ENG
Vratite nas, molimo vas u mrak
Autor/ica 👤 Ivo Anić
Povezani članci
Život je zbilja čudna pojava. Rodiš se tako u jednoj ponosnoj zemlji u kojoj te uče da je sloboda koju imaš nekoć davno izvojevana krvlju, i to krvlju poštenih radnika i proletera pa ti ta sloboda postane nekako normalna pojava i ne razmišljaš puno o njoj kao o dijelu nacionalnog mita i nekako je uzimaš kao nešto sasvim normalno.
Zdravo za gotovo.
Sloboda, a tako su te učili, riječ je koja ima u korijenu suverenost, neovisnost ali i nesvrstanost. Naučiš tako i bubaš te zamorne pojmove dok te društvo odgaja da ta generalna sloboda ima manjkavosti i nesloboda, društvo koje napokon ostvari svoju slobodu srušivši staru dogmu slobode koja to nije, i to novo društvo nauči te, jebiga drugačije.
I tada se probudiš u koloniji.
U ovih skoro trideset otkad smo – „svoji na svome“, mi, dakle obični građani ove zemlje, naučili smo nove i različite pojmove slobode. Tako nam je ona sloboda gorda iz mladosti iznenada postala sramota, čin vrijedan prezira, supstrat jednoumlja i čak izdaja svog naroda. Izdajnik si ako iti zucneš da si jednom bio slobodan, jer mnogi to kao nisu bili, mnogi su živjeli u kazamatu pa su izdašno naplatili svoje žrtve, u novoj slobodi koju ti nekako i ne percipiraš slobodom. Sloboda je za tebe semantičan pojam, običan, svakodnevan, kao što je ručnik na plaži, slobodno mjesto uz more. Ta tvoja sloboda iz mladosti postala je dvojbena, kada smo se podijelili na kaste, građane prvog i građane drugog reda. Sa tom generalnom podjelom, podijelila se i sloboda.
Dakle sloboda i suverenost u generalno pravom smislu riječi kada nas nije mogao jebati kako tko stigne postala je voljom naroda laž a, one koji je se sjećaju kao formalne okolnosti, danas nazivamo izdajicama, jugoslavenčinama i prodanim dušama.
Život je kažem, zbilja čudna pojava.
Sloboda je tako postala relativan pojam, na slobodu se u mojoj zemlji danas ulazi i izlazi kako se stigne, slobodu ti zagarantiraju odvjetnici, rupe u zakonu, greške pri privođenju, danas pod pojmom slobode koju ti garantira sustav, ti mirne duše možeš propasti, ostaviti svoje dugove državi, a zadržati stečeno. Sloboda je danas, iz hrvatske perspektive pojam koji ima svoju cijenu, a ona varira, u odnosu na tvoju političku ili statusnu moć, kao što u istoj amplitudi varira i kod nas, običnih i malih ljudi. Od kada smo se probudili u koloniji, shvatili smo da nam dojučerašnje slobode, normalne pojave, kao što je odlazak na gradsku plažu, više i neće biti tako slobodne i tako jednostavne.
Sloboda u Hrvata izmislila je finu riječ, jednostavnu sintagmu, a ona se zove – koncesionar.
Gradske plaže, tipa one najljepše i najskrivenije ( pune ljubavnih stijena), dočekale su da im ta čarobna riječ, iza koje stoji čaroban profit ukine onu esencijalnu slobodu koju sam učio u školi osamdesetih, slobodu da je tvoja zemlja, tvoja plaža, javno dobro namijenjeno svim građanima, momcima i djevojkama. Ova naša nova sloboda, naučila nas je danas da takva sloboda više nažalost ne postoji. Danas se žurno sastavila posljednja sjednica jednog tužnog mandata za moj grad, u kojem se žurno treba odlučiti o dodjeli 15 – godišnje koncesije nad biserom svih plaža na kojima ste nekada upoznavali Čehinje ili mlade Njemice. Vladajuća koalicija HDZ-a i Kerumova HGS-a odlučila je žurno tu točku uvrstiti u dnevni red, dok se još može, dok nije kasno. Sličan slučaj odvio se nekoliko dana ranije i na biseru splitske obale, zaklonjenoj gradskoj plaži Kašjuni, na koje se namjerava postaviti slična koncesija, za potrebe privatnog hotela, koji će, kako je i red u slobodnoj zemlji, javnu plažu ograditi žicom.
Kerumovom HGS-u, slično kao i HDZ-u pojam slobode je i javna plaža Bačvice, na kojoj se odvija domorodačka igra popularno nazvana „Picigin“, igra koja je sloboda sama po sebi, sloboda i nesputanost, a igra koja će u godinama koje dolaze izumrijeti, jer se nova tri hotela nadvijaju na tu povijesnu gradsku plažu, hotela koji će imati svoje koncesije i svoj način doživljaja slobode, a u kojima, gle divne slučajnosti, upravo imaju strateške interese HGS i HDZ.
