HERCEG-BOSNA U HAAGU (17) – Istočni Mostar: Glad, žeđ, strah, mrak, bolest, smrt

Povezani članci

• Slobodan Dukić: Olujne mržnje nad Balkanom
• Dobri ljudi u poganom vaktu
• Centar za kritičko mišljenje i portal Tacno.net predstavljeni na trećem danu Bookstana
• Slavo Kukić: Mladalački odgovor šovinističkim izmišljotinama da je BiH nedonošče svjetskih moćnika – i da ne može preživjeti
• Bog da Bogdanovića
• U BiH danas Dan žalosti

Foto: Flickr

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Glad. Žeđ. Mrak. Strah. Podzemlje. Bolest. Izolacija. Smrt. Tako je živjelo gotovo šezdeset tisuća stanovnika istočnog Mostara, koje je HVO od lipnja 1993. do travnja 1994. držao pod opsadom.

“Iz dokaza proizlazi da je, od juna 1993. do aprila 1994., muslimansko stanovništvo koje se nalazilo u istočnom Mostaru i okolini živjelo u izuzetno teškim životnim uslovima”, stoji u presudi Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne. Taj dokument obuhvaća ukupno šest svezaka i više od dvije tisuće stranica.

“Sve vrijeme tokom navedenog perioda, stanovništvu su naročito bili nedostupni hrana, voda, električna energija i ljekarska njega. Blokiranje rada međunarodnih organizacija i dostavljanja humanitarne pomoći još više je pogoršalo postojeće životne uslove. Najzad, i izolovanost ovog dijela stanovništva doprinijela je teškoj sudbini stanovnika”, navodi se u presudi, koju je prvostupanjsko sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2013. Četiri i pol godine kasnije, Žalbeno vijeće izreklo je i pravomoćnu presudu, u kojoj nije opovrglo nijednu činjenicu utvrđenu u prvostupanjskom postupku.

U tri mjeseca polovinom 1993., broj stanovnika istočnog Mostara gotovo se utrostručio. “Krajem maja 1993., u istočnom Mostaru živjelo je oko 20.000 osoba. Krajem juna 1993., u istočnom Mostaru je bilo 30.000 stanovnika. Taj broj se oko 18. jula 1993. povećao na 35.000, da bi najzad dosegao broj od 55.000 osoba krajem avgusta 1993., i ostao stabilan do sredine novembra 1993. godine”.

Dramatično povećanje broja stanovnika bilo je “uglavnom posljedica akcija deložiranja Muslimana koje je HVO provodio u zapadnom Mostaru od maja 1993. do februara 1994., ali i protjerivanja Muslimana iz opština Stolac i Čapljina koje su provedene u periodu od jula do avgusta 1993.”, konstatira se u presudi.

“Stanovništvo je bilo zgusnuto na ograničenom prostoru, a nerijetko se moralo odlučivati za život u podzemlju i podrumima zgrada – koje su često uništavane granatiranjem – ili u stanovima pretrpanim zbog velikog broja stanara”.

Sudačke su konstatacije jezgrovite i jasne: “Stanovnici istočnog Mostara nisu imali hrane. Stanovnici istočnog Mostara obično su jeli samo jednom dnevno, i to u nedovoljnim količinama.” Suci su utvrdili da je tako bilo između ostalog i zato “što je HVO sprečavao redovno upućivanje humanitarne pomoći – uključujući i konvoje s hranom – u istočni Mostar”, premda su vlasti Herceg-Bosne dobro znale da ljudi gladuju.

Foto Flickr

“U periodu od juna 1993. do aprila 1994., stanovnici istočnog Mostara nisu imali dovoljno vode”. Da bi došli do vode, neprestano su se morali izlagati pogibelji, i dolaziti na mjesta na kojima su postajali žive mete: na Neretvu, do cisterne nedaleko od sjedišta španjolskog bataljuna UNPROFOR-a, ili na neku od tri dostupne česme. Sva su ta mjesta bila izložena oružju HVO-a.

“Stanovništvo istočnog Mostara takođe je ostajalo bez električne energije barem od juna 1993. godine. U jednom izvještaju Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ) navodi se da je snabdijevanje strujom ‘potpuno prekinuto’ 4. avgusta 1993.”

“Takvo stanje dovelo je do izuzetno teških životnih i higijenskih uslova za stanovnike istočnog Mostara, naročito tokom ljeta 1993. koje je bilo vrlo sušno i toplo”, navod je iz presude.

Sudsko je vijeće mnogo prostora posvetilo provjeravanju tvrdnje koju je tužiteljstvo navelo u optužnici, “da su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a presjekli linije snabdijevanja vodom i električnom energijom u istočnom Mostaru, ili ih nisu popravljali”.

