Uplakana istina u nama
Povezani članci
E, moj narode… Mili moji, svi. Narodnosti, narodi, manjine, srednjine, većnjine… (neću reći “od Vardara do Triglava”, izraz je kliše, ali geografski bedž je taj).
Govore nam da je bilo crno, i tamnica za narode, i svakojaka drama da se dešavala. Pa su nas neki “otmjeni” balvani išli usrećiti, i sad nam je ne može biti bolje. Gdje god pogledaš. Od života, do demokracije, do standarda i ekonomskog prosperiteta! Da pukneš od dobrote. Ushićenje nam je osvjedočeno u plemenitim KKK nazivima ulica (kraljevskim, kvislinškim, kvazinarodnim), plaćenim foteljama i pozlaćenim familijama (parlamentarnih i inih izabranika i ponekog princa), uzdignutim zastavama i, oh, tom tako otmjenom oslovljavanju (bez regionalnih granica!): dame i gospodo, gospodine i gospođo. Šta ćeš više? Ljepše? Nema.
Ali ne smije se zaboraviti jedno – to nije bilo lako postići. Trebalo je uništiti radnička prava, razvaliti mir i porodice, i pokoji život pokopati kao i sigurnost medicinske zaštite, prokockati generaciju ili dvije mladih, poljuljati valjano u školskom sistemu i oteti novac studentima kao što se narodu otelo narodno bogatstvo, privatizirati privredu u korist otmjenika, i po mogućnosti razbiti solidarnost i bratstvo s drugima u čast predrage nacije. Jednom riječju, za današnju divotu teške su muke podnijete. Ali neka, te su mjere bile opravdane. Divota je na djelu. Tko to može poreći? Pa eto, uplakana istina u nama.