ENG
TITO NA ČELU PARTIJE
Autor/ica 👤Armando Černjul
Povezani članci
Isječak iz dokumentarnog filma Josip Broz Tito – generalni sekretar KPJ. Foto: YouTube/Screenshot
U povodu 85. obljetnice dolaska Josipa Broza Tita na dužnost generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).
Piše: Armando Černjul
Josip Broz Tito (Kumrovec, 25. svibnja 1892. – Ljubljana, 4. kolovoza 1980.) kalio se u revolucionara od Oktobarske revolucije do početka Drugog svjetskog rata. S obzirom na to da se u kolovozu ove godine navršila 85. obljetnica dolaska Josipa Broza Tita na čelu Partije, a pokazalo se da to nikoga ne zanima, (političare i medije u Republici Hrvatskoj), odlučih objaviti članak koje će nas podsjetiti na taj veliki datum, pogotovu za mlađu i srednju generaciju ljevičara i njihovih simpatizera, te malobrojne žive antifašističke borce i antifašiste u Hrvatskoj. Dolaskom Josip Broza Tita u Pariz 17. kolovoza 1937. godine, počinje novo razdoblje jugoslavenskih komunista i Jugoslavije. “Taj dan”, prema riječima dr. Pere Damjanovića, direktora Instituta za Savremenu istoriju u Beogradu, “može se smatrati kao čvrst datum preuzimanja Tita Partijom”.
U Parizu sjedišta CK KPJ
– U prvoj polovini augusta dobio sam poruku od drugova Čolakovića i Žujovića iz Pariza da hitno dođem u Pariz, gdje je bilo sjedište Centralnog komiteta. Stigao sam tamo 18. kolovoza 1937. godine. Kazali su mi da je Gorkić dobio poziv i otputovao u Moskvu, gdje je kasnije uhićen. Kominterna me je već bila obavijestila o tome, dajući mi ujedno mandat da rukovodim političkim sekretarijatom. Tako sam zapravo postao generalni sekretar i preuzeo odgovornost za Partiju. No, cijelo to razdoblje bilo je ispunjeno velikom neizvjesnošću, iz koje su proilazile i mnoge teškoće u radu, kaže u svojim sjećanjima Drug Tito i dodaje:
– U Parizu – kao što sam već rekao u prethodnom izlaganju – preuzeo sam odgovornost za rad KPJ i ostao izvjesno vrijeme nastavljajući rad na konsolidaciji Partije. To je bilo neophodno jer sam od samog početka naišao na jak otpor pojedinih frakcionaških grupa koje su se održale u inozemstvu, a dijelom u zemlji i pokušavale da svojim intrigama i u Kominterni ometaju konsolidaciju na Partije. Titove godine boravka i rada u Parizu, bitan su faktor za razvoj KPJ. U tom razdoblju surađivao je s Rodoljubom Čolakovićem, Jelom Jančić, Pavlom Žaucerom i Krstom Hegedušićem (u vezi je s Augustom Cesarcem, koji se nalazio u Španjolskoj), zatim Ivanom Krndeljom, Prežihovom Vorancem i drugima. Njihova sjećanja iz (i ostalih suradnika iz godine 1938.) govore ne samo o požrtvovnom radu drug Tita nego i o njegovu ilegalnom boravku, odnosno traženju prebivališta u francuskoj metropoli.
