ENG
Apokaliptički scenariji i identitetski ratovi
Autor/ica 👤Vahidin Preljević
Izdvajamo
- Upravo ta sklonost ekstremnom dekontekstualiziranju odlikuje oblikovanje javnog mišljenja u najnovijoj eskalaciji izraelsko-palestinskog rata: dok npr. propalestinski mediji (većinom na Istoku) uglavnom izostavljaju ili bagateliziraju Hamasovo brutalno ubijanje civila, kao neposredan povod rasplamsavanju sukoba, predstavljajući Palestince isključivo kao žrtve, dotle proizraelski akteri (mahom na Zapadu) umanjuju značaj višedecenijske represije nad Palestincima, koja ima obrise aparthejda, nekritički pozdravljajući masovno ubijanje civilnog stanovništva u Gazi, te histerično reagirajući na sve one (između ostalih i na Žižeka), koji pokušavaju ponuditi diferenciranu sliku trenutnog zbivanja.
Povezani članci
Identitetski ratovi forsiraju simplifikaciju stvarnosti svodeći je na dihotomiju vječitog sukoba kojem je inherentna logika mi ili oni. Ako nas nečemu ono famozno, često apostrofirano, „povijesno iskustvo“, nečemu uči, onda je to uvid da u takvom sukobu neće i ne može biti pobjednika
Piše: Vahidin Preljević
1. Postimperijalno naslijeđe
Palestinsko-izraelski sukob, novi stogodišnji rat našeg doba, koji je u ovom mjesecu ponovno eskalirao, potpuno je zaokupio medijsku pažnju i potisnuo osvajački rat koji Rusija već skoro dvije godine vodi protiv Ukrajine. Koliko god različiti ovi konflikti bili, u oba slučaja se, iz kulturološkog ugla posmatrano, ključnim čine dva elementa u svojoj međusobnoj povezanosti: teritorija i identitet. Rusija je agresiju protiv jedne suverene zemlje zvanično obrazlagala denacifikacijom, što ništa drugo nije do šifra za uništenje ukrajinske države i ukrajinskog identiteta, dok se u jezgru izraelsko-palestinskog rata, još od svojih početaka pod britanskom kolonijalnom upravom, nalazi činjenica da dva naroda polažu pravo suverenosti na isti prostor. I opet, pored svih nespornih razlika, oba sukoba imaju sličan okvir: riječ je nesporno o postimperijalnim ratovima u kojima konfliktne linije vode kroz prostore nekadašnjih imperija: u rusko-ukrajinskom ratu nukleus se krije u raspadu rusko-carističke, odnosno sovjetske imperije kao produžetka one prve, a dijelom i Habsburške carevine, dok korijeni palestinsko-izraelskog rata sežu u posljednju fazu Osmanskog carstva. Dakle, neriješeno postimperijalno naslijeđe je ishodište današnjih sukoba, koji zbog svog intenziteta, zbog neviđene medijske, političke i vojne mobilizacije, ne samo direktnih učesnika u njima, nego i moćnih saveznika na svim stranama, te zbog činjenice da se odigravaju paralelno, prijete ugrožavanju svjetskog mira. Pokazuje se da fizionomija današnjeg globalnog poretka ima mnogo sličnosti sa stanjem pred Prvi svjetski rat, koji, kako piše historičar Christopher Clark, zapravo niko nije htio, barem ne u tim razmjerama, ali u koji su svi relevantni činioci ipak ušli, vođeni fatalnom silom lančane reakcije. Clark već za naslov svoje čuvene knjige koristi metaforu mjesečara, subjekta koji se, vođen nekim unutrašnjim automatizmom, a u odsustvu svijesti, kreće ka nekom maglovitom cilju, koji može biti i provalija, u koju će naposljetku zaista i upasti.
