Krvavi cvjetovi maja  

Izdvajamo

• Nakon skoro deset godina vratio sam se u taj stan, zaključao vrata iznutra, stao na sred gole sobe i osvrnuo se na sve strane. Šta je tu još bilo moje? Jedino što mi je ostalo bila je strašna želja da vičem. Nisam viknuo, nisam ni riječi prozborio, siguran da me niko, koliko god glasan bio, ne bi čuo. Kako ispričati priču o strahu i bolu, o strepnji i poniženju ljudskosti, o stidu onih koji šute i ponosu onih koji su sretni što svi šute.

Povezani članci

• Gdje nestade Inzkov zakon?
• Hrvatska u Evropi? Ma dajte, molim vas…
• Sadizam blokada
• CHILDREN MESS PROGRAM PRILIKA ZA DJECU DA UZ DRUŽENJE I IGRU UPOZNAJU SVIJET TEATRA
• Hrvatsko novinarstvo je prodalo dušu vragu
• Promocija knjige pjesama Almina Kaplana “Mostarska zbirka” u Sarajevu

Foto: šg

Od devetog maja 1993., rat je, kao zloćudni tumor, ušao u krvotok Mostara, u njegove ulice, u najzabitije sokake, u mračne haustore, na dječija igrališta, u kuće, u stanove… Ušao je mnogim ljudima i u glave, u najskrivenije misli koje dotad nisu smjeli ni pomisliti, u dobrovoljne laži u koje se voljelo vjerovati, u istine koje se nisu smjele izreći. Ušao je mnogim ljudima u usta koja nisu htjela govoriti, u oči koje nisu htjele vidjeti, u uši koje nisu bile spremne čuti. Ili nisu smjele, svejedno. Njihov želudac je podnosio sve više i više, a sranja su bila obilna i redovna. Iz tih sranja isplivao je Novi čovjek, drag novim vladarima. Onaj čovjek koji rado laže i na sve pristaje, koji bezuslovno vjeruje jačem i uvijek prezire slabijeg. Onaj koji pita one koji odlučuju o svemu: „Možete li mi, molim Vas, reći koja je istina za danas?“

Maj mjesec je za mene oduvijek označen nekom drugačijom svjetlošću, utješnom toplinom, zazelenjenim baštama mostarskim, prvim trešnjama i, ko voli da voli, prvim ljubavima. Nakon što jedva minu oštre, ledene bure, koje se spuštaju s planina, briju po obrazima i tjeraju ljude s ulica u kuće ili zadimljene kafane, nakon što jedva prođu gnjile jugovine što donose bol ispod čela i utiskuju, kao pečate, nove bore na lica, tek tada, na ulice grada, polako, pa sve brže, kao dugo skrivano blago, izađu djevojke i žene pa, uz čarobni ritam njihovih potpetica, donesu nove, uzbuđujuće mirise, nove boje najpunijeg proljeća i, u svom dahu i glasu, zvukove novog, uznemirujućeg početka. Djeca se rastrče Mostarom, produže svoje igre na cijeli, beskrajno produženi dan, i kušaju istražiti granice svojih sloboda, radosni što će i školi skoro kraj.

Rođen sam u maju i ovdje, u Mostaru, u svakojakim majevima proslavio najviše svojih rođendana u sve užem krugu preostalih, dragih ljudi. Maj je, za mene i sve one do kojih mi je stalo, uvijek bio mjesec raznih praznika, još raznijih svetkovina, svečan, drsko crven, opjevan, oslikan i ispričan.

Svaki maj, osim jednog.

Osim onog, godine hiljadu devetsto devedeset i treće, kada su me, bunovnog, u zoru devetog maja, na dan koji smo ranije slavili kao Dan pobjede nad fašizmom, negdje oko pet ujutro, iz kreveta istjerali zvukovi zaglušnih eksplozija, ispaljenih granata, reski rafali kalašnjikova i drugi neobični zvuci rata. Uskoro su im se pridružili metalni glasovi radijskih novinara i spikera, što su, onima koji su, slušajući radio, htjeli saznati šta se zbiva, uvijek iznova, kao loši glumci, svakih nekoliko minuta, ponavljali zadati tekst proglasa zapovjednika mostarskog HVO-a i tako obavještavali svekoliko pučanstvo da je započela „široko koordinirana akcija“.

