HRVATSKA IZMEĐU POBJEDE I PORAZA

Izdvajamo

• Od 1990., kada je prvi puta u Hrvatskoj javno obilježena predaja kod Bleiburga (i kada je tom prilikom novoimenovani Hrvatski radio u izravnom prijenosu “zablistao” razgovorom s nekadašnjim zapovjednikom Jasenovca, Dinkom Šakićem, koji je kategorički izjavio da bi – kada bi ponovo živio – još jednom sve ponovio), to se obilježavanje pretvorilo ne u komemoriranje smaknutih bez sudskih procesa nakon predaje, nego u žaljenje zbog poraza ustaške para-države koju se, u skladu s Tuđmanovom izjavom na Prvom Saboru HDZ, još u vrijeme Jugoslavije, proglašavalo “i ostvarenjem vjekovnih težnji hrvatskoga naroda”.

Povezani članci

• Tomislav Jakić: POVIJEST I POLITIKA
• CRNO ILI CRVENO
• Svjetionici slobode
• Božica Jelušić: BITI TO ŠTO JESI
• KGK TV prikazuje…
• Predstavom „Ljepotica i Zvijer“ pozorište lutaka Mostar pomaže sakupljanju sredstava za liječenje Dženana Huseinspahića

Ima li današnja Hrvatska (ne samo ona službena) zaista dilemu oko toga što treba obilježavati: Dan pobjede, ili dan predaje kvislinških snaga kod Bleiburga? Ako je suditi prema onome čemu svjedočimo – nema! Koliko god to bilo porazno za Hrvatsku, ali i za Evropsku uniju u čijem je članstvu Hrvatska.

Prva polovica mjeseca svibnja (maja) u Hrvatskoj protječe u znaku obljetnica dvaju događaja s kraja Drugoga svjetskog rata. S jednim demokratska Hrvatska koja temeljem svojega Ustava tvrdi da je sazdana na temeljima antifašizma (a nasuprot ustaškoj tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) trebala bi se ponositi, drugi bi bilo politički najoportunije prešutjeti, odnosno zadržati u okvirima individualnih komemoriranja. Riječ je, naravno, o Danu pobjede i o datumu predaje ostataka ustaško-domobranskih snaga, objedinjenih u Hrvatske obrambene snage (HOS!) na Bleiburškom polju, odnosno o likvidacijama dijela zarobljenih nakon toga.

Događa se, međutim, upravo suprotno. Ono čime bi se trebala ponositi, službena Hrvatska najradije bi gurnula u zaborav, a kako to ipak (još) ne može, onda se stvari svode na protokolarne geste. A činjenica da je postojala i Hrvatska koja je bila na strani naci-fašizma do posljednjeg dana, pa i nakon toga, Hrvatska koja je sustavnim zločinima protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata – neistomišljenika, okaljala hrvatsko ime, uporno se gura u prvi plan. S jedva prikrivenim pozitivnim predznakom.

Nije to vidljivo tek od ove godine, ali upravo ove 2021. godine možda je najuočljivije. A što se tiče legitimiranja Republike Hrvatske kao države koja opasno skreće u vode neofašizma, odnosno ustaštva, možda najuvjerljivije. Od visokih predstavnika države, Dan pobjede obilježio je osobno samo Predsjednik Republike polažući cvijet na Grobnicu narodnih heroja (izaslanike nije vrijedno ni spominjati, oni su bili tamo doista samo da zadovolje formu). I da, održana je jedna, jedina (!) akademija kojom je Savez antifašističkih boraca i antifašista (ne Država!) podsjetio i na Dan pobjede, i na (već gotovo zaboravljeni) Dan oslobođenja Zagreba, i na Dan Evrope, proglašen na datum tik iza Dana pobjede kako bi se i na taj način poručilo da je poslijeratna, a to bi trebalo značiti i današnja, Evropa sazdana na temeljima antifašističke borbe i na vrijednostima antifašizma. Na toj akademiji aktualni Predsjednik nije bio. Bila su dvojica bivših predsjednika Republike i opet – nekoliko izaslanika. Vijest o akademiji nekako se provukla u medije, ali upravo to i samo to – provukla.

Javna je televizija dala svoj obol ovom značajnom danu emitiranjem jednog američkog i jednog rusko-ukrajinskog filma s tematikom iz vremena Drugoga svjetskog rata. I neizrečenom porukom: taj rat u Hrvatskoj nije bjesnio, a ako nekim slučajem i jest – nema filmova o tome (pa čak ni onih Vrdoljakovih?)

