U ime naroda

Izdvajamo

• Hrvatska je zemlja straha, zemlja u kojoj ljudi idu u crkve iz straha, zemlja u kojoj ljudi izlaze na izbore iz straha, hrvatska je zemlja koja je nastala na strahu i tog straha se nije oslobodila nikada.

Povezani članci

• 20 godina državnosti ili šizofrenija na hrvatski način
• Naricanje za NDH
• Podignuta optužnica protiv tri osobe zbog ratnih zločina u Hrasnici
• 3 u 1: kafa, banke i teorija zavjere
• Brzi i Strela
• Hrvatska: Kako lekari uteruju versku dogmu pacijentima

U Ustavu RH jasno stoji da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Vlast je, kaže nam dalje Ustav, državna organizacija koja donosi političke odluke kojima je cilj upravljanje državom na način da to bude u korist naroda. U ime naroda – trebala bi djelovati zemna vlast, kao i ona duhovna. U službi naroda bolje rečeno.

Piše: Ivo Anić

Ovih dana, poučeni aferama naših političara ( četiri ministra aktualne Vlade protiv kojih su podignute optužnice),  jasno  možemo zaključiti kako je sadašnja vlast okrenuta samoj sebi, nikako interesima svojih birača. Narodu najmanje. Afere gotovo svih ministara mučne su, besramne i više se nitko ne obazire na njih. Vladajuća oligarhija, u međusobnom sukobu od kojeg korist imaju samo novinari, zabavljena je sama sobom dok su reforme,  u svojevrsnoj hibernaciji. Ključne reforme u zdravstvu izostaju, svode se na puku kozmetiku, a sinergija sindikata i Vlade oko povećanja plaća u javnom sektoru nije ništa drugo doli pogodovanje svom biračkom tijelu. U ime naroda, samo kojeg i samo čijeg? Naroda koji je kastovno podijeljen na one koji opslužuju državni aparat i dužni su glasovati za njega, i na one koji se moraju snalaziti sami kako znaju i umiju.

U sjeni tih zbivanja često ostanemo zakinuti za bitne detalje. U kapitalizmu u kojem nažalost živimo, najbitniji detalji su imovinsko pravni odnosi. Tragom novca, ako pojednostavnimo, možemo lako doći do ključnih figura koje zapravo vladaju narodom koji je odavno lišen svake imovine osim one osobne. Imovinsko – pravni odnosi između Zagrebačke nadbiskupije i Grada Zagreba bili su glavna tema sastanka zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i gradonačelnika Grada Zagreba Tomislava Tomaševića održanog u četvrtak 27. listopada u nadbiskupovu Uredu. Takvi bitni sastanci izostaju iz fokusa javnosti, javnosti zabavljene najnovijim vulgarnim prepucavanjima na relaciji predsjednik Zoran Milanović – premijer Andrej Plenković. Bitni, jer iz njih možemo jasno iščitati tko su pravi vlasnici naroda kojim vladaju kako duhovno, tako i materijalno.

Na sastanku se naime raspravljalo o crkvenom zemljištu, točnije zemljištu na kojem se nalazi stadion u Maksimiru, stadion nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba. Nismo naravno doznali detalje sa sastanka, no ono što je pušteno u javnost jest to, da se ozbiljno razgovaralo o novom stadionu i materijalnoj, dakle zemaljskoj koristi kaptola u toj priči. Crkve koja brine za svoj narod. Radi u njegovo ime.

Drugim riječima, za narod kojem treba kruha i igara.

Birači, ili narod kako vam volja, pretvoreni su u Hrvatskoj u mediokritete, tj. one koji se povode nametnutim mišljenjima jer nemaju, ili se ne usuđuju, javno kazati svoje. Hrvatska država, ljudi koji opslužuju taj nakaradni politički aparat,  nikada više nisu bili poniženi nego danas. Hrvatska država  je zemlja koju njeni građani moraju voljeti iz straha, ne iz ljubavi. Hrvatska država je zajednica ljudi pognutih šija kojima je jasno ukazano kako trebaju živjeti, na koji način prihvatiti nov i skandalozan pogled na povijest,  hrvatska država je država koja treba  uložiti sve svoje napore kako bi dokazala da su njeni temelji ispravni, njen kič nenadjebiv, a uvaženi biskupi milosrdni pastiri koji  svojom ljubavi , praštanju i mesijanstvom trebaju ovaj narod usmjeriti, ali i kritizirati njegovu indolentnost i latentni nemar prema potrebama oligarhije. Crkva u Hrvata, nije ništa drugo doli interesna zajednica u izravnoj sinergiji sa vladajućim aparatom sa kojim surađuje isključivo za svoju ovozemaljsku korist.

Hrvatska je zemlja straha, zemlja u kojoj ljudi idu u crkve iz straha, zemlja u kojoj ljudi izlaze na izbore iz straha, hrvatska je zemlja koja je nastala na strahu i tog straha se nije oslobodila nikada. Od svog shizofrenog Big Banga.  Hrvati su kao narod duboko svjesni licemjerja svojih uvaženih biskupa koji trguju zemljištima,  Hrvati znaju jako dobro koliko su se okoristili i na čiji račun, ali Hrvati i dalje uporno i krotko – šute. Crkva u hrvata je i dalje svojevrsni tabu. Bez obzira nalazi li se na njihovom zemljištu sakralno zdanje ili stadion Dinama.

Jasno zacrtan put na kojem je i nastala katolička, vjerska i svakakva druga Hrvatska, zemlja koju smo dužni voljeti, njen kič, njenu povijest i njezino ubrzano revidiranje povijesti, sve nas, koji nismo u službi ili na platnoj listi oligarhije svrstava u građane drugog reda. Ponuđene su nam dvije opcije, jedna od njih jest, kako nam je pojasnila predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović ako je pamtite, da slobodno odemo ako ne volimo Hrvatsku, i to uglavnom mladi ljudi i čine, ponukani negacijom da opslužuju vladajuću kastu i njene podčinjene do kraja svog života. Druga ponuđena opcija jest da šutimo i da pognemo glavu, jer nam vladajući uvijek život mogu učiniti gorim nego što jest.

Ako naravno, dovoljno ne volimo njihovu Hrvatsku.

Hrvatski građani prisiljeni su moliti, voljeti, hrvatski građani prisiljeni su šutjeti, hrvatski građani prisiljeni su od početka ne sumnjati u zbilju koja im se servira. Zbilju koja se ne bazira na reformama i budućnosti, već zbilju koja počiva na strahu, dogmi, revizionizmu, besramnoj transvestiji nad povijesnim činjenicama i eklatantnoj mržnji prema bilo kome tko se usudi misliti drugačije. U ime naroda, kako smo čuli sa sastanka, gradit ćemo novi, nacionalni stadion. Nigdje drugdje, već na zemlji u vlasništvu uvaženih biskupa. Nije li to divna priča koja je naravno kao i uvijek ostala u sjeni? Priča o Hrvatskoj i njenom narodu.

Njenim ovcama, i njenim pastirima.