U vlažnim snovima ruskog neofašizma npr. u novim napisima Aleksandra Dugina već je opisan takav apokaliptički scenarij[1], koji uključuje i upotrebu nuklearnog naoružanja, koje je potencijalno prisutno u oba rata. A posebno bitan aspekt u tim apokaliptičkim scenarijima je vjersko-identitetska mobilizacija, koja će naizgled ograničene teritorijalne ratove konvertirati u sukobe između civilizacija. Sjetimo se da je isti taj Dugin još na početku ruske agresije na Ukrajinu interpretirao taj događaj na sljedeći način: „Rusija nije dio globalne civilizacije. Mi smo civilizacija za sebe. Huntington je bio apsolutno u pravu. Rusija je veliki izolirani otok. Nismo imali drugi način da dokažemo da je Huntington bio u pravu, osim da napadnemo Ukrajinu“.[2]
2. Postimperijalni identitetski ratovi
Američki politolog Samuel Huntington, na kojeg se poziva Dugin, prognozirao je da će nakon Hladnog rata strukturu političkog svijeta obilježiti kulturne, vjerske i civilizacijske podjele koje će generirati većinu budućih sukoba. Identitetski ratovi – neka vrsta obnove srednjovjekovnih vjerskih i križarskih ratova – odredit će, po njemu, 21.stoljeće. Francis Fukuyama, njegov veliki konkurent u tumačenju globalnog zaokreta 1989. godine, priznat će u svojoj knjizi Identitet (objavljenoj 2018., a očito napisanoj pod utiskom Trumpove pobjede na izborima 2016.) da identitetski faktor, koji on vidi u suprotnosti sa liberalnom paradigmom, igra ključnu ulogu u političkoj dinamici, ne samo u internacionalnim relacijama, nego i unutar pojedinih zapadnih zajednica, npr. u borbi za manjinska prava.[3] Pritom, identitetski sukobi nastaju zbog energetske neravnoteže u doživljaju vlastitog dostojanstva: „U stvarnosti nama je potrebna teorija koja objašnjava zbog čega neki ljudi streme ka novcu ili sigurnosti, dok su drugi spremni da umru za svoju stvar.“[4] Tu teoriju Fukuyama pokušava ocrtati starogrčkim pojmom thymosa, „Thymos je onaj dio duše koji teži priznanju svog dostojanstva.“ U identitetskim sukobima se manifestiraju dvije varijante thymosa: izotimija kao nastojanje uspostave vlastite jednakopravnosti s drugima, i megalotimija kao poriv da nas drugi prepoznaju kao superiorne. Sagledano iz tog ugla, moglo bi se u prvi mah reći da Rusija i Izrael u svojoj politici prema Ukrajini i Palestincima slijede impuls megalotimije, osjećaja superiornosti nad drugim zajednicama, koji iz megalotimijske perspektive postaju niževrijedni entiteti, kojima ili ne priznaje poseban identitet (u slučaju Ukrajinaca) ili im odriče pravo na državnost (u oba slučaja, i Ukrajinaca i Palestinaca). Međutim, prijelazi između borbe za jednakopravnost i borbe za prevlast su često fluidni i praćeni dehumanizacijskim diskursom. Negiranje prava na postojanje jevrejske države ili pozivi na eliminaciju „kontaminirane“ ruske kulture iz globalnog kulturnog pamćenja govore tome u prilog da se u pristajanju na logiku bespoštednog identitetskog rata često brišu sve moralne granice.
3. Fatalna dekontekstualizacija
U svakom slučaju liberalni poredak nije imao uvjerljiv odgovor na velike identitetske ratove. Višedecenijski appeasement prema Rusiji (i prema Kini) pripremio je teren za rusku agresiju na Ukrajinu, a strateško savezništvo s nekim bliskoistočnim diktaturama i autokracijama, te desničarskim režimom u Izraelu, a nauštrb pravednog rješavanja palestinskog pitanja i demokratizacije ove regije, upravo pokazuje svoje razorne efekte. Zanemarivanje identitetskog činioca i ignoriranje vrijednosne dimenzije u politici, sve u ime razuzdano globaliziranog kapitalizma, za koji Nancy Fraser kaže da kao urobor grize sebe u rep[5], izjedajući kanibalistički pritom supstancu na kojoj počiva, ostavlja pustoš iza sebe. Pritom neka bude jasno: ova kritika Zapada ne znači jednostrano pripisivanje krivice; naprotiv, za današnju krizu direktnu odgovornost snose: peudoimperijalni kremaljski režim u slučaju rusko-ukrajinskog rata, cinični teror Hamasa, višedecenijska šovinistička politika države Izrael prema Palestincima, licemjerna politika arapskih zemalja u bliskoistočnom konfliktu.