O onome drugome događaju, o predaji kod Bleiburga i svemu što se dešavalo nakon toga, govori se već danima. U organizaciji obilježavanja nečega što je koliko cinično, toliko i licemjerno nazvano spomendanom na “hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost” maksimalno su angažirani i država (Sabor) i Crkva. Misna slavlja i okupljanja bit će na tri (!) mjesta u Hrvatskoj, uvelike se organiziraju autobusi (pa i iz Njemačke) kojima će na njih stizati “hodočasnici”. Pandemija? Sve će biti, kažu, u skladu s epidemiološkim mjerama i ograničenjima. Kažu i svjesno bezočno lažu, smatrajući da je javnost do te mjere zaglupljena, ali i rezignirana da joj se nekažnjeno, pa čak i uoči važnih lokalnih izbora, tako nešto može servirati.

Od 1990., kada je prvi puta u Hrvatskoj javno obilježena predaja kod Bleiburga (i kada je tom prilikom novoimenovani Hrvatski radio u izravnom prijenosu “zablistao” razgovorom s nekadašnjim zapovjednikom Jasenovca, Dinkom Šakićem, koji je kategorički izjavio da bi – kada bi ponovo živio – još jednom sve ponovio), to se obilježavanje pretvorilo ne u komemoriranje smaknutih bez sudskih procesa nakon predaje, nego u žaljenje zbog poraza ustaške para-države koju se, u skladu s Tuđmanovom izjavom na Prvom Saboru HDZ, još u vrijeme Jugoslavije, proglašavalo “i ostvarenjem vjekovnih težnji hrvatskoga naroda”.

Austrija je godinama tolerirala okupljanja na Bleiburškom polju, govore koji su nerijetko bili politički obojeni, isticanje ustaškog znakovlja i zastava (prvo bijelo polje u hrvatskom grbu), da bi napokon uskratila – dobrim dijelom pod pritiskom iz Evrope – gostoprimstvo tome, kako ga je nazvao jedan ugledni evropski medij, najvećem okupljanju radikalnih desničara i neofašista na Starome kontinentu. Službena Hrvatska, ali ni “Crkva u Hrvata” s time se nisu mogli pomiriti, pa je prošle godine “bleiburška misa” bila održana u Sarajevu (valjda da bi se podsjetilo na to kako je Sarajevo bilo u sastavu NDH), dok se ove godine okupljanja organiziraju, vrijedi ponoviti, na tri mjesta u Hrvatskoj, s time da će ono najveće biti u Udbini.

Što takvim tretmanom Dana pobjede i dana predaje ustaško-domobranskih snaga (uz ostatke četnika, balista i belogardejaca), današnja Hrvatska poručuje Evropi, ali i svijetu?

Samo jedno: što se tiče Dana pobjede, nismo baš sigurni treba li ga i koliko slaviti, jer smo u međuvremenu tadašnje pobjednike demonizirali kao zločince i krvoloke, a njihovog Vrhovnog komandanta kao “jednog od 10 mega ubojica 20. stoljeća”, a nismo baš ni neskloni Dan oslobođenja hrvatske metropole smatrati danom početka njezine okupacije (to se, uz pozivanje na “slobodu javne riječi” mirno može danas izreći – kao obrazloženje zašto je ukinuta Ulica 8. maja 1945.). S druge strane itekako komemoriramo one snage i njihove pripadnike koje su se, oglušujući se o bezuvjetnu kapitulaciju Trećeg Reicha potpisanu 8. svibnja u Reimsu, a 9. svibnja u Berlinu, borile sve do polovice mjeseca, pokušavajući pobjeći od Titovih partizana, a znajući da među partizanima jedva da ima ikoga tko posredno, ili neposredno nije osjetio ustaški teror. Komemoriramo i žalimo zbog njihovog poraza, jer to je bila – kao što je i upisano u kamenom spomeniku na Bleiburškom polju, podignutom u vrijeme Račanove vlade, “hrvatska vojska”. Zar zaista? A što su bili partizani?

