Satko Mujagić: Prijedorski noj i instruktori pozitivne historije

Povezani članci

• Korupcija u BiH se mjeri milionima
• Predstavljena biblioteka “Nova osjećajnost” “izdavačke kuće Vrijeme, Zenica pretposljednjeg dana sajma izdavača/nakladnika BiH “Knjige u nišama – KUN”
• SAMOZATAJNA NASTASJA FILIPOVNA
• BiH treba stotinu godina da dosegne životni standard EU, čak polovina stanovništva radi vani
• Marko Vešović: Fašista grmi protiv fašizma
• U kakvu Europu ulazimo

Foto: S.M.

“1. april, magarac nosi papir!”

Čitam broj Oslobođenja od 1. aprila 2009., pa se, i uprkos i unatoč i u hator tome ‘što nas ništa više ne sme iznenaditi’, a pogotovo ne iz rodnog mi Prijedora, ne mogu načuditi velikom članku o Prijedoru anno domini 2009.

Na dvije stranice u sredini lista, (valjda) novinarka Božica Radić prenosi nam opširnu priču o ovom bosanskom gradu: “Grad opjevane ljepote”, glasi joj neoriginalno nadahnuti naslov.

Tako, na brzinu, neupućeni čitalac iz, recimo Trebinja, Mostara ili Prozora, uz jutarnju kaficu i asocijaciju na nekadašnji ‘Prijedor, punog mi… sevdaha’ sazna da Prijedor već od 1873. godine ima prugu, da je 1882. pretrpio veliki požar, a da je samo godinu kasnije, osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo.

Pa i to da su prvi evropski obrazovani bh. slikari bili iz Prijedora, da je u Prijedoru rođeno čak 50 akademskih umjetnika, pa je tako, kaže autorica, Prijedor i ‘grad umjetnika’.

Saznajemo dalje i da se u Prijedoru od ratne 1915. godine igra tenis, kao i da današnji ‘turizam ima šta ponuditi’. “U Prijedoru”, piše “smatraju da su dosadašnja iskustva pokazala da je na privlačenju većeg broja turista potrebno više raditi na izradi kvalitetno osmišljenog xafsinga i prezentaciji turističkih potencijala. “Procjene su”, veli potom “da bi Prijedor s bližom i daljom okolinom mogao razvijati ekološki, banjsko-seoski, lovni i ribolovni, sportsko-rekreativni, te manifestni turizam, kao i turizam zasnovan na kulturno-historijskom nasljeđu”.

Viđu vraga …

Naposljetku, tu je i slika (kiselo) nasmijanog gradonačelnika Pavića i kraći tekst s njegovim najvažnijim citatima. I Marko Pavić je, onako u duhu članka, sav pun optimizma i ponosan (valjda) što je Prijedor ‘u protekle četiri godine, kako je rekao jedan ambasador, od crne rupe postao sredina u koju valja ulagati’.

Zainteresovani i neupućeni čitalac oštrog oka ovdje bi se haman zapitao: “O kakvoj se crnoj rupi radi? Valjda je grad nakon požara iz 1882. godine dosad obnovljen? I zašto bi neki ambasador (znači stranac) tako nazivao jedan gradić na samom sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, daleko od Sarajeva u kojem inače obitava?” Međutim, mnogi čitaoci po Bosni i Hercegovini, zabavljeni svakodnevnim ekonomskim problemima i, svako svojim, ovdašnjim političarima, odavno i nisu nešto zainteresovani. Ne žele ljudi plaho ni da budu upućeni, pa haman nikako i ne oštre, ratom i letargijom postdejtonske Bosne, otupljene poglede. Tako, ovakvi i slični novinarski ‘radovi’ besramno pune i puniće stranice časopisa i novina diljem naše nam, ničije, a ‘jopet’ haman svačije (kako ono novembra 1943. reče Moša Pijade?), Bosne i Hercegovine.

