U očekivanju Godota

Povezani članci

• Mreža za izgradnju Mira: Hitna nabavka vakcine protiv COVID-a treba biti prioritet svakog predstavnika/ice vlasti u BiH
• Balkanski put smrti
• UČITI, UČITI, UČITI
• Lana Pudar osvojila treće zlato za kraj savršenog Evropskog prvenstva za juniore
• Živimo apsolutnu, ekstremističku stvarnost
• Na putu u srpski svet

Vladimir i Estragon kratili su vrijeme početka prosvjeda na splitskoj Rivi u hladu obližnjeg kafića među stranim turistima koji su oko njih jeli Grčku i Cezar salatu i sa onim glupim tipično turističkim kurca – ja – ne –razumijem što se ovdje dešava promatrali kamion sa kojeg je treštao Thompson. Godot ih je nekoliko dana prije upozorio s oltara, putem maila, i službene pozivnice, ako ne sjednu u autobus za Split koji je skupo plaćen ili ako nedajbože budu pijani, da ih čeka sam rub pakla kroz koji će ih on obojicu svakako gurnuti. Vladimir i Estragon došli su sa dva različita autobusa, jedan iz pravca Čitluka, drugi iz Ljubuškog.

Vruće je kao u paklu.

Splitska Riva jebeno je mjesto u podne za bilo što na trideset stupnjeva u suncu. To znaju mudri turisti koji odlažu obilaske carske palače za popodnevni hlad i vrijeme Toura the Game of Thrones of Split, krate točenim pivama i „domestic“ beefsteak grillom na posteljici od ružmarina, kadulje i domestic chilli začina. Estragon je izuo cipele i naručio veliko točeno.

Vladimir je pokušavao skinuti tijesnu majicu „Hoda za život“ psujući mater i oca onom malom debilu koji je njemu medvjedu od stotinu i dvadeset kila gurnuo „L“, jebem mu „L“ materin i ćaćin. Iza druge pive odustao je i gledao kako mu majica sama od sebe klizi nad trbuh tako da je od onog „Hod za život i obitelj“ ostalo samo život. Jebem ti ovakav život kad moraš za svaki kurac u autobus, pa u Zagreb, pa u Split, pa u svaku pičku materinu, uzdahnuo je Estragon napokon skinuvši cipele. Zavjerenički, na uho, da nitko ne čuje, povjerio se Estragon svom prijatelju Vladimiru, kako se boji za posao ako ne sjedne u taj prokleti autobus i ne navuče ovu jebenu majicu. Desetak ljudi me pratilo jučer, htjeli su me istući ako se zapijem u kafani, no Vladimir ga je smirio novom rundom govoreći mu da se nema čega bojati. Jesmo došli? Jesmo! Jesmo stigli? Jesmo? Zašto smo tu? Jebe me se, ja imam sliku kao dokaz, otpio je gutljaj Vladimir i pogledao uznemirenog Estragona.

Upravo je povorka krenula preko Rive.

Pola od tih ljudi bilo je u sličnoj situaciji, niti su znali zašto su ovdje, zbog čega se prže na tehnobetonu usred Splita, niti su znali koga čekaju da cijeli taj cirkus konačno već jednom počne. Kada su obojica shvatili da povorka kreće laknulo im je. Sada bi se Godot konačno trebao pojaviti, uzdahnuo je Vladimir i otpio gutljaj pive. Estragon govori prijatelju kako se ne sjeća ničeg od juče, sve mi je u magli brate moj, i čudim se sam sebi kako sam se i zašto zatekao ovdje na ovom suncu mater mu jebem i suncu. Al prži, uzdahnuo je Vladimir i pozvao konobara.

Mali jel ode uvik ovako ko u kotlu?

Konobar Poco samo se nasmijao i nastavio objašnjavati paru iz Indije ili Pakistana što je zapravo rižoto na Dalmatinski način. Vidi ih, jebo ih ćaća, uzdahnuo je Vladimir, i ovi iz Pakistana imaju veći standard od nas danas. Jebo te oni iz Pakistana mogu na kruzer, a ja i ti da nas ne vozaju ovako ko ovce ni do Međugorja za kartu nemamo. Pu, jebem ti državu i ko je izmisli ovaku, pljunuo je Vladimir ogorčeno. E jesmo bili sila pod Starim, i ovu kukavelj je školovao, ovu sirotinju uveo pod Nesvrstane pa im jadnima davao da ne skapaju od gladi, a vidi nas sad, oni gospoda, a mi gladni.

Pička nam materina glupa, uzdahnuo je Vladimir.

