Mafija d.d.

Izdvajamo

• možda je najbolje da ga se natakari tamo na ulazu u Zagreb, uz još jednog velikog vođu, takozvanog Oca domovine, Franju Tuđmana. Koji je također umro just in time. Pa je i o Milanu Bandiću umivenu biografsku bajku već ispisala ona politička i društvena krema s njegova sprovoda, a u njoj samo mudrost, domoljublje i grandiozni uspjesi u pretvaranju Zagreba u sivu, zapuštenu istočnoevropsku „metropolu“.

Povezani članci

• Ivan Markešić se pita: Ponavljamo li Tuđmanove greške u BIH?
• Bilježnica Robija K.: Evropsko ponašanje
• Karam samo tako – ne ko Karamarko
• Afera Kamensko:Državno odvjetništo štiti Ninu Pavića?
• Cro-Reki i Cro-Deki
• ‘ZLATNA VRATA’ SU BILA PRETIJESNA Viktor Ivančić: Jezik Robija K. bio je vrsta opozicije klasičnom idiomu Miljenka Smoje, Momčila Popadića ili Tome Bebića koji su za nas bili muzejski

Gradonačelnik Zagreba umro je stoga na vrijeme da ne bude osuđen, nego da uđe u lažnu, kitnjastu legendu, baš kao što je na vrijeme umro i utemeljitelj svih tolikih bandića, partijskih, „domoljubnih“ kriminalaca koji su konačno pojeli samu supstancu države i sad žderu još njene ostatke. Franjo Tuđman, to jest. Koji je izmislio „privatizaciju“, kao pljačku društvenog dobra, i lično je započeo, zauzimanjem tuđe vile u elitnom zagrebačkom kvartu. Koji bi, da nije umro na vrijeme, u Haagu bio suđen za zločine u Bosni, za logore, mučenja i deportacije Bošnjaka. Ovako, eno ih obojice pod raskošnim arkadama zagrebačkog Mirogoja. Kao najbolji spomenički primjerci ove, moralno i politički, degenerirane države.

Komemoracija u državnom kazalištu, dan žalosti u Zagrebu, zastave na pola koplja…, samo nekoliko sati nakon smrti njegova je gospođa pozvana da odabere grobno mjesto na najvećem zagrebačkom groblju, s obzirom da je obiteljska grobnica u Poganoj Vlaki, u Hercegovini, predaleko za njegove poklonike, pa se za to pobrinuo grad Zagreb, čiji su kopači, čistači, vrtlari u rekordnih tridesetak sati iskopali raku i betonirali grobnicu, na elitnom mjestu, uz ostale važne političke face, zatim asfaltirali prilazni put, posadili cvijeće, donijeli mramornu ploču… sve je obavljeno brzo i skupo, na račun građana, upravo onako kako bi On htio.

Naravno, na komemoraciji u HNK-u pojavila se društvena i politička krema, mada je isto kazalište, recimo, odbilo održati komemoraciju za glumicu Miru Furlan. Zbog epidemioloških mjera! Koje, podrazumijeva se, u zemlji koja funkcionira po principu kasti, ne važe kada je u pitanju kasta vladara i one strašne gomile njihovih slugu i obožavatelja. Koji su se stoga masovno, više od hiljadu njih, okupili na pogrebu naglo preminulog gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića. I samo su se oni malobrojni, naivni kreteni, smjeli zapitati: a što je s epidemiološkim mjerama? Što s naredbom da na sprovodima ne smije biti više od 25 osoba?