Međutim, geopolitički Zapad, koji se voli dičiti svojim civilizacijskim postignućima, veliki je sukrivac za sadašnje stanje svijeta, jer i sam na neprincipijelan način participira u postimperijalnim identitetskim ratovima. Jedan temeljni grijeh upravo za izraelsko-palestinski konflikt tiče se i nedostatka svijesti o tome na koji način Zapad, imperijalno-kolonijalnim očima, percipira ovu najeksplozivniju regiju svijeta. Temelj tog pogleda, koliko god to paradoksalno zvučalo, jeste iskustvo holokausta, najvećeg genocida u historiji čovječanstva, koji su počinili Evropljani, odnosno Treći Reich i njegovi ne tako malobrojni saveznici. Loša evropska savjest je stvorila novu paradigmu u kolektivnom identitetu; Aleida Assmann kaže na jednom mjestu da je Auschwitz utemeljiteljska naracija poslijeratne Zapadne Njemačke. To je sve razumljivo, ali problem počinje onda kad se vlastito pamćenje projicira na druge svjetske regije koje nemaju to iskustvo, potpuno ignorirajući njihov specifičan kontekst, na što je ukazao indijski intelektualac Pankaj Mišra u jednom eseju za njemački Spiegel, ističući da Zapad još nije shvatio kako za Aziju, Afriku ili arapski svijet utemeljiteljska naracija „nije Drugi svjetski rat nego dekolonizacija“.[6]
Upravo je to pokušao objasniti slovenski filozof Slavoj Žižek u svom govoru na otvaranju Frankfurtskog sajma knjiga, mjestimično možda nepotrebno začinjenim prilično kontroverznim poređenjima, nakon čega je u njemačkoj štampi uslijedila lavina kritika. Žižek, koji je nekoliko puta osudio Hamasov brutalni terorizam, nastojao je ukazati i na kontekst, a to je višegeneracijska agonija Palestinaca uslijed izraelske politike, u kojem je takva radikalizacija uopće bila moguća. To je bilo dovoljno da ga se čak optuži i za antisemitizam te za relativizaciju zločina. Međutim, relativizacija kao diskurzivni mehanizam, na što je tih dana ukazao njemački filozof Daniel-Pascal Zorn, ima za cilj opravdanje događaja (u ovom slučaju zločina), te predstavlja upravo suprotnost kontekstualizaciji, koja nastoji „razumjeti kompleksnost“ zbivanja. Dekontekstualizacijom su se upravo isticali neki evropski intelektualci, poput Petera Handkea, koji su relativizirali ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i politiku Slobodana Miloševića, mehanički poredeći zločine „zaraćenih strana“ dovodeći ih u istu ravan.
Upravo ta sklonost ekstremnom dekontekstualiziranju odlikuje oblikovanje javnog mišljenja u najnovijoj eskalaciji izraelsko-palestinskog rata: dok npr. propalestinski mediji (većinom na Istoku) uglavnom izostavljaju ili bagateliziraju Hamasovo brutalno ubijanje civila, kao neposredan povod rasplamsavanju sukoba, predstavljajući Palestince isključivo kao žrtve, dotle proizraelski akteri (mahom na Zapadu) umanjuju značaj višedecenijske represije nad Palestincima, koja ima obrise aparthejda, nekritički pozdravljajući masovno ubijanje civilnog stanovništva u Gazi, te histerično reagirajući na sve one (između ostalih i na Žižeka), koji pokušavaju ponuditi diferenciranu sliku trenutnog zbivanja.
Identitetski ratovi forsiraju simplifikaciju stvarnosti svodeći je na dihotomiju vječitog sukoba kojem je inherentna logika mi ili oni. Ako nas nečemu ono famozno, često apostrofirano, „povijesno iskustvo“, uči, onda je to uvid da u takvom sukobu neće i ne može biti pobjednika.
[1] Usp. https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/321089/zloslutne_prognoze_putinovog_ideologa_krece_haos_sirom_evrope_i_amerike.html
[2] Vidi: Vahidin Preljević: Drugačiji svijet. Rat u Ukrajini i putinizam. Tacno.net, 14.03.2022. https://www.tacno.net/novosti/drugaciji-svijet-rat-u-ukrajini-i-putinizam/
[3] O tome smo već pisali nedavnom na ovom mjestu. Vidi: https://www.tacno.net/deblokada-uma/zatvaranje-balkanskog-subjekta-crtice-o-politici-identiteta/
[4] Francis Fukuyama: Identity. The Demand for Dignity and the Politics od Resentment. New York: Farrar, Straus and Giroux 2018, ovdje korišteno njemačko izdanje: Identität. Wie der Verlust der Würde unsere Demokratie gefährdet. Hamburg: Hoffmann und Campe 2019.
[5] Nancy Fraser: Cannibal Capitalism. Verso Book 2022.
[6] Pankaj Mishra: Der nahe Osten, vom Süden aus betrachtet. U: Der Spiegel 14.10.2023.
Autor/ica 👤Vahidin Preljević
