Složenost makedonsko-bugarskih odnosa (1.dio)

Velika je šteta što ovaj korak vodi natrag u dobrosusjedskim odnosima dolazi samo dvije godine nakon povijesnih iskoraka koje su napravili premijeri Bojko Borisov i Zoran Zaev u smjeru zbližavanja dvaju najsličnijih naroda na Balkanskom poluotoku.

Najgore od svega je to što je sadašnja događanja podsjećaju na ponavljanje povijesti. Naime, četiri godine od Deveto rujanskog prevrata u Bugarskoj 1944. godine do Rezolucije Informbiroa od 28. lipnja 1948. godine bez dvojbe, smatraju se zlatnim godinama bugarsko-makedonskih odnosa. Razdoblje u kojem ne samo što se iskreno vodila borba oko prevazilaženja povijesnih nebuloza već se razmatrala mogućnost o zajedničkoj bugarsko-makedonskoj budućnosti u nekoj federaciji ili konfederaciji.

Bugarsko rukovodstvo, na čelu sa Georgijem Dimitrovim, u ovom je razdoblju bilo je toliko pro makedonski orijentirano da se u jednom trenutku javila ideja da Sofija odustane od pirinskog dijela Makedonije kao trajni ulog u formiranju ujedinjene makedonske države, koja bi bila vezno tkivo buduće jugoslavensko-bugarske federacije.

Ali sukob Beograda s Moskvom 1948. godine promijenio je stvari iz korijena. Bugarska je morala stati na stranu Staljina, a sa time u vezi i prirodno ući u otvoreni konflikt s Jugoslavijom, naročito po pitanju Makedonije. Naravno, najveće žrtve geopolitike će iznova biti Makedonci, koji ne samo što će izgubiti sva prava stečena dotada već će i fizički biti onemogućeni intenzivnije komunicirati sa svojom braćom s druge strane granice. Posljedice ovakve povijesne pogreške zvanične Sofije su dobro poznate.

Problem je što Informbiroa i Staljina već odavno nema, ali rat činjenica između Skopja i Sofije nikako ne prestaje i zanimljivo je što se vodi sa nepromijenjenim stavovima još od 1949. godine.

Druga najproblematičnija stvar oko koje se trenutno lome koplja u makedonsko-bugarskim pregovorima jest ona oko podrijetla i nacionalnog osjećaja istaknutog revolucionara Goce Delčeva. Mješovito makedonsko-bugarsko povijesno povjerenstvo je održalo do sada deset zasjedanja i nije došlo do nikakvog dogovora ili do nekog najbližeg rješenja. Razlozi zbog kojih niti Bugarska niti Makedonija ne mogu odustati od Delčeva su zbilja složeni.

Radi se o čovjeku koji je bio osnivač Makedonske revolucionarne organizacije, kojoj se kasnije priključio. Nikada nije bio član njenog centralnog odbora, a najveća funkcija koju je dobio je bila zagranični predstavnik u Sofiji. Delčev nije sudjelovao niti u Ilindenskom ustanku, a naročito je bio protiv njegovog organiziranja ili, kako je on tvrdio, preuranjenog početka.

Ipak, prijeratni bugarski i postratni jugoslavenski povjesničari su pronašli nešto što je bilo prihvatljivo za sve i kada su se njihove teze iskombinirale, dobio se kult Goce Delčeva kao rodonačelnika suvremenog makedonskog naroda.

Delčev je, u biti, bio prvi istinski oficir u redovima organizacije. Do tada su terenski aktivisti bili bivše hajdučke vojvode, koji su se, između ostaloga, bavili i kriminalom. Kad je Delčev došao iz vojne škole u Sofiji i kad je dobio zadatak formirati četnički institut, on se svojim znanjem, manirima i stalnom prisutnošću na terenu jako brzo popularizirao među narodom kao sasvim drugačiji od svih ostalih koji su komunicirali s pučanstvom. Tako je on ostao u kolektivnoj memoriji sve do Drugog svjetskog rata, a jedan od novoformiranih partizanskih odreda je nazvan po njemu.

Komunisti, primjećujući ovu neobičnu popularnost Goce Delčeva, pronalaze načine da ga  povijesno povežu za dvije stvari: socijalistički pokret Vasila Glavinova, kojemu je Delčev kratko pripadao, i za antibugarske stavove, koji su, u biti, bili borba protiv miješanje bugarske vlade u rukovodstvo Organizacije. Pa tako, komunisti od njega, bugarskog učenika i oficira, čine revolucionarom socijalistom i njegovo ime doslovno stavljaju u svaki udžbenik, na svaku ulicu, školu, most i slično. I tako je, nakon poslije 80 godina, stvoren neuništivi kult prema apostolu makedonske revolucionarne borbe, kakvog i danas poznajemo.

Zato, prema ekspertima, niti bi se Bugari odrekli onoga što Goce Delčev predstavlja za „njihovu borbu“ van granica Bugarske, niti bi se Makedonci iskreno odrekli značenja Delčeva za njihovo nacionalno čulo.

Dakle, Goce Delčev je značajan i za jedne i za druge, ali nije podjednako značajan. Za Bugarsku je samo jedan od mnogih, a za makedonski je narod jedan jedini. Ovo potvrđuju i povjesničari i povijesni izvori. Zato nije slučajno što zajedničko povijesno povjerenstvo ne može nikako donijeti konačan zaključak o njegovom djelovanju. Eksperti savjetuju, da je Delčev isuviše značajan za naše kolektivno sjećanje da bi se uopće moglo kalkulirati s njegovim djelom. Oni savjetuju da povjerenstva nisu najbolji način za poboljšanje dobrosusjedskih odnosa s Bugarskom, koji su nam neophodni za ulazak u EU. U tom smjeru, možda je pravo vrijeme priznati da se on deklarirao kao Bugarin, ali samo ukoliko druga strana potvrdi da se borio za slobodu Makedonije.

Bugari nam jednostavno ne dopuštaju da budemo zahvalni na onome što su učinili za nas.

Od svega rečenog i spomenutog, lako se može donijeti jedna zajednička konstatacija o čitavoj ovoj problematici, koja već stoljeće i pol kasnije i dalje opterećuje makedonsko-bugarske odnose. Ta konstatacija, vjerojatno, trebala bi početi s priznavanjem makedonske historiografije da je bugarska strana, bez obzira s kakvim nepoštenim ili poštenim namjerama je to radila, pomogla je jako u stvaranju, u rastu i u razvoju izvornog revolucionarnog djela za oslobođenje Makedonije. Ali, također, ova konstatacija ne bi bila do kraja točna ukoliko se ne završava s priznanjem bugarske strane da ustanici tada, kao i njihovi izravni potomci sada, iznad svega su imali jedan uzvišeni cilj, a to je zasebna makedonska republika, koja će na prastarom geografskom teritoriju ujediniti narod koji živi na ovim prostorima, bez obzira kako se taj narod intimno osjećao u određenom povijesnom trenutku.

U ovoj zajedničkoj konstataciji jest ključ za rješavanje svih problema među ovim tradicionalno vrlo sličnim, bliskim i nužno prijateljskim državama, a prije svega narodima. U suprotnom, svako dalje produživanje agresivne bugarske propagande, povezane s makedonskom poviješću, izazvat će dodatni otpor kod makedonske strane. To može rezultirati jedino sa nepotrebnim razdvajanjem ovih dvaju prirodno bliskih južnoslavenskih naroda.