Tko to tamo peva?

Povezani članci

• Nelegalna gradnja na Vrelu Bosne: Kako PRIVREMENE DOZVOLE POSTAJU TRAJNE
• NNNI: Nećete nas napraviti idiotima
• Uplakana istina u nama
• VALTER BRANI SARAJEVO: TITOVSKO NJET SERGEJU LAVROVU
• Ćevap majstor iz Trentina
• Pošto dignitet Domovinskog rata?

Odlika nezrelog društva koji očajnički traži svoj identitet jest histerija. Taj nusprodukt nepogrešivo ćete pronaći u narodima koji su ili u krizi identiteta ili u nepovratnom nestajanju. Hrvatsko društvo i u jednom je, a bogami i u drugom slučaju, pa je fenomen nacionalne histerije kod nas neobično izražen, a najnoviji popis stanovništva govori u prilog drugoj teoriji.

Piše: Ivo Anić

Nacionalnu histeriju od samih početaka nastajanja nacije kao takve potiču mediji. Kao i sve novo, u novoj državi koja nastane bez ikakvog smisla osim onog da se pojedinci bogate, novi mediji formiraju standarde tog i takvog društva, i njeguju nacionalnu histeriju kao nešto pozitivno. Hrvatski mediji. Sredstvo za linč. No vratimo se mi malo u prošlost.
Svjedoci te i takve histerije bili smo još za vrijeme rata. Rata koji se pretvorio u mit, pa u nedodirljiv tabu. Nacionalni mitovi postali su na taj način manipulativnim polugama, a društvo se mobiliziralo oko tih najnovijih temelja gradivši svoje standarde na istima. Povijest se prebrisala, probudili smo se u novom i kockastom svijetu, a novonastalo društvo uspostavilo je svoja nova pravila krda. Bilo kakav oblik kritike, bilo kakav oblik spomena bolje i pravednije prošlosti izlagalo se medijskoj histeriji, a mediji, đavo ih medijski odnio, nicali su kao gljive poslije kiše. Bilo tko je mogao zamijeniti struku. Novi podobni kadrovi mijenjali su medijske standarde i svijet oko nas postao je kič. Ali je postao i linč.

U društvu koje se traži, pokazat će se pogubnim tolika „medijska sloboda“ koja se svela na toleranciju hajke i histerije, a pranje mozga dobili smo u pravilnim vremenskim okvirima. Svakoga dana od osam ujutro, pa do kasno navečer možete birati. Svoj omiljeni dnevni ili portalno oblik pranja mozga, u količinama koje sežu do te mjere da ma koliko okretali kanale ili mijenjali portale vama se servira gotovo isto, samo u drugačijem neonskom pakovanju. Ako vodeći medij, da vam plastično objasnim, iznese svoju verziju istine, ta i takva istina postane „istinom“, dakle istinom u koju se vjeruje.

O histeriji u Hrvata mogli bi pričati danima. Držim da će jednom netko ozbiljniji, i sociološki potkovaniji od mene napraviti ozbiljnu studiju fenomena histerije društva u tranziciji, no ja ću spomenuti samo neke primjere histerije koju sam osjetio na svojoj koži. Drzneš li se kod svetih i sakralnih obljetnica spomenuti sada već trideset godišnje pranje mozga, kao i besmislenost istog, dobit ćete pravu provalu histerije na svoj račun. Drzneš li se kod masovnih histerija uzrokovanih nogometom, skrenuti pozornost na gadosti koje se dešavaju od strane aktualne politike dok je nogometna groznica na vrhuncu, dobit ćete malo žešću porciju histerije na svoj račun. Kod društava koje očajnički traže svoj identitet to je ponavljam, zanimljiva pojava. U normalnim društvima koje imaju svoj kontinuitet, bilo kakav oblik kritike sportske igre pod čijim odigravanjem se ukidaju prava invalidima bio bi društveno koristan rad.

U Hrvata, dakle naroda koji se shizofreno poistovjeti sa vojnikom ili nogometašem, to je čin veleizdaje.

No Hrvati nisu samo u tranziciji kod pitanja identiteta usvojili samo te najvažnije sporedne stvari na svijetu. Hrvati su uslijed traženja identiteta usvojili one daleko problematičnije. Tradicionalno patrijarhalno društvo samo se preslikalo sa onog partijskog na stranački, sa ateističkog na turbo vjerski, no ono što najviše brine pojave su u društvu koje ima iznimno visok prag tolerancije na seksizam. Hijerarhija društva u nastajanju od početka se vodila tradicionalnim vjerskim dogmama, pa su klero postulati čvrsto ukopani u temelje moderne države koja počiva na zlatu, tamjanu i povremenoj pljuski ženi koja je kako znamo od stoljeća sedmog „za madraca, a ne za mudraca.“

Najnoviji primjer te i takve histerije, tog i takvog društva koje više ničim ne može iznenaditi, javni je istup splitske glumice Ane Uršule Najev koja se drznula javno prozvati vozača firme Krstić & Sin, spomenutog Krstića. Poznate su vam nažalost slične situacije koje ste iskusili i sami, ako vas nesreća zatekne u prepunom autobusu firme Krstić, kao što su vam poznati ti i takvi vozači koji pregledavaju svoju stranicu na društvenim mrežama dok voze, stranicu prepunu vulgarnih i seksističkih komentara, kockica, vatrenih, i selphia dok voze autobus četiri kilometra zavezanih očiju.

