“Ubij pedera!” uz “Snijeg pade na behar na voće…”

Povezani članci

• “Branje” kajmaka
• SKIDANJE GRAĐANSKIH PELENA
• Skupština Zajednice Jugoslavena u Njemačkoj
• Klauški: Gestapo u Čačićevoj glavi
• Haški tribunal nam ne dozvoljava da zaboravimo
• Predstavljanje Petog izveštaja o sprovođenju Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina i Predloga praktične politike: Procesuiranje zločina seksualnog nasilja tokom oružanih sukoba pred sudovima u Republici Srbiji

Ovih dana se mučim sa hirurškom brazdom na kažiprstu lijeve ruke, imao sam cistu koju su uklonili meni nepoznatim hirurškim spravama, prepoznao sam samo skalper i hvataljku, a evo odlučih, u skladu sa bremenitošću svoga slobodnog vremena i oduzetog mi kažiprsta na čitave tri hefte, da vam se javim na temu poetske izražajnosti rahmetli Himze Polovine uz njegovu interpretaciju znakovite vrijednosti bosanske sevdalinke “Snijeg pade na behar na voće”.

Za rahmetli Himzu Polovinu postoje tvrdnje da je bio homoseksualac. Ja to ne znam. Nisam ga poznavao. Ne lično. Znam da je rahmetli Himzo Polovina bio oženjen i da je u svojoj zaostavštini ostavio dvoje djece, kako kažu moji izvori ćerku i sina. Ono što sigurno znam da je bio ponosna postavka naše kućne kolekcije sevdaha što me uspomenama neraskidivo sveza za ognjište mojih roditelja. Za moje djetinjstvo i moje odrastanje. Ja i danas jako volim sevdah. Sevdah je dio moga bitka. Od sevdaha i kroz sevdah sam naučio mnogo o životu, ljudima, ljudskim potrebama i emocijama.

Za gospođu Samru Hajdarević-Ćosović, kantonalnu zastupnicu u sarajevskom kantonu, sam tek nedavno čuo. Gospođa je na takvoj je poziciji u kojoj se sa punim pravom i legitimitetom bori za sopstveni svjetonazor. Ponosno ističe svoje nacionalno određenje. Znakovito naglašava svoju vjersku pripadnost. Nemam ništa protiv toga. Naprotiv. I sam vjerujem da je Milostivi cjelokupnom čovječanstvu ostavio šarenu baštu sa različitim biljnim i životinjskim svijetom, a da je funkcija čovjeka da održava taj šarenoliki božanski poredak, ne oduzimajući ikom njegovo pravo na život što je agresija na milost Jedinoga, onoga od kojega je stvoreno ukupno šarenoliko bogatstvo svijeta.

Sudija u smislu viših moralnih imperativa svakom muslimanu je samo Blagi, Milostivi, Koji sve pazi, Koji divno stvara, Koji likove daje, Koji mnogo prašta, Koji se stara i brine, Kome se svako obraća, … Ovo su samo neka od 99 imena Strpljivog, Onog koji ne žuri sa kaznom, Moćnog, Jedinog, Onog Koji pravdu dijeli.

Pun je svijet vazda bio raznoraznih Božijih i inih moralističkih advokata, istorija ljudskoga roda je prepuna raznoraznih inkvizicija i svakojakih Talibana, pa se u ovoj našoj Bosni i u ovom našem vaktu, progresivno namnožilo mnoštvo onih koji su od postanka stvarali duboke brazde zla među ljudima, pozivajući se na Boga svojim vjerovanjem i moralnim ubjeđenjima činili nezamislivo zlo među ljudima. Onim “drugima i drugačijima”, i to samo zato što su “drugi i drugačiji”.

Šta to znači to je upamtio bosanskohercegovački zlohod devedesetih, onaj isti u kojem su u najvećoj mjeri stradali baš pripadnici naroda kojem pripada i kantonalna zastupnica gospođa Samra Hajdarević-Ćosović. Onom istom kojem i sam pripadam, zbog čega nisam mogao napustiti Mostar ’93-će gdje sam vidio i svjedočio tragediji “drugih i drugačijih”, zbog njihovog nacionalnog opredjeljenja, zbog njihove vjerske pripadnosti. Mostar nisam mogao napustiti, jer je to bio blokiran grad, od aprila nije bilo sigurno napustiti mostarski “bošnjački geto”, jer su na izlazima muškarce kontrolisali, između ostalog, spuštanjem hlača i gaća uz detaljnu provjeru “kratkoće” osunećene muškosti. Mostar je džehenemski gorio u tom vremenu, a uz mene u istom stroju su bili i moj Dražen, i moj Dare i moj Steffen, kao i mnogi drugi koji se nisu mogli saglasiti s tim da bilo ko bilo koga može dodatno “sunetiti”, za glavu ili bilo koji drugi dio tijela, za neotuđivo ljudsko pravo na život, slobodu, ljudsku čast, individualnost u vjerskom ili bilo kojem drugom određenju.

Šta znači biti “drugi i drugačiji” osjetili su i te kako i sunarodnici gospođe Samre Hajdarević-Ćosović, u okruženju prijedorskih polja smrti 1992-ge godine.

