GORAN PANDŽA: SLOBODA ZA PALESTINU!

Povezani članci

• ALGORITAM NEUSPJEHA U POLITICI
• Zaboravilo se, ponovilo se (2)
• Split: Kronika jedne propasti
• OPTIMUS PRIME BRANI HRVATSKU
• HDZ 1990 bez stida i obraza
• Kuduzovićeva država: od Dolac Malte, pa sve do Zenice, iliti: kako se riješiti ćafira

Teško podnosim nepravdu, obuzima me bijes dok putujemo duž zida koji dijeli „palestinsku“ Zapadnu obalu od Izraela, na putu od Jeruzalema do Betlehema. Život okružen zidovima i bodljikavom žicom najviše podsjeća na moderni Varšavski geto, sa malom razlikom, da Palestinci nisu odvođeni u klasične konc. logore, ali sam koncept života unutar zidova i bodljikave žice je ništa drugo nego moderni konc. logor. Tu smo, između ostalog, dok se proslavlja 25. godišnjica rušenja Berlinskog zida. Pitao sam se – zašto je Berlinski zid daleko poznatiji u svijetu od izraelskog? Naime, izraelski je, uključujući bodljikavu žicu i razne vrste barijera, danas duži šest do sedam puta i ukupna dužina, prema podacima izraelske vojske se procjenjuje na oko 800 km. Doduše, Berlinski zid je dijelio svijet na istok i zapad, ali ni ovaj nije ništa manje besmislen. Jer, iako dijeli Izrael od „palestinske“ Zapadne obale, na Zapadnoj obali se skoro na dnevnom principu formiraju planovi za izgradnju novih settlerskih, izraelskih naselja. Odmah nakon prestanka rata sa Gazom, Izrael je donio odluku o oduzimanju novih 4000 dunuma zemlje Zapadne obale u blizini Betlehema za izgradnju novih naselja.

Više uopšte nije tajna da se settlerska naselja na Zapadnoj obali grade tako da onemoguće svaki oblik formiranja i uvezivanja Palestine kao države. To već javno priznaju i predstavnici settlerskog pokreta poput Daniele Weiss, koja javno govori o svojevremenom dogovoru sa Arielom Sharonom da osujete pokušaje uvezivanja palestinske Zapadne obale u kompaktnu teritoriju.

Takstista u Betlehemu nam priča kako mu nije dozvoljeno posjetiti Jeruzalem. Kaže da Palestinci sa Zapadne obale stiču pravo posjete teritorija sa druge strane zida tek kada napune 45 godina, ukoliko su oženjeni, imaju posao i djecu i ako nisu imali nikakvih prethodnih nesuglasica sa Izraelom. On ne ispunjava niti jedan od uslova. Odveo nas je da vidimo genijalna umjetnička djela sa palestinske strane zida – među ostalima tu je crtao i svjetski najpoznatiji graffiti crtač Banksy.

Prvi put u Izraelu i Palestini uviđam ozbiljan uticaj sukoba i čestih incidenata na turizam i normalan tok života. Taksisti u Betlehemu skoro nikako nemaju posla zbog pada turističkih posjeta, u Jeruzalemu sa mrakom prestaje i većina životnih aktivnosti na ulici. Strah je ušao pod kožu stanovnika, ponajviše turista, ne samo zbog rata Izraela i Gaze, već i što je situacija konstantno na rubu treće Intifade. Npr. nedavno se desilo ubistvo četiri Jevreja u sinagogi od strane dvojice Arapa (Palestinaca). Napadači su ubijeni, a Benjamin Netanyahu je naredio i rušenje njihovih kuća. Generalno, Izrael vodi politiku ubijanja napadača koje smatraju teroristima, bez suđenja, i o tome se može diskutovati. Međutim, kao što je i sam Human Rights Watch primijetio – rušenje kuća u kojima žive njihove familije, bez ikakvog suđenja, predstavlja ozbiljno kršenje prava, a Human Rights Watch to naziva ratnim zločinom. Izrael tako nastavlja politiku kolektivnog kažnjavanja bez sudskih postupaka, uništavajući živote ljudi koji vrlo izvjesno nemaju ništa sa samim napadima.

I, generalno, čitava situacija u vezi s Izraelom i Palestinom je puna priča o zamršenim ljudskim sudbinama. Jedna takva je i priča o drevnom Herodovomm gradu Cezareji, starom 2000 godina. Grad je građen, rušen, pa ponovo građen, u etapama, od Herodovog vremena, preko Rimljana, Bizanta, Arapa, Turaka, do danas. Svi su grad rušili i iznova gradili. Međutim, zanimljivo je da se u Cezareju, nakon što je Austro-Ugarska aneksirala BiH, doselilo i obnovilo je, oko 300 Bosanaca i Hercegovaca, muslimana, koji su zajedno sa Turskom otišli nakon aneksije te se naselili u Cezareju koja je tada bila dio Osmanskog carstva. Nakon što su Cezareju obnovili, izgradili su i autentičnu bosansku džamiju koja krasi obalu Cezareje i danas. Ipak, sudbina se opet poigrala sa njima jer su 1948. godine opet protjerani iz Cezareje od strane Izraela. Danas potomci bosanskih doseljenika žive i u Izraelu i na Zapadnoj obali, a navodno su dvije bosanske familije iz tog perioda ostale u blizini Cezareje i danas se brinu o restauraciji dijelova grada.

O svemu tome, nesretnim ljudskim sudbinama, zidovima, istoriji, ali i ljepoti podneblja, razmišljam predvečer, dok ispijam sjajno palestinsko pivo Taybeh. Ovo bi u suštini bio raj na zemlji da nije stalnih sukoba, ljudske zlobe i pohlepe za teritorijom. I, da se ne lažemo, ovdje niti jedna strana nije u potpunosti u pravu, ali, i to veliko ALI, ne smijemo zato relativizirati apartheid koji se provodi nad palestinskim stanovništvom.

U svijetu podjela, možda bi dobra solucija bila i ujedinjenje. Dobar dio palestinskog stanovništva ne bi imao ništa protiv zajedničke države, u kojoj bi uživali jednaka građanska prava. Međutim, Izrael je koncipiran kao jevrejska država i to je nemoguće. Zato je, kako sada stvari stoje, opcija dvije države jedina pravedna. A ja… nije da ne uživam u „Svetoj zemlji“. Ali, uživati u Izraelu a prešutiti apartheid koji se provodi nad Palestincima je kao da si, dok je Mandela bio u zatvoru, posjetio Južnu Afriku i previdio apartheid koji se dešavao nad domicilnim afričkim stanovništvom. U nemogućnosti da značajnije promijenim nepravdu, mogu proširiti poruku – SLOBODA ZA PALESTINU!