Do sada se naša sramna ratna prošlost i loša situacija povratnika uglavnom zamagljivala i cenzurisala po medijima manjeg, onog nazovi ‘srpskog’ entiteta, no eto baš 1. aprila 2009., valjda na dan (crnog) humora iz (k’o veli, bivše) crne rupetine, dođe red i na legendarno sarajevsko Oslobođenje. Tako, nasmijani i veseli čitaoci po Sarajevu, Banja Luci, pa i samom Prijedoru i obližnjem Kozarcu iz članka o ovom gradu nisu mogli saznati da je naš Prijedor van granica zemlje, pored Sarajeva, Mostara i Srebrenice, baš najpoznatiji grad jedne nam i jedine, Bosne i Hercegovine.

Jer za Prijedor još od 1992. znaju i u Hagu i Vašingtonu, Londonu, Ženevi i Parizu.

‘Neopevana’ historija

Znaju, naime da je opština Prijedor one 1992. godine začela, mjesecima brižno krila i naposljetku na vidjelo (po)bacila 3 koncentraciona logora, od kojih je jedan, onaj u Keratermu, postojao u okviru granica samog grada. Iznjedrila onako ‘na plahu’ čak troje zakržljalih, nedohranjenih blizanaca, svoju vanbračnu djecu, od oca Radovana s Durmitora i majke Prijedorke, djevojačkog imena ‘Krizni štab Srpske Opštine Prijedor’.

Prijedor je opština sa 3254 civilnih žrtava iz prošlog rata i 63 do sad otkrivene masovne grobnice. Ona u Starim Kevljanima, odmah pored logora Omarska, otkrivena augusta 2004. godine, do tad brižno je čuvala od dnevnog svjetla ostatke 456 njegovih stanovnika, Bošnjaka, Hrvata i pripadnika ostalih naroda. Mnogi Prijedorčani, među kojima i Pavićev ratni kolega gradonačelnik Milomir Stakić, danas izdržavaju zaslužene kazne izrečene u Den Hagu, Sarajevu i Banja Luci za zločine na Korićanskim stijenama, po logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, za masovna ubistva po Starom Gradu, po Kozarcu, Hambarinama, Briševu, Čarakovu… za sistematski, isplaniran i proveden progon i pokolj nesrpskog življa.

Eto kako je Prijedor na brzinu postao bosanski ‘vele grad’. Ne kao grad opjevane ljepote kako ga na 1. april 2009. godine šaljivo predstavi Oslobođenje mnogom i šarolikom bosanskom čitaocu, već kao prva bosanska Srebrenica. I samo po toj i samo u Prijedoru još ‘neopevanoj’ historiji, ga na žalost danas ljudi znaju, od Finske do Brazila. Ni po kakvom tenisu iz 1915. godine niti po turizmu, a sigurno ne onom ‘manifestnom’. Osim ako se u, gore spomenuti, lovni turizam ne ubroji i lov na ljude 1992. godine.

Prijedor je po broju do sad osuđenih i optuženih (njih preko 30), ako samo pratimo logiku Božice Radić, pored toga što je grad umjetnika i grad zločinaca.

Danas, brojni spomenici u ovom gradu, kako onaj ispred zgrade Skupštine opštine – veliki crni krst – tako i svi ostali, do onog palim srpskim borcima, bestidno postavljen u krugu bivšeg logora Trnopolje, pričaju prošireno prostu priču jednog naroda koji je od Prijedora 1992. napravio tu crnu rupu koju Pavić spominje. Izmijenjena imena ulica, kao i ime čuvene Gimnazije Prijedor, nekad “Esad Midžić”, po čovjeku koji je tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, zajedno sa doktorom Mladenom Stojanovićem, zadužio ovaj grad, a danas “Sveti Sava”, po čovjeku koji u svom (dalekom Srednjem) vijeku u Bosnu i Hercegovinu, a kamoli Prijedor nikad nije kročio, nevješto maskiraju činjenicu da je u Prijedoru do 1991. živjelo 44% Bošnjaka (muslimana s malim slovom m – znači vjernika – kako ih, naizgled nemušto, nazva gđa. Radić).

