Vukovar 1991-2021.

Povezani članci

• Igmanska inicijativa traži revidiranje Daytonskog sporazuma
• U utorak u Narodnom pozorištu Mostar velika tribina na temu ‘Napadi na novinare’
• Herojski ispraćaj: Srbija će sahraniti Mladića kao heroja uz sve vojne počasti
• Mladi u procesu suočavanja s prošlošću
• TOP SHOP LJUDI
• Hiljade policajaca na protestima u Sarajevu traže bolje uslove penzionisanja

S pravom je rečeno: opsada i pad Vukovara predstavljaju završni čin smrti Jugoslavije. Završni stoga što je Jugoslavija bila osuđena na smrt najkasnije još 1972. godine kada su trijumfirali nositelji neokonzervativnog (strukturno neostaljinističkog) zaokreta, čije su se konzekvencije očitovale u potpunom ispražnjenju dominantnih proklamacija i slogana (socijalističko samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, itd.) od bilo kakvog smisla i značenja. Prazno mjesto socijalističkih i komunističkih ideja zauzela je avet Nacije – i raspad je bio nužan, kako se to objelodanilo u tzv. antibirokratskoj revoluciji, uvodu u realizaciju krvavog scenarija, kojemu tragedija Vukovara, nažalost, nije predstavljala kulminaciju, jer su se slične stvari još godinama ponavljale i u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, pa onda zaključno i na Kosovu.

Pad Vukovara, grada u kojem je osnovana Komunistička partija Jugoslavije,  predstavlja ujedno – na simboličkom planu – i definitivan poraz boljševičkog projekta, i to ne tek na razini zemlje koja je tu umrla nego i na globalnom planu; ono što je od tog projekta preostalo nakon pada berlinskog zida i pada Vukovara (Kina, Sjeverna Koreja) sačuvalo je od izvornog projekta isključivo totalitarno ustrojstvo države i društva.

Zločini koji su počinjeni tokom opsade i nakon osvajanja („oslobađanja“, rekli bi srpski radikali i nacionalsocijalisti) Vukovara najavili su seriju zlodjela počinjenih diljem nekadašnje federacije. Zločine su činile sve sukobljene strane, ali – mora se naglasiti – ne u jednakoj mjeri. Ako bi se ostalo pri konstataciji da su svi ubijali, silovali i pljačkali, otvorio bi se put relativizaciji zločina i uspostavljanju klime sveopće neodgovornosti. Tako se u slučaju Vukovara nerijetko može čuti spominjanje Jasenovca, pa i zločina počinjenih u Oluji („A što su oni nama radili?“), što zapravo znači amnestiranje „naših“ zločinaca i u krajnjoj liniji identifikaciju cjelokupnog nacionalnog korpusa sa zločincima i kriminalcima u vlastitim redovima, te – što je još pogubnije – prihvaćanjem i opravdanjem svih zločina počinjenih u njegovo ime – dakako, bez prihvaćanja odgovornosti i krivnje za bilo koje zlodjelo. I to onda na kraju rezultira tumačenjem prema kojemu je u Vukovaru neki dječak iz Futoga (ili Veternika) ubio raka koji ga je prethodno ugrizao, da bi potom cio narod bio optužen za genocid. Status vukovarskog krvnika Veselina Šljivančanina (a on nije jedini te vrste) u današnjoj Srbiji potvrđuje kako je taj neukusan vic o ubojstvu raka zaživio kao temelj pogrešnog suočavanja s prošlošću.

A valja reći: društvo koje se ne može ili ne želi suočavati s mračnim stranama prošlosti i distancirati se od zločinaca u vlastitim redovima – nema budućnosti! Ima li lijeka? Ima! Svi oni koji su svojedobno bacali cvijeće na tenkove JNA, mnogi od njih naivno vjerujući da ti tenkovi spašavaju Jugoslaviju (ili spašavaju socijalizam, ili spašavaju oboje), još uvijek imaju šansu da osjete stid, a stid je prvi korak k samopročišćenju, bez kojega nema izlaska iz kaljuge beščašća.

