ENG
Tragom zločina Arkanovaca na sjeveru BiH
Autor/ica 👤Arnes Grbešić i Predrag Zvijerac
Povezani članci
Foto: Ron Haviv
Mještani sela Crkvine kod Šamca srpske nacionalnosti nerado govore o dešavanjima s početka devedesetih godina prošlog stoljeća u ovom selu, zbog kojih su bivši šefovi Službe državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović prvostepeno 2021. godine osuđeni na po 12 godina zatvora.
Krajem januara im je održana žalbena rasprava, a pravosnažna presuda se očekuje u julu ove godine.
Živan Mitrović, mještanin, kaže da je “rat bio veliko zlo koje je Šamac i Bosnu i Hercegovinu unazadilo sto godina”.
”Ne znam šta se dešavalo. Čuo sam da su odgovorni procesuirani. Mislim da je ubijen ko je odgovoran. Bio je neki iz Srbije. I na suđenju u Hagu je bilo nešto oko toga”, kazao je za Radio Slobodna Evropa Mitrović.
Optužnica i prvostupanjska presuda protiv Stanišića i Simatovića pokazuju kako su zločini u Šamcu planirani mjesecima ranije u Srbiji, odakle su poslane paravojne jedinice. Za te zločine se teretio i bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, koji je umro 2006. godine tijekom suđenja.
Za zločine je osuđen politički, policijski i vojni vrh te općine tijekom rata, kao i Republike Srpske na čelu s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.
Ovaj gradić, na sjeveru zemlje, je do početka rata nosio naziv Bosanski Šamac, a prefiks bosanski je izbrisan 1992. godine, a kasnije i presudom Ustavnog suda BiH.
Nakon rata, vratilo se manje od trećine protjeranih Bošnjaka i Hrvata.
U selu je otvorena i škola koja nosi naziv “Srbija”. Otvorili su je u januaru 2016. godine Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, i Aleksandar Vučić, tada premijer, a danas predsjednik Srbije. Obnovu je financirala Srbija.
‘Kad ga sretnem, okrenem glavu”
Skladište poljoprivredne zadruge i stadion u selu Crkvini bili su centralna mjesta zatočenja Bošnjaka i Hrvata iz Bosanskog Šamca tijekom 1992. godine.
Hala u kojoj je streljano najmanje 16 civila i danas radi, bez bilo kakvog traga da se tu nalazio logor kroz koji su prošli deseci ljudi.
Ešrefa Zaimbegovića su uhapsili 9. maja 1992. U logorima u Šamcu i kasnije u Vlasenici on i njegova supruga su proveli 13 mjeseci. Nakon toga je otišao u Njemačku u izbjeglištvo, a vratio se 2012. godine, nakon što je zaradio mirovinu.
Za Radio Slobodna Evropa kaže kako susreće Blagoju Simića, bivšeg predsjednika Opštinskog odbora Srpske demokratske stranke i srpskog Kriznog štaba (Ratno predsjedništvo) u Šamcu. Simić je osuđen u Hagu 2006. godine na 15 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti.
Nakon odslužene dvije trećine kazne pušten je na slobodu u martu 2011. godine. Danas je općinski odbornik, a 2017. je bio imenovan i za direktora Doma zdravlja.
”Blagoju Simića nikad ne bih ni pogledao, on je jedan od onih koji su me uhapsili. Kad ga sretnem, okrenem glavu. Tragedija je da je Simić mogao biti direktor doma zdravlja i ljekar kojem ja treba da odem na pregled. Što je rekao jedan od mojih prijatelja Srba ovdje, Simić je trebao otvoriti privatnu ambulantu, pa nek’ mu ide ko hoće”, kazao je Zaimbegović za RSE.
Od prijeratnih desetak hiljada Bošnjaka i Hrvata, u Šamcu je 2013. godine popisano njih oko 3.700. Zaimbegović kaže da je njihov broj znatno manji.
”Ne mogu reći ni da nam neko nešto ružno govori. Prve komšije su mi mladi Srbi koji nam pomažu koliko mogu i koji nas nekako paze”, ističe Zaimbegović.
Zaimbegović je u logoru bio s fra Jozom Puškarićem, katoličkim svećenikom iz sela Hrvatska Tišina.
O iskustvu iz logora, gdje je u jednom trenutku tražio da ga ubiju, je govorio pred papom Franjom tijekom njegove posjete BiH u maju 2015. godine. Puškarić nije želio da se ponovo prisjeća događaja iz logora, poručivši za RSE kako je sve što je imao da kaže, rekao papi.
Sadašnji svećenik u selu Hrvatska Tišina je fra Blaž Marković. On za RSE kaže da je ”sa svojih 67 godina jedan od najmlađih stanovnika tog sela”.
