Ivana Kekin: Nema opravdanja za Milanovićevo pružanje ruku čovjeku koga terete da je mučio civile 

Povezani članci

• Живeлa НДХ!
• Zagreb je izlobirao nejednakost glasa u BiH, ali sada ima problem u svojoj kući
• Zmije, telci i zvižduci
• Hrvatske i srpske kompanije osnivaju građevinski konzorcij
• Udjel đavla
• GRIJEH SLOBODE: OSLOBOĐENJE OD BORISA

Naime, takav je naš “stari normalni” Zoran Milanović. Arogantan, svadljiv i nekonzistentan, hiroviti egzibicionist željan pažnje pa radi male predstave za publiku.

Piše: Ivana Kekin

Godina je bila svježe pečena. Mirisala je na nove početke. S dvoje djece koja misle da je najbolji način da privuku roditeljsku pažnju konstantno koškanje, spremali smo se za predug put do Francuskih Alpi. Bend je nastupao u nedjelju navečer, a mi smo produžili praznike još tjedan dana. Život je bio dobar. Jedino nas je, kvragu, mučila krivnja. Tonska proba je u 17 sati. Krenut ćemo u šest. Moramo. Birališta se otvaraju u sedam. Pokušavamo se utješiti govoreći da doista nemamo izbora. Želimo izaći na izbore, ali kako? Ne ide nam. Osjećamo se loše. Oko 22 sata, sjeti se Mile spasonosne ideje. – Slušaj, kaže mi, moramo samo nagovoriti dvoje ljudi za koje znamo da nema šanse da odu na izbore, da izađu i zaokruže. Samo to. I onda smo mirni.

– Fakat, kažem ja. Imamo među prijateljima vječnih političkih skeptika, mrzovoljnih pesimista, koji sjede ruku prekriženih na prsima i čekaju da ponovno budu u pravu, da se još jednom pokaže i dokaže kako su svi političari isti. Šaljemo poruke. Moje su patetične. Pozivam se na velike emocije: prijateljstvo, osjećaj dužnosti, zahvalnost. Sve uzalud. Primam vidno iziritirane odgovore. Ne pada im na pamet.

Ujutro smo krenuli. Nakon par sati, djeca luduju. Ona želi da on pomakne desnu nogu. On želi da ona stiša iPad. Ona bi da igraju “Kaladont”. On misli da je to najgluplja igra na svijetu. Ona mu kaže da je on najgluplji stariji brat na svijetu. On ju opali po nozi. Ona vrišti. To je mala predstava za publiku. Previše pričamo o politici i izborima, a premalo s njima. Nakon dugih 10 sati vožnje, stižemo. Svirka je brzo. Usred nje, stižu prve izlazne ankete. Dok bend nastupa, obnavljam stranicu svakih 5 sekundi. Milanović premoćno pobjeđuje. Dozivam Mileta da siđe sa stejdža da mu kažem vijest. Sretnu vijest. Razgaljeni smo. Kakav početak 2020.!

Na samom početku ožujka odlazimo u ZKM na predstavu “Virginia Woolf”. Prvi put u životu gledam Radu Šerbedžiju uživo. Potpuno sam impresionirana, pomeo me. U publici sjedi i Zoran Milanović. Ponosna sam. Nakon primitivnog i ksenofobnog tretmana kojeg je naša država priuštila jednom od najvećih glumaca, predsjednik Republike sada sjedi u prvom redu i odaje mu dužno poštovanje. Naše “novo normalno”!

Bili su to, redom, zadnji koncert i zadnja predstava prije nego što je 2020. pokazala pravo lice. Zadnji koncert i zadnja predstava u “starom normalnom”. Također i zadnji put da sam vidjela “novog normalnog” Zorana Milanovića.

U kaosu koji je uslijedio, svijet se mijenjao zapanjujućom brzinom. Događaji za koje smo bili uvjereni da se nikada ne mogu dogoditi, događali su se iz dana u dan. Na kratku milisekundu činilo se da su članovi Stožera, a naravno istodobno i HDZ-a, vođeni jasnim javnim interesom. Tako se naopako sve doimalo.

Osim Zorana Milanovića. Kako se svijet mijenjao i poprimao nove i začudne oblike, tako se i Zoran mijenjao i poprimao stari i poznati oblik. Onaj oblik radi kojeg 2016. nisam mogla začepiti nos i glasati za SDP.

Usporedio je covid sa karijesom. Proglasio sve, koji ne inzistiraju na mjerama, glumatalima. Danima se prepucavao i dobacivao s Plenkovićem putem medija. Nitko više nije pratio oko čega. Nije došao na konstituirajuću sjednicu Sabora. Najavio je da možda neće izaći niti na parlamentarne izbore.

Oni naši prijatelji, s početka priče, poentiraju da je to tako moralo biti. Naime, takav je naš “stari normalni” Zoran Milanović. Arogantan, svadljiv i nekonzistentan, hiroviti egzibicionist željan pažnje pa radi male predstave za publiku.

Sve bi to bilo oprostivo, nemam srce od kamena. Te su mu karakterne crte čak išle na ruku u Okučanima, kad je naprasno odbio sudjelovati u proslavi Bljeska shvativši da su u protokolu ljudi odjeveni u majice s natpisom “Za dom spremni”.

No, onda je odlučio predati odlikovanje  Zlatanu Miji Jeliću, čovjeku koji bježi pred optužnicom za teške  ratne zločine. Isti onaj Zoran Milanović koji je u kampanji tvrdio da neće imati posla s ljudima koji imaju problema sa zakonom.

Taj je Milanovićev čin bio duboki politički promašaj. Za početak, opet se dodvorava desnici, koju nikada neće zaista osvojiti, a iznova će odbiti lijeve birače. Što se tiče vanjske politike, Zoran Milanović bi trebao, sa svoje državničke pozicije, težiti uspostavi stabilnosti u regiji, međusobnom poštovanju i uvažavanju, pomirbi. Na kraju, taj je čin i duboki moralni promašaj. Nema opravdanja za pružanje ruke čovjeku koji je, prema optužnici, mučio civile, a sad se cinično smije, s druge strane granice, pravosuđu Bosne i Hercegovine.

Jasno je, naravno, da su sva moja očekivanja bila previše dobronamjerna. Iskustvo nam pokazuje da Zoran Milanović ne teži ispunjavanju državničke funkcije, koja mu je povjerena, već ispunjavanju vlastitih hirova, da mu karakter i temperament ne teže dijalogu i pomirbi, nego provokaciji i svađi. Neovisno o cijeni iste.

Ne znam kakav nas početak 2021. čeka. Sumnjam da će mirisati optimistično i svježe kao početak 2020. godine. Nadam se da će se predstave, koje me zanimaju i koje namjeravam pratiti, odvijati na daskama. Jako bih voljela da barem neke uključuju i Radu Šerbedžiju. Ove auto predstave ću pretrpjeti. Nemam puno izbora, a i ne čini se da nas čekaju neka duža putovanja. Ali predstave koje će nam priuštiti Zoran Milanović mislim ignorirati. Do nekog “novog normalnog”. Vremena i predsjednika.