FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (7)
25 izgubljenih godina

Izdvajamo

• Tako su danas, 14 godina nakon što je haški proces Tihomiru Blaškiću konačno završen, još uvijek itekako aktualne riječi što ih je u svojoj “Uroti Blaškić” 2005. objavila Jasna Babić: “Ukratko”, napisala je novinarka, “opet potisnut u samozaborav, haški će se grijeh i nadalje taložiti, sloj po sloj, prevaljen na neke budueće generacije i vjerojatno neke privremeno odgođene ratove.” Danas, dakle, možemo slegnuti ramenima:  “Ne više deset, nego 25 izgubljenih godina”.

Povezani članci

• 8 razloga zašto je sistem dvije škole pod jednim krovom poguban
• Protesti u Jajcu
• Sedam dana u Siriji
• 7 GODINA DO ISTINE
• Princip i zgaženi principi
• Sabrana djela zlodjela

25 izgubljenih godina" />

foto: SlobodnaDalmacija

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Deset izgubljenih godina”. Tako je jedan hrvatski dnevnik naslovio komentar nakon što se Tihomir Blaškić 2004, deset godina poslije rata HVO-a i Armije BiH, vratio u središnju Bosnu, da ga na nogometnom stadionu u Kiseljaku dočeka pet tisuća oduševljenih pristaša, koji su mahali zastavama Hrvatske i Herceg-Bosne.

Istog popodneva, kroz Ahmiće se, glasno trubeći, provezlo nekoliko kolona automobila čiji su putnici mahali istim takvim zastavama. Počelo se naslućivati: nalazi Haškog suda najslabiji učinak imat će ondje gdje bi trebali biti najutjecajniji: na mjestima zločina. S godinama, slutnja će se učvrstiti u izvjesnost.

Razlog za trijumfalizam ti su ljudi pronašli u činjenici da je Tihomir Blaškić, ratni zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, koji je 3. ožujka 2001. pred Haškim sudom osuđen na 45 godina zatvora, nakon tri i pol godine, 29. srpnja 2004, pred Žalbenim vijećem oslobođen krivice za najteže – premda ne za sve – zločine HVO-a u srednjoj Bosni, poput pokolja u Ahmićima, pa mu je i kazna smanjena na devet godina zatvora, a on odmah pušten na slobodu.

Trenutačnim Blaškićevim puštanjem iz zatvora, zajedno s golemim smanjenjem kazne, Haški sud započet će neslavan niz dramatičnih izmjena kazni i teško shvatljivih odluka koje će nagristi ugled te pravosudne institucije Ujedinjenih naroda.

No među Hrvatima u BiH, kao i u hrvatskoj javnosti, skraćenje Blaškićeve kazne za čak 36 godina, zajedno s njegovim istodobnim puštanjem na slobodu, protumačeno je, ni manje ni više, nego kao prešutno priznanje Haškoga suda da je Blaškić osuđen nevin te da, sukladno tome, neki naročiti zločini nisu ni počinjeni.

Vidjelo se to na svakom koraku nakon osuđenikova povratka iz haškog protvora 2. kolovoza 2004: već na zagrebačkom aerodromu dočekalo ga je nekoliko stotina oduševljenih hrvatskih nacionalista. Prema navodima medija, zbog njihove je graje Blaškić odustao i od govora, u kojemu je, navodno, htio javno zahvaliti haškim sucima, pa možda i osuditi zločine te iskazati žaljenje nad žrtvama.

Neće to ratni zapovjednik učiniti ni dva dana kasnije, 4. kolovoza 2004, pred pet tisuća ljudi koji su ga ovacijama dočekali na stadionu u Kiseljaku, slaveći doček čovjeka osuđenog za ratne zločine nad njihovim susjedima.

“Istinski suosjećam sa svima koji su u ratu izgubili svoje najbliže”, sve je što je o zločinu, žrtvi i krivici te večeri rekao Tihomir Blaškić.

Ništa značajnije neće on kazati ni kasnije: premda su mediji tvrdili da je, nakon povratka, kanio posjetiti Ahmiće i pokloniti se žrtvama, mještani su tu zamisao s indignacijom odbili, užasnuti činjenicom da se nije suprotstavio trijumfalističkoj euforiji izazvanoj njegovim povratkom.

Ništa slično Blaškić neće napraviti ni kasnije: premda on ne pripada u skupinu ratnih zločinaca koji se vlastititim djelima hvastaju, ili ih pompozno negiraju veličajući ideološke himere, nije smogao snage za ceremonijalan čin velike simboličke snage, nego se povukao u anonimnost civilnoga radnog mjesta u Zagrebu, da tek tu i tamo, ako ga novinari pitaju, kaže kako mu je zbog svega iskreno žao.