Vukovar zaslužuje pijetet, ne samo žrtava nego i svih koji su na bilo koji način bili involvirani u ono što se tamo događalo tmurne jeseni 1991. Pijetet zaslužuju i sva druga mjesta masovnog stradanja. Moralnu (ako ne i svaku drugu) osudu zaslužuju svi oni koji su činili zlodjela – ali i svi drugi koji su pasivno promatrali što se događa. U ovom drugom slučaju radi se o samoosuđivanju kao sastavnom dijelu spomenutog samopročišćenja. Hrabri dezerteri iz Kruševca, Valjeva, Gornjeg Milanovca, Aranđelovca, Kragujevca, Sente i drugih gradova taj su korak učinili još 1991. odbivši da idu u rat za tuđe interese. Na ovom se mjestu mora spomenuti ime Miroslava Milenkovića, zaboravljenog junaka vukovarske epopeje: kao mobilizirani rezervist on je na stočnoj pijaci u Šidu suočen s izborom između kolone „izdajnika“ koji odbijaju odlazak na vukovarsko ratište i kolone „patriota“ koji prihvaćaju poziv da idu za Vukovar. Miroslav Milenković dokazao je svoj patriotizam i svoju ljudskost time što je sebi oduzeo život. Kad se u Srbiji počnu pojavljivati ulice s njegovim imenom, to će biti pouzdan znak da ta zemlja ima budućnost.   

Ne bi se, međutim, trebalo uvući u zamku viktimističkog pristupa zločinima. Takav pristup otvara put instrumentalizaciji stradanja u svrhe postizanja nacionalne homogenizacije, koja se u pravilu zasniva na mitologizaciji vlastitog etnosa i načelo vodi uspostavljanju autoritarnih (u konačnici i totalitarnih) obrazaca strukturiranja države i društva. U pravilu je takva homogenizacija obilježena frankističkim pomirenjem svih sastavnica nacionalnog korpusa, s primatom pripadnika kvislinških formacija iz Drugoga svjetskog rata i njihovih sljedbenika u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća. A narodi koji se podvrgnu takvom tipu homogenizacije nemaju budućnost: osuđeni su na odumiranje.

Kada je riječ o konkretnom slučaju vukovarske tragedije nedavno je Boris Dežulović – po svoj prilici neprimjerenim riječima (ali čini se da neki razumiju samo psovku) – ukazao na zloupotrebu komemoracije Vukovara za svrhe uspostavljanja autoritarne atmosfere. Reakcije na tu provokaciju (koje idu od ekstremističkih osuda do razboritih prosudbi kakve su među ostalima ponudili Bojan Glavašević i Boris Pavelić) ukazuju na duboku podijeljenost hrvatske javnosti, ali ujedno i nude naznake mogućnosti prevladavanja viktimističko-instrumentalističkog pristupa recentnoj prošlosti. A to bi prevladavanje otvorilo i Hrvatskoj perspektivi budućnosti (umjesto aktualnog odumiranja, vidljivoga možda najjasnije upravo u Vukovaru).

Ponovimo još jednom i naglasimo: Žrtva Vukovara zaslužuje pijetet! Ali taj pijetet ne smije biti popraćen proglašavanjem onoga ubojice zarobljenih i razoružanih srpskih vojnika na karlovačkom mostu junakom u kojega bi se trebale ugledati nove generacije hrvatske omladine. A upravo to čine neki lažni domoljubi koji vukovarsku tragediju koriste za neke mutne ciljeve, koji se u krajnjoj liniji svode na legalizaciju (u pravilu: tuđeg) bogatstva stečenoga ratnom i ratom omogućenom poslijeratnom pljačkom. Prevladaju li takvi – Hrvatska nema budućnost!

Lino Veljak (Rijeka, 1950) bio je do 2020. godine, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Objavio je više od 500 radova iz područja filozofije i socijalne teorije te dvadesetak autorskih i uredničkih knjiga (novije autorske knjige: Uvod u ontologiju, Breza, Zagreb 2019. i Izazovi našeg vremena, HFD, Zagreb 2020). U razdoblju od 1990. do 2000.  bio je aktivan u političkom životu Hrvatske kao radikalni oponent HDZ-u, te u civilnom društvu u regionu kao istaknuti antiratni aktivist.

DWP