U zemlji čudesa

Izdvajamo

• Za kraj još jednom da istaknem ljubaznost one dvije žene koje rade na šalteru u PIO u Fejićevoj ulici, čija imena ne znam. U vrijeme kad je većina ljudi nervozna što zbog kompliciranih procedura, što zbog mostarskog ćolopeka, njih dvije su za nas ostale svijetla tačka u inače sumornom iskustvu sa administracijom.

Povezani članci

• Gdje idu milioni od Elektroprivrede BiH predviđeni za poribljavanje Neretve?
• Druga strana levo – Susret antifašista i heretika
• Inzko: Hitno formirati Vijeća ministara BiH
• Žestoke reakcije na paljenje lutke istospolnog para u Imotskom
• PAD MASKI, DEFINITIVNI!
• Kakvi smo to mi ljudi?

Photo by Pavel Danilyuk/pexels

Jeste li ikad imali osjećaj da živite u zemlji čudesa? Ja jesam. Kad god pomislim da me u zemlji Bosni i Hercegovini ništa više ne može iznenaditi, dogodi se nešto što me demantuje. Prisjetim se kad smo kao djeca gledali crtani film “Alisa u zemlji čudesa”,  pa kažem ne treba nam fikcija, mi stvarno živimo u takvoj zemlji.

Bosnu i Hercegovinu više od tri decenije rasturaju na najvišem nivou ljudi koji bi trebali da grade i popravljaju u njoj ono što nije dobro. Ne samo da je rasturaju, nego mrze čak i njeno ime. Pomažu im u toj aktivnosti i oni iz tzv. razvijenog demokratskog svijeta, samo malo skrivenije. Na njihovo sveopšte čuđenje, nisu još uspjeli i sigurno neće.

Ali ovo nije osnovna tema mog teksta.

Moja supruga Mirjana i ja smo kao dva elektroinženjera, radili razne informatičke poslove. U ratu smo stigli u Kanadu. Ne libim se ni u Kanadi ni u BiH reći, da su me prije svega tamo otjerali oni što bi htjeli da ih zovem “moji”. Kao elektroinženjeri sa dugim iskustvom u informatici, radili smo i u Kanadi u svojoj struci i zaradili penziju.

Da bismo redovno primali mjesečne uplate penzije u BiH, poznato je da trebamo u banci uzimati odštampane izvode (čekove). Kad smo izvan zemlje, onda taj posao odradi neko od rođaka/prijatelja kome damo punomoć. Za nas dvoje Mirjanin brat ima punomoć i to obavlja. Njegova punomoć je istekla u aprilu ove godine, a mi smo došli 4.maja. Išli smo u banku te lično uzimali štampane izvode u maju i junu. Bilio smo ne malo iznenađeni kad ovaj mjesec nismo dobili penzije na našim računima.

Ovih dana smo otišli u PIO (Penzijsko-invalidsko osiguranje), u Fejićevoj ulici u Mostaru. Rečeno nam je da je uvedeno novo pravilo, po kojem smo trebali doći odmah početkom maja i podnijeti zahtjev kojim povlačimo datu punomoć. Začuđeni, koristeći ovo malo tehničke logike, pitamo kako se može i zašto povuci/poništiti punomoć koja je zbog isteka roka već postala nevažeća. Ljubazna žena slegne ramenima i kaže da je to nova mjera. Ona nam je, gledajući naše podatke na ekranu kompjutera, rukom popunila zahtjeve koje smo mi samo potpisali. Naglašavam ovo “rukom popunila”, jer smo Mirjana i ja profesionalno prokomentarisali: da je nekad neko od projektanata informatičkog sistema u PIO, došao da pogleda šta se radi na ovom radnom mjestu mogao je uz minimum truda napraviti dopunu programa pa da žena samo izabere funkciju štampanja i dobije to sve na papiru spremno za potpis. Da ne spominjem još i mogućnost digitalnog potpisa, bez štampanja na papiru.

Nismo bili baš u cvijetu mladosti kad smo došli u Kanadu, ali bez puno hvale, možemo reći nikada nismo očekivali a ni dobili bilo kakvu državnu pomoć. Sve što smo postigli, rezultat je našeg znanja i rada. Čak naša djeca nisu imala pravo na dječji dodatak, jer smo mi imali visoka primanja. Da bismo primali kanadsku penziju, ne trebamo dokazivati da smo živi, niti da živimo u Kanadi. Ali trebamo kao i svi drugi na kraju godine uredno predati poresku prijavu, sve ostalo sistem prikupi na drugi način. Zato u Kanadi nikad nismo imali osjećaj da nam neko nešto daje, poklanja.

U Bosni i Hercegovini, moramo i sebi i drugima redovno dokazivati da smo živi, da smo tu i da smo ovdašnju penziju radom zaradili.

Kanada nije savršena zemlja, možemo joj naći razne zamjerke, ali smo uvjereni da je za nas jedna od najboljih. Zahvalni smo što nam je ta zemlja otvorila vrata. Odužili smo se tako što smo vrijedno radili i stvarali. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Kanada bila takođe na dobitku što je dobila nas i  stotine drugih inženjera sa iskustvom a da u njihovo obrazovanje nije uložila ni jedan dolara.

Ovaj tekst sam pisao sa željom da informišem one koji bi se mogli naći iznenađeni u sličnoj situaciji kao što smo mi bili.

Za kraj još jednom da istaknem ljubaznost one dvije žene koje rade na šalteru u PIO u Fejićevoj ulici, čija imena ne znam. U vrijeme kad je većina ljudi nervozna što zbog kompliciranih procedura, što zbog mostarskog ćolopeka, njih dvije su za nas ostale svijetla tačka u inače sumornom iskustvu sa administracijom.