Tako je zauvijek propala prilika da ratni zapovjednik razdvoji zločin od politike, a time i krivce od cijele zajednice, i to s autoritetom vojnika koji je pred vjerodostojnim sudom dokazao da nije želio pokolje.

Javna euforija zbog Blaškićevog povratka bila je posljedica fabriciranog uvjerenja da njegov pravosudni uspjeh znači da zločini nisu ni počinjeni. Hrvatska vlast uvelike je doprinijela tom pogrešnom dojmu: prijem koji je tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor upriličila za Blaškića, nije ostavljao dileme o tome da i posttuđmanovska Hrvatska podupire sve što je učinio čovjek osuđen za ratne zločine na Bošnjacima u susjednoj zemlji, i to kao izravni agent Tuđmanove vlasti, što je HVO u Bosni i Hercegovini bio, prema nalazu koji je potvrdilo i Žalbeno vijeće u “slučaju Blaškić”.

Ali istina je bila izravno suprotna: troipogodišnji žalbeni proces Tihomiru Blaškiću ne samo da nije umanjio zločine, nego je, štoviše, pokazao kako je Tuđmanova vlast o njima otpočetka sve znala, ali je aktivno opstruirala suradnju s Haškim sudom i Blaškićevom obranom, kako bi zaštitila stvarne počinitelje, u strahu da njihovi tragovi ne dovedu do stvarnih inspiratora nepotrebnog i krvavog rata HVO-a i Armije BiH, u kojemu su počinjena tolika zlodjela.

Žalbeni proces Blaškiću tako se tek minimalno bavio činjenicama, koje je prvostupanjsko vijeće minuciozno utvrdilo, a mnogo više odnosima moći u HVO-u srednje Bosne, te raspodjelom odgovornosti za zločine među njegovim zapovjednicima i političkim moćnicima.

I bio je to, iznad svega, vrlo kompliciran proces. “Jedna od karakteristika ovog dugotrajnog žalbenog postupka jeste da je podnesena ogromna količina dodatnih dokaza”, napominje Žalbeno vijeće u presudi. “Razlog za to je, između ostalog, nedostatak saradnje Republike Hrvatske tokom suđenja i kasno otvaranje arhiva, odnosno tek nakon smrti bivšeg predsjednika Franje Tuđmana 10. decembra 1999., zbog čega strane za vrijeme suđenja nisu mogle doći do materijala sadržanih u njima.”

Od siječnja 2001. do svibnja 2003, Blaškićeva je obrana Žalbenome vijeću podnijela osam tisuća stranica dokumenata koji nisu bili dostupni u prvostupanjskom suđenju, jer ih je Tuđmanova vlast zatajila. O tome je obaviješteno pisala zagrebačka novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Urota Blaškić”.

“Zahvaljujući kooperaciji Mesićeva predsjedničkog ureda i Račanove vlade, najmanje vremena potrošeno je na potragu za transkritpima Tuđmanovih nekadašnjih sastanaka i rovanju po fajlovima HVO-a koji su napokon stigli na dohvat ruke u Državni arhiv”, napisala je Babić u rekonstrukciji kojom je, publicistički virtuozno, razotkrila državnu operaciju Tuđmanove vlasti u zaštiti i skrivanju pravih krivaca za ahmićki masakr, čemu je trebala poslužiti i planska opstrukcija Blaškićeve obrane.

“U samo nekoliko mjeseci tijekom 2000. prikupljeno je i pregledano više od 30 000 dokumenata. Od toga je 8000 stranica upućeno u Haag, uz ocjenu branitelja da se njima davno mogao odrediti drukčiji završetak sudskog postupka, samo da su bili dostupni”.

Žalbena presuda Blaškiću za više od osamdeset stranica duža je od prvostupanjske, i premašuje 350 stranica teksta. Veći njezin dio razmatra sofisticirane pravne finese o općenitoj odgovornosti zapovjednika u ratu, očito s pogledom na uspostavljanje međunarodnih standarda za buduća suđenja za ratne zločine.

No ta presuda, istodobno, Tihomira Blaškića oslobađa odgovornosti za najteže zločine HVO-a u srednjoj Bosni, poput onoga u Ahmićima: Blaškić, zaključilo je Žalbeno vijeće ukidajući odluke raspravnog vijeća, jest zapovjedio napad na Ahmiće, ali njegova je zapovijed bila vojno opravdana i zakonita – “zapovijed da se spriječi napad” – te nije podrazuijevala naredbu o pokolju.