Čolaković: frakcionaške borbe u KPJ
– Marić (Ivan – op. A. Č.)/koji je rukovodio radom među ekonomske emigracije/ i Kusovac (predstavnik KPJ pri Kominterni za pomoć republikanskoj Španjolskoj) – piše u svojim sjećanjima Rodoljub Čolaković – zloupotrijebili su povjerenje partijskog rukovodstva i sa svojih pozicija počeli su da rovare protiv jedinstva partije, smatrajući da je Gorkovićevim uhićenjem došao trenutak za nove kombinacije u vrhu KPJ. Oni su pokušali, s početka, da u svoju jezgru uvuku Tita. Već na prvom sastanku u Parizu (u augustu 1938.) Marić je Titu, koji ga je obavijestio da je Gorkić pozvan u Moskvu i da se nada da će on “gore” riješiti neka bitna pitanja, rekao da je Gorkić tuđi element u Partiji, čak sumnjiv i da on ne vjeruje da će se ikada vratiti. Ma koliko da je imao rezervi prema Gorkiću, Tito nije prihvatio taj razgovor, jer je smatrao da je Gorkić još uvijek sekretar KPJ, koji uživa povjerenje Kominterne. Tko je stvarni rukovodilac KPJ, Tito nije bio sklon da raspreda o tome što će biti… Čolaković navodi da je Tito stanovao u hotelu “Monge”, u ulici de Bernardin broj 42. Poznavajući stanje u rukovodstvu KPJ, Tito je imao smjelosti da donese odluku o raspuštanju spomenutog rukovodstva. – Čolaković kao suradnik tih događaja, napisao je u svojim sjećanjima vrlo zanimljive podatke:
– U martu 1938. Tito je učinio odlučujući korak ne pitajući Kominternu, on je raspustio dotadašnje krnje rukovodstvo u Partiji i otišao u zemlju. To je bio neuobičajen postupak u praksi komunističkih partija. Opasan potez, ali on ga je izvršio s uvjerenjem da je to jedini put da se razriješi zamršeno pitanje rukovodstva Partije.
Tito je raspustio CK KPJ
Tito je ocijenio da čekati disciplinirano znači izlagati živu Partiju (to jest organizacije u zemlji) opasnost novih grupaških i frakcionaških trvenja. Mislim da je ta odluka u njemu sazrijevala nekoliko mjeseci i da ju je donio potaknut ne samo oklijevanjem Kominterne, nego i čudnovatim držanjem KPF (Komunistička partija Francuske – op. A. Č.) prema odlukama naše Partije… Negdje krajem marta Tito je saopštio meni i Žujoviću da raspušta dosadašnje rukovodstvo i da će otići u zemlju. Situacija zahtjeva njegovo prisustvo na terenu, a i odnos Kominterne prema dosadašnjem rukovodstvu je takav da samo potiče ovdašnje frakcionaše na još drskije napade na jedinstvo Partije. U Parizu će, kao punkt i veza, biti Lovro Kuhar, a nas dvojica treba da disciplinirano pričekamo u Parizu odluku Kominterne. Tito je zaključio da se nada da ćemo razumjeti i primiti njegovu odluku kao jedinu moguću u ovakvoj situaciji. Bez mnogo riječi, Žujović i ja smo se složili. Rodoljub Čolaković je još 20. kolovoza 1937. napisao pismo Ivanu Gržetiću (podrijetlom Istranin) u Moskvu da je Tito stigao u Pariz. Iz toga izvještaja vidljivo je da se Tito prvi put spominje pod konspirativnim imenom Livijus. Tito je u razdoblju između rujna i prosinca 1937. vrlo aktivan. U više se navrata sastao s Edvardom Kardeljem, zatim Borisom Kidričem i Zdenkom Kidrič, Rajkom Jovanovićem, bivšim članom CK KPJ, Srđanom Pricom, Augustom Cesarcem i drugima. Dopisivao se, odnosno slao pisma Andriji Hebrangu u kaznionicu u Sremsku Mitrovicu, Prici, Kovačeviću i Lojenu u SAD i drugima.
Tito piše članke u Parizu
Zatim pisao je članke, koje su mu u pariškom hotelu “Chanps-Ekyssees”, u ulici Clement Mareau, prepisivali Veda Zagoraci i Olga Kreačić. Titov prvi članak iz tog vremena objavljen je pod naslovom “Obavještenje” koji je tiskan u “Proleteru” od rujna. Riječ je o kraćoj informaciji o održavanju kongresa KP Hrvatske., te se nastavlja opširan članak o jednom od sljedećih brojeva (članak je objavljen u “Proleteru” u studenom 1937.). Osim te informacije, Tito je objavio članak “Komunike Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije” o sporazumu između Seljačko-demokratske Koalicije i srpskog dijela udružene opozicije (tiskan u listu “Slobodna Misao” u Torontu, 26. listopada 1937.). Pod pseudonimom Zagorac objavljuje u listopadu i članak “Za budnost i disciplinu u Partiji”. U studenom iste godine, pod inicijalima T.T. objavio je u “Proleteru” izvještaj “Sporazum i radnička klasa” u kome o sporazumu između Seljačko-demokratske koalicije i Udružene opozicije, te ističe da je to velik historijski i politički događaj. Izvještaj završava riječima: “Radnička će klasa – kao što je uvijek bila – biti i ovaj puta u prvim borbenim redovima. Ona je spremna podnijeti i sada svaku žrtvu za pobjedu nad reakcijom i fašizmom; za pobjedu demokracije i za nacionalnu slobodu potlačenih naroda.”