Ti, (često) crni spomenici, ove (još uvijek) crne rupe, kriju još samo od samih Prijedorčana ovu sramnu istinu nekad lijepog i multietničkog grada na zelenoj Sani. Kriju da su sinovi i kćeri Prijedora, cijenjeni profesori te Gimnazije, ljekari specijalisti prijedorske bolnice časnog imena “Dr. Mladen Stojanović”, poduzetnici, inspektori, policajci, radnici, rudari, seljaci, pa i žene i djeca, jedni po jedni onog kišovitog ljeta 1992. godine po logorima do smrti mučeni.

U grupama da su izvođeni, a zatim kukavički s leđa strijeljani i razbacivani po jamama svud oko – nekad opjevanog – Prijedora. I pobi tako Prijedor svoje studente, silova Prijedor svoje djevojčice, protjera Prijedor svoje žitelje, opljačka i popali Prijedor svoje kuće, sam sebi iskopa Prijedor mašinama rudnika Ljubija te silne, šezdeset i tri crne rupe …

Ali ne pada ove 2009. godine izgleda još nikom na pamet da to crnilo danas bar malo osvijetli, pa na primjer podrži inicijativu za gradnju Memorijalnog centra u bivšem logoru Omarska. Logor Omarska je, kako reče Ed Vulliamy (britanski novinar koji je 5. augusta 1992. sa kolegom Penny Marshall otkrio prijedorske logore) ‘nakon Srebrenice, najplodonosnije polje smrti bosanskog rata’.

Satko Mujagić

Prijedor je znači, pored toga što je nekad davno opjevan, od 1992. i grad genocida, odrađenog profesionalno, smišljeno i s hirurškom preciznošću. Ne preciznošću velikog Prijedorčanina i Sarajlije, Bošnjaka, Srbina i Hrvata, Jugoslovena, a ponajviše Bosanca, rahmetli doktora Esada Sadikovića. Onog doktora Esada kojeg, kao ni Pašića, Sikore ni Rešića, više nema da uz Cocktu po Prijedoru liječi ‘i vašu i našu’ djecu. Izvedenog iz Omarske, a zatim, pomno praćenog uvijek budnim okom sokolovim silnih, ali ćutljivih američkih satelita, voženog satima zajedno sa 123 po logorima mjesecima izmrcvarenih nesretnika. Mučki strijeljanih sparne augustovske noći 1992. godine, pa k’o vreće pobacanih u još jednu prijedorsku crnu rupu, samo 12 sati prije početka raspuštanja logora i 12 sati nakon dolaska i prvih snimaka britanskih novinara i konačnog otkrića troje prijedorskih kopiladi.

Dr. Esad Sadiković

Kazah genocid, jer je juna 2004. godine događaje u ‘opevanom’ Prijedoru, gradu u kojem je 1992. nakon pogroma ‘namah’ uvedena i ekavica (k’o veli, kad je bal, nek’ je maskenbal), u odluci protiv Slobodana Miloševića, Tribunal u Hagu okarakterisao kao genocid. Kazah preciznost, misleći i na, u haškoj ćeliji preminulog, kolegu Esadovog, jednog od onih 30 ‘umetnika’ iz devedesetih, doktora Milana Kovačevića. Po njemu se, bar tako sam Milan jednom pijan lupnu nekim novinarima, ‘ovaj rat vodi još od vremena Barbarosse…’.

Da, k’o što kaže Roćko iz ‘Pozorišta u kući’, ali ne u mojoj kući.

A tu preciznost i profesionalnost s par riječi, sada već davne 1996. godine možda najbolje dočara još jedan nekadašnji Pavićev i Kovačevićev kolega iz prijedorskog pipka bosanske hobotnice ‘Demo Srbokratske Stranke’, član opštinskog Kriznog štaba, optuženik Haškog Tribunala, Simo Drljača: “Kod nji’ovi’ džamija, ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente jer će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići. Otići će sami.” Citat je moj slobodni prevod s engleskog.

Eto šta je Prijedor od 1992., svakoga dana, svake godine, osim 1. aprila. 2009.