Među žrtvama genicidnog trijebljenja “drugih i drugačijih” je bilo i 102 prijedorske djece, nevinih i kod Boga i kod naroda, djece za čiju se pravdu i pravo na sjećanje, kao i pravo na osudu odgovornih zdušno bore i mladi Prijedorčani srpske nacionalnosti iz prijedorskog “Kvarta”, među kojima ima i onih „drugih i drugačijih“ po pitanju njihovog seksualnog opredjeljenja.

Dan bijelih traka u Prijedoru je suorganizovan i od strane prijedorskog “Kvarta” i sličnih nevladinih udruženja iz Banja Luke, Tuzle, Mostara, Sarajeva, onih istih koji organizuju i “spornu” septembarsku Paradu ponosa u šeher Saraj’vu.

Nisam siguran da je gospođa Samra Hajdarević-Ćosović ikad bila u Prijedoru, ali sam siguran da gospođa Samra Hajdarević-Ćosović nikada nije uzela učešća u obilježavanju Dana bijelih traka u Prijedoru.

U gradu u kojem fašistički zlikovci ubiše preko 3.000 mojih sugrađana, nevinih civila među kojima je i 102 nevine djece.

Znam da gospođa Samra Hajdarević-Ćosović ne podržava septembarsku Paradu ponosa, što mi lično ne smeta, njen je to stav, pravo na njen lični odabir, ali osuđujem njen fašistički ispad u kojem javno poziva na izolaciju “drugih i drugačijih”, zbog njihovog seksualnog opredjeljenja, što me uveliko podsjetilo na Treći Reich u kojem su nacisti sprovodili ogromno zlo satiranjem svih “drugih i drugačijih” među kojima je bio i „arijevski homoseksualni otpad“.

Pozivam gospođu Samru Hajdarević-Ćosović da se kane svih sličnih zlohodnih misli, da podrži organizaciju Međunarodnog Dana bijelih traka, kada se svakog 31. maja podsjećamo na stradanje “drugih i drugačijih” u mom Prijedoru, prostoru grada u kojem su svi nesrbi oko ruke morali nositi bijelu traku, kao nearijevci u nacističkoj Njemačkoj.

Možda se gospođa svojim javnim činom bar malo iskupi za svoje javne otrovne strijele upućene “drugima i drugačijima” u septembarskom Saraj’vu.

A nama svima ostalima da dodatno velim…

Imam petoro djece i da mi se ijedno dijete pojavi na vratima i kaže da je po bilo kom osnovu “drugo i drugačije” ja nijedno svoje dijete zasigurno ne bih odbacio, naprotiv, prihvatio bih njegovo pravo na njegov lični izbor uključivši i pravo na njegovu seksualnu orijentiranost.

Odrastao sam u sredini njegovanih tradicionalnih vrijednosti, gdje je spozanja i o samoj seksualnosti bila prepuštana ličnom iskustvu, nevidljivo usmjeravana ka odnosu muškarca i žene, da sam bio zgrožen spoznajom da postoje i drugi oblici seksualnosti, na početku sam to primao sa određenim gađenjem, ali…

Vremenom sam saznavao da su slične pojave tajno njegovane i u neposrednom komšiluku, o njima se nije govorilo javno, to je bio strogi društveni tabu, krišom se o tome šaputalo, a javno išlo u goste uz pozdrav sa širokim osmijehom, „merhaba, komšija“, ugošćavalo, a nakon svega zatvaralo u svoj tabuima zastrti kapidžik.

Konzervativna bosanska sredina je brižno njegovala svoje vidljive i nevidljive svijetove, svojim odrastanjem i obrazovanjem sam otklanjao predrasude o “drugim i drugačijim”, onima koji se mogu naći u neposrednom komšiluku, na radnom mjestu, bilo gdje, uz otvorenu mogućnost suočavanja sa takvim pojavama i u sopstvenoj porodici, što treba znati odraditi kao čovjek, kao plemeniti pripadnik ljudskog roda koji je od svog postanka vazda bio nekom drugom „drugi i drugačiji“.

To treba akceptirati sa punim pravom na sopstveni odabir, odabir svojih izgrađenih životnih vrijednosti. Šta znači ispoljavanje netrpeljivosti nad „drugim i drugačijim“ smo i te kako osjetili u krvavim bosanskohercegovačkim devedesetim. Svi smo mi nekom drugom „drugi i drugačiji“.

Moje lično cjeloživotno seksualno opredjeljenje je usmjereno prema “ljepšem dijelu čovječanstva”, onom zahvaljujući kojem čovječanstvo reproduktivno opstaje.

Čitaocima ovog teksta na spornu „javnu temu“ najprikladnija mi je poruka kroz pjesmu našeg rahmetli Himze Polovine, onoga na kojega je ponosna cijela Bosna i Hercegovina, bez obzira na činjenicu da je u svom životu, eventualno, bio “drugi i drugačiji”.

“Snijeg pade na behar, na voće

neka ljubi ko god koga hoće

Ako neće, nek’ se ne nameće

od nameta nema selameta”

(Bosanska sevdalinka)