovan. Mirovni sporazum ga je verifikovao na najgori mogući način, kao i učinke rata i genocidne posljedice.

Zaprepašćujući vrhunac te međunarodno-pravno-političke perverzije je oduzimanje odrednice Republika državi Bosni i Hercegovini i davanje te oznake jednom od entiteta, uz naziv po samo jednom narodu, a što nema nikakvu historijsko-demografsko-političku podlogu. U krajnjem, na tom prostoru prije ratnih pustošenja bilo je preko 40 odsto onih što se nisu izjašnjavali kao Srbi. Taj zaumni potez s nazivom Republika Srpska nije nikako formalne prirode, izazvao je i izaziva teške posljedice po bh. biće u svakom pogledu.

Prevareni građani – Referendum za nezavisnost održan je 29. 2. i 1.3. 1992. s pitanjem: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

Dakle, izbjegnut je zvanični naziv Republika Bosna i Hercegovina. Izostavljanje republikanske odrednice je rezultat te trodiobne logike i prakse.

Nezavisnost su proglasile Slovenija, Hrvatska i Makedonija 1991. godine. Kod nas sve ide po onoj pohiti, polahko, pa je i s tim sudbonosnim pitanjem bilo tako. Istina, BiH je bila u sasvim drugoj situaciji. Slovenija i Hrvatska imale su čvrsto zaleđe i odlučujuću podršku u Njemačkoj, Austriji i Vatikanu (i za nezavisnost i tokom agresije na tu zemlju), a i Makedonija ne bi mogla povući taj potez bez vanjske potpore. Iza BiH nije stajao nijedan zapadni autoritet međunarodnog uticaja.

U subotu i nedjelju 9. i 10. novembra 1991. Srpska demokratska stranka – pod mentorstvom Beograda i oružanom pratnjom otuđenih dijelova JNA i paravojnih bandi – organizovala je nelegalni plebiscit. Izjašnjavalo se za ostanak u već nepostojećoj Jugoslaviji i rezultat je bio plebiscitarno – za. Plavi glasački listići bili su za Srbe, a žuti za sve druge. Logika aparthejda i praksa segregacije. To je bio antiustavni čin, rezultat tog izjašnjavanje nije dobio međunarodnu podršku.

Ali kad pogledam stanje danas, pitanje je da li je nezakoniti plebiscit nadvladao najšire međunarodno priznati referendum, da li Bosnom i Hercegovinom vlada njena državna vlast ili paradržave – reafirmisanjem ratnih Republike Srpske (u njeno ime su učinjeni najteži ratni zločini do genocida, prema presudama Haškog tribunala) i HR Herceg-Bosne (presudom u Hagu njenim vođama označena je kao okvir za udruženi zločinački poduhvat, uz učešće političkog vrha Hrvatske)? Ko ima veći uticaj u BiH – Sarajevo ili Beograd i Zagreb?

Ondašnji i ovdašnji građani, Bosanci i Hercegovci, višestruko su prevarani – od 1990. naovamo. I od nacionalno određenih stranaka kojima su vjerovali i od opozicionih komformista i od međunarodnih autoriteta koji bi trebalo da su garanti mirne stabilne i funkcionalne bh. države, a čijem su unakazivanju dobrano doprinijeli.

Prevareni su i nebrojeni bh. Srbi i Hrvati koji su manipulacijama političara, što su djelovali u njihovo ime, ostali bez vjekovnih ognjišta i bh. legitimacije, te rasuti po svijetu ili ga napustili.

Odbrana demokratije – Prema nekim procjenama, u BiH je oko 300.000 građana, mogućih glasača, koji nisu za stranke s nacionalnim predznakom. To je veliki, obećavajući potencijal.

Kako je nedavno pisano na ovom portalu (Prošlost i sadašnjost razaraju budućnost), Kurt Bassuener, Valery Perry, Toby Vogel i Bodo Weber (Democratization Policy Council) nastoje animirati odlučujuće zapadne države i njihove asocijacije, zagovarajući prelazni projekat za BiH kombinovan od dejtonskih i briselskih principa, sa snažnijim djelovanjem OHR-a. Četvoro autora nove strategije za BiH oblikovali su model sendvič-model. U središtu modela je trenutna vladajuća klasa na koju se vrši pritisak, izazivajući strah, koordinacijom djejstva međunarodne zajednice odozgo i građana mobiliziranih za promjene odozdo.

Ima li mogućnosti da se bar značajan dio tih oko tri stotine hiljada građana samoorganizuje i da dobijemo civilno udruženje koje bi predstavljao, recimo, Bosanskohercegovački sabor? To bi bio demokratski izraz težnje za stabilnom, funkcionalnom, prosperitetnom bh. državom, članicom NATO i EU.

Nužno je da do narednih izbora četvorka na vlasti u Sarajevu brojčano i programski ojača i da se teritorijalno proširi. Istodobno, bitna je pravosudna diskreditacija vladajućih etnostranaka i lidera.

Referendum za nezavisnost je najdemokratskiji čin u političkoj historiji države Bosne i Hercegovine. To je civilizacijska dragocjenost čije tekovine treba (od)braniti. Da bi to uspjevalo nužna je unutrašnja i međunarodna politička sinergija svih onih koji žele što snažniju, zdraviju i napredniju državu, s građaninom kao njenim temeljnim subjektom i zaštitom njegovih neotuđivih prava, među kojima je i nacionalni identitet.