No prava groteska odvijala se oko Vladimira i Estragona, oko unezvjerenih Kineza koji su vadili svoje mobitele i slikali se uz povorku. Prava, ona istinska Beckettova groteska odvijala se na „štekatima“ na kojima su mladi ljudi pokupljeni odasvud pili svoje kave u identičnim tijesnim majicama i otvoreno se smijali svom apsurdu svog života. Svi, ali baš svi do jednog stigli su u Split, ili došli iz župa po Splitu po „direktivi“ viših instanci, određenog Godota koji nikako da se pojavi i lupi im pečat da su uredno obavili svoju dužnost. Koju, kakvu, niti je poznato, niti je previše bitno. Sudbine tih mladih ljudi identične su, svi su preko Crkve dobili posao i danas ga trebaju opravdati. Ali što raditi? Zviždati? Zašto, za koga, protiv čega? To im je naravno trebao objasniti Godot, ali njega nikako nema, pa nema, a program je započeo na parkiranom autobusu sa kojeg je treštao Thompson, a neki mladi voditelj lupetao pizdarije o domoljublju, obitelji, svetosti zajednice braka.

Jebeš mi mater ako se ja neću objesit za ovo stablo, uzdahnuo je već vidno pijani Vladimir. Estragon je razmišljao koliko je čvrsto to stablo oko kojeg je sastavljen kafić nasred rive. Bi li izdržao težinu Vladimira? Osim toga, gdje sad da nađu prikladno uže? Pitali su konobara Poca, no on im je objasnio kako nema uže, ali im može rado dati konop kojim se veže brod u portu i da će im čak gurnuti obojici stolicu pod stablom ako to zbilja žele učiniti. „Špring“ je dovoljno čvrst i mislim da će vas obojicu izdržati, rekao je konobar Poco i smotao brodski konop u oblik omče za vješanje.

Čime se bavi taj Godot? Pitao je Vladimir Estragona. Kako on uopće izgleda? I zašto mi njega uopće čekamo na ovom prokletom suncu? Ni Vladimir, a boga mi ni Estragon nisu imali odgovore na zajednička pitanja. Kao ni ono hoće li se stvarno objesiti ili neće. Konobar Poco čekao je da se odluče nervozan jer su mu Indijci ostavili samo jednu kunu „manče.“ Baš bih vas volio objesiti, obojicu, procijedio je donijevši im još dvije pive. Kao i sve ove jebivjetre što rade što im naredi Godo, a da pojma nemaju zašto to rade niti zbog kojih ciljeva. Osim onih da sačuvaju svoju guzicu. Svoja udobna, fina radna mjesta na kojima ne rade ništa.

I uistinu, da se Samuel Beckett nije rodio u Forskoku kod Dublina ja bih vjerovao da je Hrvat i da je točno opisao u današnji dan u Splitu, na suncu koje prži, smještajući svog Vladimira i Estragona u besmrtno „Očekivanje Godota.“ Ta drama u dva čina u kojoj je nepoznati Godot pokretač radnje, iako se lik nikada nije pojavio na sceni, groteska je toliko apstraktna, da jednostavno ništa od cijele te tužne priče i još tužnije povorke među stotinama turista u Splitu ne može biti apstraktnije. Čak ni suludi dijalozi Vladimira i Estragona, čak ni sama ideja portretiranja besmisla i besciljnosti, apsurda same filozofije egzistencijalizma, nije toliko suluda koliko taj besmisleni hod među Kinezima, Japancima, Pakistancima i dvojcem iz Bosne koji pojma nemaju zašto su tu osim da čekaju stanovitog Godota.

I kako groteske obično i završavaju u dva čina, stanoviti Godot na kraju se nije niti pojavio. Povorka je prošla, Split je uhvatilo ugodno popodne, a turisti su napokon našli svoj mir u svom ambijentu Game of Thrones grada iz kojeg su namjerili napraviti dobre fotografije za Instagram, Facebook da dobro dignu tlak i zavist prijateljima i susjedima.

No gdje je bio Godot čitavo to vrijeme i tko je zapravo on?

Odgovor se nametnuo sam po sebi kada su u sedam večernja zvona oglasila poziv na zadnju misu. Zvona Sv. Frane, Crkve u kojoj je rečeni Godot upravo spokojno večerao potpuno svjestan da ga nitko uznemiriti u tom samostanu neće. Čak ni dvojac iz Bosne ako se objesi. Možda jedino onaj ludi konobar Poco?

Taj lik je jedini sposoban da ga pronađe i pošalje u tri pičke materine!

Splitski dnevnik RTL