Krstić & sin firme su koje očajnički trebaju vozače, očajnički putnike, a zaposliti se kod takvih jednostavnije je od sezonskog radnika u turizmu. Osobno sam u više navrata svjedočio bahatosti i samovolji nazovimo ih šofera, koji su u više navrata ismijavali djevojke koje su tražile da stanu na odmorištu, ili ih komentirali „kako se mala obukla.“ Taj naš folklor, na koji se više nitko i ne obazire, ako vozač ne razbije djevojci glavu o umivaonik, kao što je to napravio slavni Daruvarac, savršen je primjer društva u tranziciji. Dakle ne društva koje evoluira, već društva koje samo prolazi stanice vozilom firme Krstić & sin, stanice koje se nikada nisu promijenile, ali se putnici trude da one budu drugačije i da ih drugačijima vide.

No stvari u slučaju Ane Uršule Najev i firme Krstić & Sin bile bi kudikamo drugačije da je ovo društvo spremno na istinu, bolje rečeno da su mediji koji ga opslužuju spremni na istinu. No istina u Hrvata varira od one koju ti serviraju, do one koju trebaju hrabri ljudi prezentirati, a njih je u našim medijima, kako znamo, sve manje i manje.

Ana Uršula Najev, podsjetimo, detaljno je opisala situaciju u kojoj je zbog pogrešno kupljene karte Krstić prvo verbalno izvrijeđao, pa kasnije zamalo i fizički napao, i sve bi palo u poznati hrvatski zaborav da se ovaj put nije javio prozvani Krstić, inače dobitnik priznanja Ponos Hrvatske 2019. godine. Ono što će uslijediti u danima iza „njegove verzije priče“ ona je dobro poznata histerija koju sam vam detaljnije objasnio na početku. Histerija koju je doživjela, i doživljava ovih dana glumica Najev ista je ona histerija koju bi doživjela da se na svom Facebook profilu drznula taknuti u šta ja znam, Luku Modrića i napisati kako njen heroj ne može biti netko tko izbjegava plaćati porez u Hrvatskoj ili netko tko se ne sjeća kako su preko njegovog računa oprani novci u Dinamu.

Uršula Najev, napomene radi, drznula se dirnuti u Ponos Hrvatske za 2019. godinu, a to prosječnom Hrvatu nije mala stvar.

To je izrazito zajebana stvar, bez obzira što Ponos Hrvatske za 2019. godinu na svojim profilima ismijava žene, oblači se u ginekologa i kao pravi šofer zna da su žene za madraca, a ne za mudraca. No te društveno mrežne eskapade našeg Krstića možda bi i bile zanemarive da isti nije 30. ožujka oko 13,45 sati u Kaštel Gomilici u Ulici dr. Franje Tuđmana naletio na pješaka Živka Bakotića (1928.) koji je prelazio kolnik na pješačkom prijelazu. Da, dobro ste čuli. Ponos Hrvatske usmrtio je čovjeka na pješačkom prijelazu, i kao nagradu dobio je posao u firmi, da kojoj drugoj, nego Krstić & sin. Firmi koja kako znamo vozi zavezanih očiju puna četiri kilometra.

Uršula Najev/foto: FB

Uršula Najev može biti, da budem savršeno precizan, lijepa žena, no Uršula Najve ne može i ne smije biti lijepa i pametna žena. Uršula Najev može biti talentirana glumica, ali Uršula Najev simultano ne može i ne smije biti uspješna i talentirana glumica i istovremeno drska. Drska u toj mjeri da preispituje odluke vozača renomirane firme Krstić & Sin. Našeg Ponosa Hrvatske. Da ga jebeš, to je taj ponos Hrvatske. Ja ne znam iskreno koji i kakav ponos Hrvatske drugačiji treba biti.

Uršula Najev može biti lijepa, pametna i uspješna žena, ali Uršula Najev istovremeno ne može biti i žena koja će se hrabro usprotiviti jednom muškarcu. Još Ponosu Hrvatske.

Oko bilo čega.

Posebno ako Ponos Hrvatske od jedne tako uspješne i mlade žene može biti razotkriven. Kao hm, ponos Hrvatske. Kakva ona već jest, i kakvi su joj ponosni sinovi.

I tu dolazimo do poante ove priče koja je naravno u sjeni majke od svih histerija. Količina mržnje koja se izlijeva danas pred noge te hrabre mlade žene, kao i količina histerije, nije ništa doli onog što smo zaključili u pasusima gore. Društvo smo u nastajanju, ali i nestajanju. Nismo zreli u niti jednom segmentu, niti imamo mentalne mogućnosti da razaznamo istinu od laži. Pravdu od nepravde, poštenje od nepoštenja, talent i pamet od običnog diletantizma.

Nismo u stanju kao društvo, sad ću biti sasvim precizan, da zaštitimo jednu mladu, lijepu, talentiranu ženu od jednog običnog Ponosa Hrvatske.

Uršula Najev ostati će i dalje talentirana i pametna žena kojoj će stvari biti malo jasnije ovih dana. Kada govorite istinu vaša se lista prijatelja ubrzano prazni, kao što se prazni i lista ljudi koji su vas do jučer dizali u nebesa. To je usud društva koje ne stoji na ničem čvrstom, i društva koje se vodi filozofijom krda. Krstić & sin nastavit će putovati ovim našim balkanskim zabitima, i u kafanama prepričavati uz janjetinu kako je „onoj maloj tuki“ rekao što ju ide.

Ako mene pitate Ana Uršula Najev je pravi ponos Hrvatske.

Dok je onaj Ponos Hrvatske kojeg imamo za sada naša sramota. Sramota tolika, da je samo pitanje vremena kada će vaša žena, kćer ili sestra ući u autobus spomenutog Krstića i doživjeti da se isti dere na nju i jebe joj majku.

Pitanje je želite li vi biti u filmu “Tko to tamo peva” ili u nekom drugom, malo drugačijem?