“Žalbeno vijeće smatra da neki od dokumenata koji su kao dodatni dokazi prihvaćeni u žalbenom postupku potvrđuju tvrdnju da su zločine na području Ahmića 16. aprila 1993. izvršili 4. bojna vojne policije i ‘Džokeri’ i da ne upućuju na žalioca kao na odgovornu osobu za planiranje i naređivanje masakra”, stoji u žalbenoj presudi.

Presuda navodi dijelove “informacije MUP-a”, jedan od dokumenata pribavljenih nakon Tuđmanove smrti i smjene vlasti u Hrvatskoj. Prema tom dokumentu, dan uoči napada na Ahmiće, 15. travnja 1993, održan je sastanak na kojemu je Blaškić “davao upute za napad,  pri čemu je oštro upozorio kako zabranjuje bilo kakve zločine”.

“U noći 15/16.04.1993. u kući Darija Kordića održan je sastanak neformalne grupe koja je željela sukob s Muslimanima pod svaku cijenu, a nju su sačinjavali: Ignac Koštroman, Dario Kordić, Ante Slišković, Tomo Vlajić, zamjenik Sliškovića Paško Ljubičić, Vlado Ćosić i Anto Furundžija. Na tom je sastanku dogovoreno da se izda zapovijed da se pobije svo muško stanovništvo u Ahmićima te da se selo zapali”, stoji u dokumentu koji je, zajedno sa svjedočenjima novih svjedoka, bio jedan od ključnih u oslobađanju Blaškića odgovornosti za ahmićki masakr.

Usprkos svemu tome, trajno je ostala činjenica da je “slučaj Blaškić” iznimno kompliciran pravosudni slučaj, koji odražava svu složenost ratnih odnosa u srednjebosanskom HVO-u. Da je upravo tako, najbolje svjedoči podatak da su dvoje od petoro sudaca Žalbenog vijeća izdvojili posebna mišljenja u odnosu na presudu usvojenu većinom, i da su ta njihova mišljenja – međusobno oprečna.

Njemački sudac Wolfgang Schomburg “u potpunosti se složio s većinom u vijeću, što se tiče pravnih i činjeničnih zaključaka”, ali i iznio uvjerenje da “preostala krivična djela koja je počinio žalilac, a koja se ograničavaju na hotimično uplitanje u sigurnost drugih, ne predstavljaju opravdanje za toliko dugu zatvorsku kaznu kakvu je izreklo Žalbeno vijeće”.

Argentinska sutkinja Inés Mónica Weinberg de Roca iznijela je posve suprotno mišljenje; ona se “ne slaže s novom kaznom koju je izreklo Žalbeno vijeće”. “Primjenom kriterijuma preispitivanja utemeljenog u praksi Međunarodnog suda ja bih potvrdila konstataciju Pretresnog vijeća da je žalilac kriv van razumne sumnje, po članu 7(1) Statuta, za izdavanje naređenja u vezi s krivičnim djelima počinjenim 16. aprila 1993. na području Ahmića. Zbog sličnih razloga potvrdila bih i druge zaključke Pretresnog vijeća o činjenicama”, napisala je de Roca u izdvojenom mišljenju.

Kako god bilo, smanjenje kazne Tihomiru Blaškiću nije značilo da zločini nisu počinjeni, niti je tog ljeta 2004. bilo ikakvog razloga za trijumfalizam zbog Blaškićeva povratka; trijumfalizam koji je, suprotno od namjera Haškog suda, obnovio i produbio nepovjerenje Hrvata i Bošnjaka u BiH.

U godinama koje su dolazile, taj paradoks nepriznavanja istine trajat će i dalje, produbljujući se sve više: pravi krivci za Ahmiće bit će identificirani, neki od njih i kažnjeni, ali će istodobno i jačati kolektivni zaborav zločina i njihova višegodišnjeg zataškavanja.

Tako su danas, 14 godina nakon što je haški proces Tihomiru Blaškiću konačno završen, još uvijek itekako aktualne riječi što ih je u svojoj “Uroti Blaškić” 2005. objavila Jasna Babić: “Ukratko”, napisala je novinarka, “opet potisnut u samozaborav, haški će se grijeh i nadalje taložiti, sloj po sloj, prevaljen na neke budueće generacije i vjerojatno neke privremeno odgođene ratove.” Danas, dakle, možemo slegnuti ramenima:  “Ne više deset, nego 25 izgubljenih godina”.