Karadžićeva sjena nad Europom

Boris Pavelić
Autor/ica 20.11.2023. u 10:05

Izdvajamo

  • Pa dobro, ako “samo snažno sidrenje u europski proces jamči mir, sigurnost i stabilnost”, ne bi li hrvatski premijer trebao reći koju o činjenici da nasljedovatelj i promicatelj politike Radovana Karadžića - “mirnim sredstvima”, dakako – samoga sebe predstavlja kao hrvatskog zagovornika u Bosni i Hercegovini? Jer, da ne bude zabune, Dodik ne odbacuje ama baš ništa iz politike svog ratnog prethodnika, kad prihvaća cilj, on prihvaća i sredstva: on je, kaže u Nacionalu, i danas uvjeren kako je “cijelo (ratno, op.a.) političko i vojno rukovodstvo Srba neopravdano procesuirano i osuđeno” pred Haškim sudom.

Povezani članci

Karadžićeva sjena nad Europom

Dodik preko zagrebačkog tjednika samodopadno obznanjuje: “Sada imamo desetak, petnaest zemalja koje su iskazale spremnost podržati Republiku Srpsku.” U Europskoj uniji ili u svijetu? “I u Europskoj uniji i u svijetu.” I to im je, kaže, dovoljno. “Nama ne treba više.” “Snažno usidren u europski proces” – kako ga on shvaća – Milorad Dodik izvrgava ruglu i Europsku uniju, i Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatsku, i sve nas zajedno – a ratne žrtve ponajviše. I navlači nad kontinent tamnu sjenu Radovana Karadžića

Piše: Boris Pavelić

“Samo snažno sidrenje zemalja u susjedstvu u europski proces jamči mir, sigurnost i stabilnost u ovom dijelu svijeta”, izjavio je hrvatski premijer Andrej Plenković u četvrtak, 16. studenoga, na zajedničkoj konferenciji za novinare s predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom u Zagrebu. Njome je Plenković komentirao izjavu ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog, koji je istog dana upozorio kako će Rusija isprovocirati rat na Balkanu: “Ako partneri sada ništa ne poduzmu, opet će doći do eksplozija, i opet. To nije novost. Rusija će se pobrinuti da jedna balkanska zemlja zarati s drugom”, kazao je Zelenski.

“Snažno sidrenje zemalja u susjedstvu u europski proces.” Što, zapravo, znači ta Plenkovićeva rečenica? Gotovo su tri desetljeća od rata, a susjedne države još nisu “snažno usidrene” u europski proces. Štoviše, neke od njega plove sve dalje, da slijedimo banalnu metaforu: Srbija, na primjer, gdje ankete, a sve više i službena politika, kontinuirano, već nekoliko godina, pokazuju odmak javnosti od EU prema Rusiji, Kini, zemljama južne Amerike… Isto je i s Crnom Gorom, ništa manje i s Bosnom i Hercegovinom – tu djeluje ista ideologija, crtaju se granice “srpskog svijeta”. Ali, ništa: europski dužnosnici, uključujući sad i Plenkovića, ponavljaju spokojno svoju lekciju za pospane: “Snažno sidrenje zemalja u susjedstvu u europski proces…”

A samo četiri dana ranije, Milorad Dodik opalio je takvu zvučnu pljusku tom Plenkovićevu “snažnom sidrenju u europski proces”, da samo političkim debelokošcima poput hrvatskog premijera zbog nje nisu zabridjeli obrazi. Dodik je, naime, ponudio intervju zagrebačkom tjedniku Nacional – uglednim novinama u članici EU – i u njemu, ne trepnuvši okom, iznio programatski plan otcjepljenja Republike Srpske, pritom uvjeren kako ima podršku – i Hrvatske! Štoviše, Dodik je samome sebi dopustio da proglasi propast cijeloga zapadnog koncepta europeizacije Bosne i Hercegovine, koji Bosnu već tridesetak godina pokušava “snažno usidriti u europski proces”… O tim Dodikovim izjavama, hotimice ili ne, Plenković u zajedničkoj izjavi s Michelom nije, zanimljivo, rekao ni riječi, premda jest spominjao i Moldovu, i Gruziju, i Ukrajinu, i Banjsku, i Kosovo… Pitamo: zašto nije?

Dodik je u intervjuu samoga sebe prikazao kao svojevrsnog zagovornika hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini. “Mi predlažemo da se vratimo na izvorni Dayton, ali ta se opcija ne razmatra ni na koji način. Jedina opcija koju vidimo s druge strane je dominacija i supremacija i unitarizacija Bosne i Hercegovine. I to najbolje vidimo na hrvatskom narodu. Zato mi razumijemo političku poziciju hrvatskog naroda ovdje u Bosni i Hercegovini i zato smatramo da trebamo očuvati subjektivitet hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini jer to čuva Bosnu i Hercegovinu kao zemlju triju konstitutivnih naroda.” Ne samo to: Dodik ne krije da žali za Herceg-Bosnom. “Najbolje bi bilo, ako se mene pita, ali mene se ne pita, da je još u vrijeme Daytona napravljena zasebna država Republika Srpska, Herceg-Bosna kao zasebna država i Bosna koja je okupljala Muslimane. Do tada, mi bismo ovdje napravili neki oblik koegzistencije, nitko se nikom ne bi miješao u njegove stvari i već bismo bili ozbiljan pretendent pred Europskom unijom. A kad me pitate što Hrvati misle o tome, oni nikad nisu odustali od onoga što se zove Herceg-Bosna. Da je to tako, dovoljno je pogledati kako se zovu pošta i elektroprivreda na prostoru kantona gdje su Hrvati većina. Zovu se Elektroprivreda Herceg-Bosne i Pošta Herceg-Bosne, je li tako? Znači, ako to nije poruka, ništa nije.”