Brinuo o Istri koja bila pod fašističkom čizmom Mussolinija
Kad je Josip Broz Tito pisao o potlačenim narodima mislio je i na Istru, koja je bila pod fašističkom čizmom Benita Mussolinija Ducea. Primjerice, Anton Petrcol – Nini, umirovljenik iz Rovinja, koji se davno nalazio na dužnosti sekretara Općinskog komiteta KPH Rovinja i predsjednika Narodnog odbora općine Rovinj, ispričao mi je jednoga dana 1977. godine o susretu s drugom Titom i svojim sjećanjima na Titove poglede na porobljenu Istru prilikom njegova dolaska na čelo Partije.
– Godine 1959. drug Tito je bio gost Prečana i Rovinjana u Limskom kanalu… Vrlo dobro se sjećam da nam je drug Tito za vrijeme ručka pričao o Istri… U jednom trenutku rekao je, ako dižemo revolucije, borit ćemo se da oslobodimo Istru, jer sam znao da je nepravedno otuđena. Ostali narodi žive loše, a Istrani jako teško!” Tito je 7. studenog 1937. poslao pismo Bevcu (Edvard Kardelj) u kojem se između ostalog, kritički osvrće na jedan članak Franca Leskošeka što je objavljen u “Delavskom listu”, zatim priopćava da su “Radničke novine” prilično prihvatile diskusiju, a za “Novi list” se slaže da se dosta s vremenom može popraviti.
Tito: Ostalo još samo golo nasilje…!
O teroru u zemlji i suradnji jugoslavenske režimske vlasti s fašističkim snagama u Europi, Tito naglašava: “Teror se pojačava. On nije, kao dosad pod režimom Stojadinovića, uperen uglavnom protiv radničke klase, već i protiv ostalih opozicionih elemenata. Ubistvo hrvatskih seljaka kod Virovitice, poslije puškaranja seljaka ljetos u Srbiji, upotpunjuje sliku režima, kome je ostalo još samo golo nasilje da njime produži svoj opstanak na vlasti. U spojnoj politici vlada S.K.S odlučno se stavila uz Berlin i Rim. Ona traži vani kod krupnih fašističkih razbojnika podršku u borbi protiv naroda svoje zemlje. Stojadinović poslije svoga puta u Pariz i London, koji je bio prosto prašina u oči i koji je mogao samo naivne da obmane, putuje u Rim i sprema Berlin. Pariz je bio možda po onoj narodnoj: ‘O, Turčine, za nevolju druže!’, ali prava Ćaba – to je Rim, to je Berlin. Tamo, u centar svjetske reakcije, u tabor gdje se priprema novo svjetsko klanje, upereni su pogledi Stojadinovića, kao, uostalom, i reakcionara sviju dlaka. To je njihova uzdanica. Stojadinovićev poslanik u Rimu prilikom predaje akreditiva zvanično priznaje razbojništvo izvršeno nad abesinskim narodom. Stojadinović šalje vojnu misiju u Italiju, koju dočekuju s velikom pompom. Stojadinoviću se već sada priprema u Njemačkoj svečan doček i izgleda da će ga sam ‘Fuhrer’ da provede kroz Krupove tvornice da mu pokaže silu Trećeg Rajha.”
To je samo jedan dio borbene aktivnosti generalnog sekretara CK KPJ, ali Josip Broz Tito nastavlja borbu i u Drugom svjetskom ratu…!
Autor/ica 👤Armando Černjul