Vijeće nije potvrdilo te navode. Nakon sudskog postupka, vijeće je zaključilo kako “nije u mogućnosti da utvrdi da li je HVO presjekao linije snabdijevanja električnom energijom”, kao što “nije u mogućnosti da zaključi” da HVO nije popravljao infrastrukturu opskrbe strujom istočnog Mostara.

Vijeće nije uspjelo utvrditi ni je li HVO onemogućio dostavu vode u istočni Mostar, ali jest konstatirao – usprkos pokušajima da jedna tvrtka popravi sustav snabdijevanja vodom – kako je HVO, u lipnju 1993. “nedvosmisleno ometao popravljanje sistema vodosnabdijevanja u istočnom Mostaru”.

Sve u svemu, “vijeće ne može zaključiti da je tokom ovog perioda HVO hotimično izbjegavao da popravi linije snabdijevanja vodom i strujom u istočnom dijelu grada Mostara”.

Jest, nije, jest, nije… Slaba je to utjeha bila gladnima i žednima u podrumima: “Zabilježeno je više slučajeva tifusa uslijed nedostatka vode”.

“Vijeće je konstatovalo da muslimansko stanovništvo u istočnom Mostaru nije imalo dovoljno lijekova i da je bilo lišeno adekvatne medicinske njege”. Uvjete u bolnici u istočnom Mostaru zaštićeni svjedok BH opisao je kao “zastrašujuće”, dok je britanski novinar Edward Vulliamy pred sudom kazao kako su bili “užasavajući”.

“Nije bilo dovoljno ljekara, lijekova, pokrivača, vode, krvi, nije bilo dovoljno mjesta da se prime svi pacijenti, često je dolazilo do nestanka struje, nije se mogla izvršiti sterilizacija i uopšte se nisu davali lijekovi protiv bolova. Zbog nestašice struje i nafte u istočnom Mostaru, bolnica u istočnom Mostaru se napajala strujom samo u izuzetno malim količinama putem generatora. Pacijenti su često morali biti operisani, ponekad i više dana zaredom, pod svjetlošću svijeća.”

Usprkos svemu tome, i premda je vlast Herceg-Bosne znala kako žive ljudi u opsjednutom dijelu Mostara, HVO je blokirao humanitarne konvoje. “Više dokaza pokazuje da je HVO slijedio političku liniju čiji cilj je bio zabrana ili ograničavanje pristupa humanitarnih konvoja i međunarodnih organizacija istočnom Mostaru”.

Zaštićeni svjedok DZ ustvrdio je pred vijećem “da su ‘politički rukovodioci’ HVO-a hotimično ometali upućivanje humanitarne pomoći u istočni Mostar”. Postavljali su “uslove koje je bilo nemoguće ispuniti s ciljem da oslabe muslimansko stanovništvo u istočnom Mostaru i da ga na taj način podstaknu na odlazak iz grada”. Svjedok je rekao: “Izgladnjivanje ljudi bilo je važno sredstvo kojim su se služili za uklanjanje ljudi”.

Tokom dva ljetna mjeseca 1993., u srpnju i kolovozu, humanitarni konvoji potpuno su zaustavljeni, a prvi je nakon tog razdoblja u istočni Mostar ušao 21. kolovoza 1993. “Prema riječima Svjedoka DZ, Muslimani iz istočnog Mostara su dakle mogli primati pomoć isključivo od ABiH, i to samo zahvaljujući mazgama koje su stazom išle preko planina.”

Takve zabrane, ustanovilo je sudsko vijeće, bile su dio onoga što je hercegbosanski ministar obrane Bruno Stojić nazvao “akcijskim planom”: on je, naime, 17. srpnja 1993. predstavnicima jedne međunarodne organizacije “ponudio svoju pomoć u organizaciji evakuacije ‘civila’ iz istočnog Mostara najširih mogućih razmjera”. Pripadnici te organizacije zaključili su kako je “Stojić djelovao uvjeren da su njegove jedinice sposobne da postignu definitivno vojno rješenje za ono što je HVO smatrao ‘problemom Muslimana’ u gradu Mostaru, i to jednom za svagda.”

Istočni Mostar bio je pod opsadom. Sudsko vijeće zaključilo je kako “muslimansko stanovništvo istočnog Mostara, koje je bilo izloženo žestokom granatiranju HVO-a i snajperskom djelovanju, i koje je živjelo u izuzetno teškim uslovima, u stvari nije moglo otići s tog područja”.