Nema ni jedne zemlje u svijetu koja bi organizirala komemoracije ni za bez suda pogubljene, ni pred sudom na smrt osuđene ratne zločince (da je takvih na Bleiburškom polju itekako bilo, nesporna je činjenica). Hrvatska je za sada iznimka. A naveli smo te dvije kategorije poslijeratnih žrtava (ako je to prikladna riječ) zato što osveta po kratkom postupku nije bila nikakav specifikum Jugoslavije. Događala se, u većim ili manjim razmjerima, nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci u svim do tada okupiranim evropskim zemljama. U Francuskoj neslužbene procjene govore o 100.000 likvidiranih kolaboracionista, dok je vođa Slobodne Francuske i kasniji predsjednik Pete republike, general Charles de Gaulle, službeno priznao 10.000, uz lakonsku napomenu: “S obzirom na ono što su radili u vrijeme okupacije, Francuska s time može živjeti.”

Možda se Hrvatska uskoro nađe u društvu još nekoliko zemalja, nekadašnjih sovjetskih satelita, koje su dobrano zagazile u povijesno-revizionističke vode, koje dopuštaju marševe nekadašnjih pripadnika SS jedinica i koje – poput Ukrajine – notorne kolaboracioniste (Stepan Bandera) proglašavaju nacionalnim junacima. No, hoće li to značiti da je Hrvatska svojim (gotovo) ignoriranjem Dana pobjede i glorificiranjem pripadnika kolaboracionističkih snaga na pravome putu? Nikako! To će biti samo još jedan zabrinjavajući pokazatelj raslojavanja unutar Evropske unije i odmicanja nekih njezinih novih članica od ideja i ideala kojima su se vodili oni koji su osmislili projekt ujedinjene Evrope. Da prihvaćanje ideje o mogućnosti novoga rata (a EU je upravo to trebala za sva vremena spriječiti) nije tek teoretska mogućnost, najbolje se vidi iz zdušnog pristajanja dijela EU na američku politiku konfrontiranja (pa i oružanoga, tome služe višemjesečni manevri u kojima sudjeluje, naravno, i Hrvatska) s Ruskom Federacijom.

I, napokon, vratimo se imenu spomendana polovicom svibnja. Dakle: spomendan na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost. Što to znači? Da su samo ustaše i domobrani bili borci za hrvatsku slobodu i nezavisnost? S obzirom na datum, takav se zaključak čini jedino mogućim. No, ako je tako, onda su svi oni Hrvati (o Srbima iz Hrvatske da i ne govorimo) koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske bili neprijatelji hrvatske slobode i nezavisnosti. A ako ipak nije tako, ako smo se “prisjetili” onoga što piše u Ustavu, ako je današnja demokratska i neovisna Hrvatska, uspostavljajući taj spomendan “velikodušno” ustašama i domobranima dodala i partizane (da li samo Hrvate, ili možda i Srbe iz Hrvatske?), onda je to dovršenje i oživotvorenje morbidne ideje Franje Tuđmana koji je htio na području nekadašnjeg ustaškog koncentracionog logora Jasenovca (jednoga od šezdesetak, koliko ih je bilo u NDH) pokopati posmrtne ostatke i žrtava fašizma i antifašističkih boraca. Tuđman je tada pod pritiskom iz inozemstva (pa i iz SAD) morao odustati od kopiranja nečega što je u Španjolskoj za vrijeme svoje dugogodišnje diktature realizirao otvoreno profašistički orijentirani generalisimus Francisco Franco (kojega su u međuvremenu vlasti demokratske Španjolske “izmjestile” iz tog memorijalnog kompleksa).

Njegovi su nasljednici otišli još korak dalje. Dok Tuđman nikada nije napadao Narodno-oslobodilačku borbu, niti je izrekao ružnu riječ o maršalu Titu, oni su “hrabro” ukinuli u Zagrebu Trg maršala Tita (i nijedan se od kandidata za zagrebačkog gradonačelnika ne usuđuje reći da bi vratio trg s tim imenom), toleriraju, pa i potiču najgrublju reviziju povijesti (kao da uče od srpskih desničara, ali i aktualne vlasti koji su Dan pobjede obilježili akademijom uz slike četničkog vođe Draže Mihailovića i partizanskog vođe Josipa Broza Tita, svojatajući otpor fašizmu samo za srpski narod), praktično ignorirajući Dan pobjede i glorificirajući žrtvu onih koji su cijelo vrijeme Drugoga svjetskog rata bili na strani naci-fašizma.

Ima li današnja Hrvatska (ne samo ona službena) zaista dilemu oko toga što treba obilježavati: Dan pobjede, ili dan predaje kvislinških snaga kod Bleiburga? Ako je suditi prema onome čemu svjedočimo – nema! Koliko god to bilo porazno za Hrvatsku, ali i za Evropsku uniju u čijem je članstvu Hrvatska.