Probudivši se tako u koloniji protrljavši svoje lijepe plave oči ustanovio sam da mi novostečena sloboda izgleda kao otprilike Kunta Kinti plantaža negdje uz obale Mississippija. Tako ja, Kunta Kinte, na kojeg urlaju da sam nikad slobodniji, živim u zemlji kojoj doslovno i pravno vladaju interesni lobiji, korporacije i strani konzorciji, uvozni lobiji koji uvoze i vodu iz Mađarske, kao i znamenite telekomunikacije koje kao nacionalni stup obrane suvereniteta koriste infrastrukturu Deutsche Telekoma, dakle telefonske mreže koja u matičnoj kući može dobiti izlist i nasmijane predsjednice Hrvata ako joj se to mili ili joj padne na pamet.
Autoput recimo kojim se vozim nije u našem vlasništvu, firma u kojoj radim, prehrambeni lanac u kojem kupujem, zemlja nad kojom mi je sagrađena kuća je pod hipotekom, kao i namještaj, kao i frižider i sve što se nalazi u njemu otplaćujem i zapravo gdje god da se okrenem više i nema ništa u što bi čovjek mogao uprijeti prstom i kazati tu, tu smo suvereni, svoji na svome. Zadnje što smo imali, kao domoroci koji su se nekada nazivali Splićanima, bio je grad i bile su naše plaže. Danas, moj grad pretvoren je u tematski park, a plaže mog djetinjstva ograđuju se jedna za drugom.
I to sve uz nasmijana lica koja me uvjeravaju da je to sloboda, izvojevana krvlju moje generacije, a da sam ja neprijatelj te slobode i suverenosti, jedan od nacionalnih izdajnika, jugoslavenčina i kurvin sin.
.Život je zbilja čudna pojava, gdjegod i strašno licemjerna.
Svi oni koji se kunu da su zaštitnici moje slobode i suverenosti, svi oni koji se kunu sa desnicom na srcu i suzom u oku zapravo su najveći izdajnici ove zemlje. Najveći izdajnici njene prave i suštinske slobode. To su naši, a mi smo vaši. (uši)
Pa se s pravom pitam koliki je zapravo pravi omjer naših i vaših, a držim da se isto pitanje pita mnogo mojih sugrađana. Koliko zapravo postotka otpada na njih, a koliko na nas, kukavelji radničke, ono malo poštena svijeta što stenje pod njihovim teretom i pokušava preživjeti kakvim radom na crno i sirotinje koja iz dana u dan izgleda sve smješnije u odjeći staroj desetak godina?
Vas što nas uvjeravate da smo slobodni i nas što nam je potpuno jasno koja ste vi stoka.
Život je jako čudna pojava i vjerovali ili ne taj statistički podatak su davno izračunali neki mudri i sistematični ljudi. Gazda na svojoj plantaži je vjerovali ili ne imao stotinjak robova, gazda farme imao je tri predradnika i troje djece. Stotinu robova mirno je i poslušno, od tri predradnika strahovalo za svoj život bez slobode.
Židovi kada bi ih stjerali u Geto ili iskrcali vlakom pred plinske komore imali su oko tisuću zdravih i snažnih muškaraca, Nijemaca je bilo oko dvadesetak. Život je isuviše nego čudna pojava, a život ide linearno, no sloboda nije kontinuirani pravac koji paralelno struji uz život.
Sloboda, ona prava jednom se izbori u krvi, a izgubi se izgleda bez ispaljenog metka.
Za život i slobodu ma koliko oni bili čudne pojave treba se boriti, sloboda nije božje sjeme pa da ti je netko da, sloboda je onaj tren kada pokidaš lance i kreneš sa sjekirom, sloboda je onaj čas kada shvatiš da te ta budala ubija. Da ti guši jedino i zadnje što imaš, osjećaj jebene slobode, da možeš jebeni ručnik stavit na plažu.
Zapravo sloboda je vrlo jednostavna stvar zar ne? Jednog dana odbiješ da živiš u njihovoj zemlji, po njihovim pravilima i prihvatiš sebe onim što zapravo i jesi, pošten čovjek i proleter, dijete jednog potpuno drugačijeg vremena i to je zapravo sloboda, biti ono što jesi i hrabro se ograditi ako treba od svih čekajući dan ustanka, dan kada će gorjeti kontejneri i dan kada ova tvoja kukavelj više ne bude imala što izgubiti.
To je jedina istinska sloboda, čekati spreman da im jebeš mater svima i da se stvari napokon vrate na svoje pravo mjesto, u kazamat i mrak u kojem si jedino bio suveren i slobodan.
Jeben onoga tko nam je upalio svjetlo.
Autor/ica 👤 Ivo Anić