Istina, postojala je “jedna planinska staza koja je pripadnicima ABiH i stanovnicima istočnog Mostara omogućavala da odu iz istočnog Mostara u Jablanicu i srednju Bosnu.” Njome se, međutim, malo odlazilo, jer žene i djeca nisu imali snage za težak put preko bosanskih planina. Miro Salčin, jedan od zapovjednika Armije BiH u Mostaru, svjedočio je pred sudskim vijećem kako je u prosincu 1993. dao vojnu pratnju skupini koja je iz istočnog Mostara htjela otići obiteljima u Jablanicu, gdje je bilo manje opasno – “i to pješice, kroz planine, po snijegu i hladnoći.” Prema Salčinovoj izjavi, “tokom putovanja neki su umrli od hladnoće.”

Nisu samo Bošnjaci u Mostaru bili na meti HVO-a: pucali su i na pripadnike UNPROFOR-a, PMEZ-a te međunarodnih i humanitarnih organizacija, koje su u Mostaru pokušavale provoditi mirovne i humanitarne operacije. “Na pripadnike međunarodnih organizacija ili na vozila u kojima su se nalazili otvarana je artiljerijska vatra, minobacačka vatra, vatra iz raketnih bacača, lakog naoružanja, mitraljeza, na njih su bacane ručne bombe i suzavac, i gađani su iz snajpera. Vatra je na njih otvarana često i redovno”, piše u presudi.

“Iz dokaza proizlazi da su za većinu ispaljenih hitaca bili odgovorni vojnici HVO-a”. Istina, “neki hici su ispaljivani i sa strane ABiH ili s položaja koje je ABiH kontrolisala”, ali njih je bilo “znatno manje od hitaca HVO-a”: “Anthony Turco je izjavio da je, u periodu od decembra 1993. do marta 1994., ABiH otvarala vatru na vojne posmatrače UN-a tri puta, a HVO 31 put.”

HVO je to činio namjerno, jer je, uz ostalo, htio otjerati međunarodne organizacije. “Tako je početkom 1994. donijeta odluka o zatvaranju Ureda vojnih posmatrača UN-a, nakon što je vozilo u kojem su se zajedno vozili Grant Finlayson i Bo Pellnäs pogođeno pet ili šest puta u južnom dijelu Mostara”.

Najviši dužnosnici Herceg-Bosne – Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Milivoj Petković – znali su za napade na predstavnike međunarodne zajednice, ali nisu ih zaustavili. “Vijeće konstatuje da prijave koje su međunarodne organizacije upućivale vlastima HVO-a nisu dovele do prekida napada na njihovo ljudstvo, s izuzetkom jednog primirja oko 16. septembra 1993. godine.”

Štoviše, bilo je mrtvih i ranjenih. Vijeće je pomno analiziralo pogibiju španjolskog poručnika Francisca Aguilara Fernandeza, koji je “ubijen jednim metkom 11. juna 1993. oko 19:30 ili 19:45 sati na Titovom mostu, dok je stajao na oklopnom vozilu u konvoju koji je pratio medicinski konvoj iz zapadnog u istočni Mostar. “

O tom je ubojstvu provedeno više istraga s HVO-om, u kojima su sudjelovali i ministar obrane Herceg-Bosne Bruno Stojić i načelnik Vojne policije Valentin Ćorić. Stojić je svjedoku Antoonu van der Grintenu “rekao 16. juna 1993. da HVO nije otvarao vatru 11. juna 1993. budući da je on lično nadzirao snajperiste u zgradi Staklene banke”, koju su pripadnici UN-a identificirali kao mjesto s kojeg je Fernandez ubijen. Stojić je iznio mišljenje da je “hice ispalila ABiH”, ponovivši to isto tri dana kasnije u pismu španjolskome ministru obrane.”

Vijeće je, međutim, odbacilo Stojićeve tvrdnje, ali i pretpostavku obrane Milivoja Petkovića, prema kojoj je Fernandeza usmrtio “zalutali metak”: “U nedostatku dodatnih dokaza da je vatru otvorila ABiH, koji bi poticali iz nekog drugog izvora, a ne od HVO-a, vijeće se uvjerilo da hitac od kojeg je poginuo Francisco Aguilar Fernandez jeste ispaljen iz zapadnog Mostara, iz zone pod kontrolom HVO-a, i to svakako iz zgrade Staklene banke”. Naprosto, “neki pripadnik HVO-a hotimično je otvorio vatru i ubio Francisca Aguilara Fernandeza 11. juna 1993. godine.”

Konačni zaključak glasi ovako: “Vijeće zaključuje van razumne sumnje da su pripadnici međunarodnih organizacija prisutni u Mostaru u periodu od maja 1993. do aprila 1994. bili cilj snajperista HVO-a, kao i artiljerijske i minobacačke vatre HVO-a, koji je na njih hotimično otvarao vatru. Neki od njih (…) uslijed toga su poginuli, a neki su bili ranjeni.”

To je, dakle, ta “zaštita hrvatskog naroda”, o kojoj govore današnji hrvatski političari kada veličaju Herceg-Bosnu.