Kada je prije pola godine umrla moja prijateljica i velika glumica Zoja Odak, koja je obilježila hrvatsko glumište i jugoslavenski film, na ispraćaju nas je bilo točno onoliko koliko je naredilo paratijelo, nazvano Stožer za obranu…, a ni komemoracija za glumicu nije nikada održana u njenom matično teatru u Splitu. Zbog epidemioloških mjera! Znam, znam, skroz su neprimjerene usporedbe ispraćaja glumica koje su širile granice slobode i umjetnosti sa slavljenjem čovjeka koji je Zagrebom, kao vođa corleonovske hobotnice, vladao 20 godina. Smrtonosno! I pretvorio ga, unatoč enormnom novcu iz proračuna, u zapuštenu provinciju, po mjeri svojoj i svojih poslušnih činovnika, koji se pak broje u hiljadama, po mjeri vladajuće političke korupcije i najboljih mafijaških običaja. Posmrtni rastanak s Milanom Bandićem, sva ona sila svijeta na njegovom pogrebu, premijer i ministri, doktori, umjetnici, sumnjivi bogataši i odvjetnici, svi koji su na neki način profitirali od njegove političke ili materijalne moći, natiskivanje i kršenje epidemioloških pravila – uz što će ministar zdravstva cinično komentirati kako virus ne skače skok u vis – sve je to bilo ukazanje primitivne, malograđanske države, njenih vođa koji otvoreno preziru građane, a obožavaju najgore među njima.

One kakav je bio taj gradonačelnik Zagreba, nastao iz običajnog prava onih koji su ga sa suzama u očima ispratili u vječnost. Lukavi populist koji je karijeru počeo graditi kao ljevičar, pa brzo shvatio da tu leba nema, okrenuo se Crkvi i polusvijetu s kojim je sklapao sumnjive poslove, uspostavio vlastiti sistem rada, korumpirao i bio korumpiran, pa je sate i sate proveo po sudovima, a nekoliko puta i završio u zatvoru. I izlazio jači, ali i luđi, već na rubu mahnitosti kojom je nezaustavljivo, kao monarh s nasljednim pravom vladanja, poklanjao mimo zakona, od građevinskih parcela do dozvola za gradnju crkvi u gradskim parkovima. Svoje je glasače, mahom na perifernim prstenima Zagreba, kupovao jeftinim štosovima: ondje kilometar asfalta, tamo tri kanalizacijske cijevi, trčao okolo, stalno u pratnji kamera, zadnjih godina već kao čovjek koji pokazuje znakove neurotičnosti, kako to već biva s provincijalcima opijenima moći.

A onda je jedan potres pokazao svu bijedu njegova upravljanja gradom koji se guši u smeću, s porušenim, neodržavanim zgradama, uz koje svijetle fontane u koje je ulupao ogroman gradski novac. I onda je umjesto u zatvor, koji bi ga u iole pravnoj državi odavno sljedovao zbog niza kriminalnih afera, gradonačelnik umro i sva sila svinjarija toga neprikosnovenog vladara Zagreba otišla je u zaborav. Štoviše, samo što nije postao heroj, jer eno već se traži ulica koja će nositi njegovo ime, već se raspravlja o spomeniku… možda je najbolje da ga se natakari tamo na ulazu u Zagreb, uz još jednog velikog vođu, takozvanog Oca domovine, Franju Tuđmana. Koji je također umro just in time. Pa je i o Milanu Bandiću umivenu biografsku bajku već ispisala ona politička i društvena krema s njegova sprovoda, a u njoj samo mudrost, domoljublje i grandiozni uspjesi u pretvaranju Zagreba u sivu, zapuštenu istočnoevropsku „metropolu“.

Gradonačelnik Zagreba umro je stoga na vrijeme da ne bude osuđen, nego da uđe u lažnu, kitnjastu legendu, baš kao što je na vrijeme umro i utemeljitelj svih tolikih bandića, partijskih, „domoljubnih“ kriminalaca koji su konačno pojeli samu supstancu države i sad žderu još njene ostatke. Franjo Tuđman, to jest. Koji je izmislio „privatizaciju“, kao pljačku društvenog dobra, i lično je započeo, zauzimanjem tuđe vile u elitnom zagrebačkom kvartu. Koji bi, da nije umro na vrijeme, u Haagu bio suđen za zločine u Bosni, za logore, mučenja i deportacije Bošnjaka.

Ovako, eno ih obojice pod raskošnim arkadama zagrebačkog Mirogoja. Kao najbolji spomenički primjerci ove, moralno i politički, degenerirane države.

Mladina.si