Bila je to „akcija“, tačnije „etničko čišćenje“, koje će zauvijek promijeniti i podijeliti ovaj grad, sve od tada pa do danas. Do tog dana rat je u Mostar dolazio sa šištećim zvukom granata koje su dolijetale sa okolnih brda. Do tada je rat bio i slijep i slučajan, koliko je slučajan dobitak ili gubitak na ruletu. Barem za žrtve rata. U tom ruletu života, granate nisu birale, ali su se žrtve, do svog zadnjeg daha i trena, mogle pouzdavati u sreću. Vojnici koji su branili grad odlazili bi nekuda van grada, na neke položaje čija smo imena od njih saznavali i probali upamtiti. Neki se vojnici ne bi živi vratili nazad i njih smo zvali herojima.

Ali, od devetog maja 1993., rat je, kao zloćudni tumor, ušao u krvotok Mostara, u njegove ulice, u najzabitije sokake, u mračne haustore, na dječija igrališta, u kuće, u stanove… Ušao je mnogim ljudima i u glave, u najskrivenije misli koje dotad nisu smjeli ni pomisliti, u dobrovoljne laži u koje se voljelo vjerovati, u istine koje se nisu smjele izreći. Ušao je mnogim ljudima u usta koja nisu htjela govoriti, u oči koje nisu htjele vidjeti, u uši koje nisu bile spremne čuti. Ili nisu smjele, svejedno. Njihov želudac je podnosio sve više i više, a sranja su bila obilna i redovna. Iz tih sranja isplivao je Novi čovjek, drag novim vladarima. Onaj čovjek koji rado laže i na sve pristaje, koji bezuslovno vjeruje jačem i uvijek prezire slabijeg. Onaj koji pita one koji odlučuju o svemu: „Možete li mi, molim Vas, reći koja je istina za danas?“

Deveti maj 1993. stvorio je crtu koja je podijelila grad, izrodio je one koji podjele vole i pristaju na njih, napravio je brane u njihovim glavama, toliko čvrste da ih je teško i zatresti, a kamoli načeti i srušiti.

Živio sam, i sad opet živim na istoj adresi, tu, na mostarskoj Strelčevini, par stotina metara od Gradskog stadiona, koji je tog devetog maja bio sabirni logor za muškarce, žene i djecu „krive nacije“, par stotina metara od zgrade „Vranica“, koja je tog jutra napadnuta, a njeni branioci, nešto kasnije, zarobljeni pa, na nepoznatom mjestu, pobijeni, na stotinjak metara od Mašinskog fakulteta, s kojeg su se, kroz jezivu tišinu tih noći, čuli krici mučenih i ubijanih.

Tog devetog maja u Mostaru su procvjetali krvavi cvjetovi.

Kad su tog jutra neki naoružani ljudi pozvonili na moja vrata i kad su me, s nadmoćnim osmijehom vladara sudbine, obavijestili da se ne trebam bojati jer „još nije moje vrijeme“, znao sam da više nikad neće biti moje vrijeme, ni ovdje ni drugdje. Kad su, mjesec dana kasnije, došli po moju majku i mene i kad je, eto, došlo to vrijeme za nas, pobjegao sam… u život, u neko drugo vrijeme…

Nakon skoro deset godina vratio sam se u taj stan, zaključao vrata iznutra, stao na sred gole sobe i osvrnuo se na sve strane. Šta je tu još bilo moje? Jedino što mi je ostalo bila je strašna želja da vičem. Nisam viknuo, nisam ni riječi prozborio, siguran da me niko, koliko god glasan bio, ne bi čuo. Kako ispričati priču o strahu i bolu, o strepnji i poniženju ljudskosti, o stidu onih koji šute i ponosu onih koji su sretni što svi šute.

Koliko se toga danas promijenilo? Je li još uvijek, nakon tolikih godina, mržnja prema drugima za mnoge jedino utočište? Koliko je i sada u našem malom čovjeku živ i žilav fašizam? U onom jadniku nad kojim smo se često skloni sažaliti, a on ima zakrvavljene oči i krije čakiju iza leđa. Koliko je sretan što ga „njegovi“ kradu i vode u propast i koliko je spreman da im sve oprosti, samo zato jer su „njegovi“? A one druge ne želi ni u blizini. Je li većina onih koji nas okružuju sklonija dobru ili zlu?

Puno je pitanja i malo odgovora.

Pitanja znam, a odgovora se plašim.