”Župa je prije rata brojala između pet i šest tisuća vjernika. Danas ih je oko 150. Većinom su to djedovi i babe koji životare kao i ja. Imamo samo jednu obitelj koja ima dvoje djece. Ona idu u osnovnu školu, ali ne u Šamac, već u Domaljevac (susjedna općina u entitetu Federacija BiH)”, kazao je fra Blaž Marković za RSE.
Logoraši na liječenju kod osuđenog u Hagu
Većinu u Skupštini opštine Šamac od prvih demokratskih izbora 1991. godine ima Srpska demokratska stranka (SDS). Načelnik Đorđe Miličević iz iste je stranke.
Bošnjaka u vlasti nema. Njihov broj je dovoljan da izaberu jednog ili dva vijećnika, ali su na izbore 2020. izašli razjedinjeni na više lista.
Hrvatske stranke imaju dva odbornika, te zamjenika gradonačelnika Đuru Ivanovića iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) 1990.
Ivanović za RSE kaže da osim njega ima još Hrvata koji rade u općini i u javnim poduzećima.
”Ono što nam nedostaje je mladost. Ljudi se vraćaju iz Švicarske ili Njemačke kad ostvare pravo na mirovinu, a mlađe možemo na prste izbrojati”, kazao je Ivanović za RSE. Naglašava da bi bilo nepošteno da kaže da ima nekih ekscesa s lokalnim Srbima.
“Sve je korektno. Što se tiče posla, većina radi u trgovinama, na benzinskim pumpama, a ozbiljnijom poljoprivredom se bave dva-tri povratnika”, ističe on.
Šta se dešavao u Crkvini početkom rata?
Srpske paravojske formacije, među kojima su bili Jedinica za specijalne operacije Službe državne bezbednosti (zvani ”Crvene beretke” ili ”Sivi vukovi”) i Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, te policija i Vojska Republike Srpske potpomognute jedinicama Jugoslavenske narodne armije, preuzele su vlast u Bosanskom Šamcu 17. aprila 1992.
U idućih nekoliko mjeseci uhapsili su i mučili stotine Bošnjaka i Hrvata. Protjerano ih je više od 10.000, od kojih se dvije trećine nikad nisu vratile. Brojni su ubijeni.
Slobodan Miljković ”Lugar” iz Kragujevca u Srbiji, zapovjednik paravojne formacije ”Sivi vukovi”, bio je prvooptuženi na tzv. Šamačkoj optužnici pred Haškim tribunalom. Miljković je ubijen u Kragujevcu u avgustu 1998. godine, ne dočekavši početak suđenja.
Prema optužnici, Miljković je s još nekoliko vojnika početkom 7. aprila 1992. godine ušao u zgradu poljoprivredne zadruge u Crkvini i naredio zatvorenicima da se poredaju uza zid. Nakon toga je naredio vojnicima da pucaju, a i sam je pucao. Ubijeno je 16 civila Hrvata i Bošnjaka.
Masovna grobnica u kojoj je pronađeno i identificirano 14 ostataka tijela ubijenih otkrivena je 7. decembra 2008. godine ispod tri metra smeća, na nekadašnjoj šljunčari na obali Save.
”Čuo sam šta se dešavalo u ovom skladištu nakon 10-15 dana. To su bile neke druge vojske. Svi to osuđuju, to što se dogodilo. Te ljude smo mi poznavali, bili su izuzetno čestiti. Mi smo ovdje lijepo živjeli. Imali smo mnogo mješovitih brakova i ljudi nisu bili nacionalno zatrovani. Jedan od ubijenih je naš seoski zet”, kazao je za RSE Kosta Ristić, mještanin Crkvine.
Osuđeni za zločine u Šamcu
Jedan od logoraša iz Šamca bio je i Sulejman Tihić, bivši predsjednik Stranke demokratske akcije. On je u Hagu svjedočio da ga je u logoru tukao Zvezdan Jovanović, koji je, s komandantom Crvenih beretki Miloradom Ulemekom Legijom, osuđen 2009. godine kao izvršilac ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine.
Osim Blagoja Simića, u Hagu je za zločine u Šamcu na deset godina zatvora osuđen i Stevan Todorović. Na osam godina zatvora osuđeni su Miroslav Tadić i Simo Zarić, a na pet godina zatvora osuđen je Milan Simić.
Ratni zločini na području Šamca bili su dio optužnica i / ili presuda Haškog tribunala protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vojislava Šešelja, Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika, Miće Stanišića, Slobodana Miloševića, te Jovice Stanišića i Franka Simatovića.
Autor/ica 👤Arnes Grbešić i Predrag Zvijerac