Pa dobro, ako “samo snažno sidrenje u europski proces jamči mir, sigurnost i stabilnost”, ne bi li hrvatski premijer trebao reći koju o činjenici da nasljedovatelj i promicatelj politike Radovana Karadžića – “mirnim sredstvima”, dakako – samoga sebe predstavlja kao hrvatskog zagovornika u Bosni i Hercegovini? Jer, da ne bude zabune, Dodik ne odbacuje ama baš ništa iz politike svog ratnog prethodnika; kad prihvaća cilj, on prihvaća i sredstva: on je, kaže u Nacionalu, i danas uvjeren kako je “cijelo (ratno, op.a.) političko i vojno rukovodstvo Srba neopravdano procesuirano i osuđeno” pred Haškim sudom. “S druge strane, to ne vidimo kod Hrvata, pogotovo ne vidimo kod Muslimana, što govori da je netko tim sudom htio pisati povijest krivice o Srbima”. Haški sud, dakle, nije bio sud, nego politički kazamat Zapada da spriječi srpski altruizam Miloševića i Karadžića. I na takve Dodikove bestidnosti, od kojih se senzbilnijem čovjeku grči želudac, Plenković ne kaže ništa – on prepušta vlastitu zemlju verbalnoj korupciji velikosrpskog rušitelja Bosne.

A to nije sve. Dodik najavljuje: odluči li Visoki predstavnik – Schmidta zove “dekadentnom, nesređenom psihološkom ličnošću” – da se poljoprivredno zemljište vlasnički upiše na središnje vlasti BiH, Republika Srpska proglasit će otcjepljenje. I? Što će se dogoditi? “Ništa”, kaže Dodik, “priznat će nas prijatelji, neprijatelji neće.” Pa dodaje: “Neki će čekati pa će nas priznati poslije, kao Hrvatska.” Hrvatska će priznati otcjepljenje Republike Srpske?! To Milorad Dodik izjavi, u zagrebačkom tjedniku, na vlastiti zahtjev – i svi hrvatski političari odšute, kao da se ništa nije dogodilo! Dodik najavljuje dalje, korak po korak: nakon što RS proglasi otcjepljenje, Predsjedništvo BiH bit će blokirano, i neće moći ništa odlučiti. “Ono ne može donijeti nikakvu odluku, preventivnu ili bilo kakvu, jer se odluke o vojnim pitanjima donose konsenzusom. Ako toga nema, onda ova dvojica (hrvatski i bošnjački član Predsjedništva BiH, op.a.) ne mogu donijeti odluku o upotrebi vojske.” Štoviše: “Ta vojska odmah će se raspasti, bez obzira na to što je NATO drži, podijelit će se. I srpski ljudi napustit će tu vojsku, napustit će je oni koji rade u zajedničkim institucijama na nižim nivoima.”

No ovaj put, Srbi će biti lukaviji nego 1992: “Neće biti kao 1991. kada je Biljana Plavšić napustila Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović našao neke svoje Srbe, imenovao ih i rekao: evo Srba.” Ne, ovaj put ovako: “Formalno nećemo napuštati dok se stvar ne završi razgovorom i međusobnim priznanjem. Mi priznamo Federaciju, oni priznaju Republiku Srpsku ili mi priznamo Herceg-Bosnu i Bosnu i Hercegovinu, oni Republiku Srpsku, mislim da bi to bilo najbolje. Onda će se naši ljudi povući iz političkih tijela. Dakle, vjerojatno nam neće biti moguće odlaziti na te skupove, ali nećemo ih ni formalno napustiti.” Nitko im se neće moći suprotstaviti: “Mislite li vi da federalna policija može nešto napraviti prema nama?”, pita Dodik. “Ja mislim da ne. Prvo, ne vjerujem da bi Hrvati bili u toj strukturi koja bi nešto takvo napravila. Hrvati bi kao malo mudriji narod ovdje sačekali da se to sve raščisti i da njima padne Herceg-Bosna u ruke. To je nešto što oni prepoznaju. I mi nismo protiv toga. To je najbolje što se može desiti Hrvatima, još uvijek najbolje, dok ih Muslimani ne majoriziraju i ponize do kraja.”

Eto, tako uistinu izgleda Plenkovićevo “snažno sidrenje u europski proces”. Je li istina što govori Dodik? Hoće li Hrvatska uistinu priznati samostalnost Republike Srpske? Hoće li Hrvati u BiH uistinu napustiti federalnu policiju i zajedničku vojsku čim Dodik proglasi nezavisnost – a da će je progasiti sam najavljuje već godinama, pa treba odbaciti jalove nade kako su to samo njegove prazne prijetnje. Zašto Andrej Plenković o tome ne govori ništa? Propada li Hrvatska još jednom u najgore izdanje sebe same, u reprizu užasne 1993. godine? Ili je još i gore? Propada li, naime, ovaj put, zajedno s njom i dobar dio Europe? Dodik preko zagrebačkog tjednika samodopadno obznanjuje: “Sada imamo desetak, petnaest zemalja koje su iskazale spremnost podržati Republiku Srpsku.” U Europskoj uniji ili u svijetu? “I u Europskoj uniji i u svijetu.” I to im je, kaže, dovoljno. “Nama ne treba više.” “Snažno usidren u europski proces” – kako ga on shvaća – Milorad Dodik izvrgava ruglu i Europsku uniju, i Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatsku, i sve nas zajedno – a ratne žrtve ponajviše. I navlači nad kontinent tamnu sjenu Radovana Karadžića.

Boris Pavelić
Autor/ica 20.11.2023. u 10:05