Propast banjalučke privrede (1. dio): Fabrike propale, nekretnine razgrabljene

Proces privatizacije pratile su brojne afere – preduzeća su prodavana po nerealno niskim cijenama, kupovali su ih tajkuni jedne, pa ih potom preprodavali tajkunima druge vlasti, a svi poslovi su ugovarani samo zbog zemljišta na kojem su se nalazile fabrike i pogoni. Ta zemljišta i danas imaju višemilionsku vrijednost.

Pojedina preduzeća su prodana ispod svake cijene. „Vitaminkin“ kapital je procijenjen na 16,4 miliona KM, a samo preduzeće je prodano za 250.000 KM. „Fruktona“ je vrijedila 5,1 miliona KM, a prodana je za 25.000 KM. „Mljekarska industrija“ je prodana za 500.000 KM, a njen kapital je iznosio 7,2 miliona KM. Ništa bolje nije prošao ni „Čajavec – Sistemi upravljanja“, čiji je kapital procijenjen na 6,3 miliona KM, a prodan je za 100.000 KM.

Prodajom ovih preduzeća uništene su stotine radnih mjesta: „Incel“ je sa 5.000 radnika pao na 30, „Čajavec“ sa 6.000 samo na sedam, dok je „Mljekara“ ostala bez ijednog radnika. Čak i ona preduzeća čija je privatizacija bila djelomično uspješna, poput „Celexa“, imaju smanjen broj radnika.

Stambena zgrada umjesto uniformi

Ekonomski analitičar Zoran Pavlović smatra da je privatizacija bila netransparentna i nekvalitetno urađena, a to je, prema njegovim riječima, izazvalo kolaps svih firmi koje su bile  u postupku privatizacije.

Zoran Pavlović

– Kada pogledamo lokacije na kojima su te fabrike bile, onda možemo vidjeti zašto je do toga došlo. Tamo gdje se nalazio mali pogon „22. decembra“ koji je šio uniforme sada se nalazi stambena zgrada. Na mjestu „Čajeveca“ podignut je tržni centar. Možemo reći da više ništa nemamo i da je privatizacija u potpunosti neuspješna – kazao je Pavlović.

Privatizaciju je, dodaje on, provodila Direkcija za privatizaciju koja je ugovore predavala ministarstvima koja su bila u obavezi da prate realizaciju ugovora o privatizaciji, a to njih nije interesovalo.

– I posljedni pogon Fabrike duvana biće zatvoren i vrlo vjerotvano pretvoren u nekakav stambeni kompleks. Očigledno da nikome u Republici Srpskoj nije stalo do proizvodnje, a najmanje Vladi Republike Srpske – kazao je Zoran Pavlović.

Uprkos svemu što je urađeno svi će se složiti u jednom – privatizacija je urađena u skladu sa zakonom, a najveći dio odgovornosti što je ona prošla tako kako je prošla snosi Komisija za reviziju privatizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama RS koja nikada nije do kraja uradila svoj posao, baš kao ni Specijalno tužilaštvo RS.

Prvi predsjednik Komisije bio je Borislav Bijelić koji je sa te funkcije smijenjen naprasno. Bijelić je u nekoliko navrata tvrdio da je smijenjen nakon što je imenovan za direktora Urbanističkog zavoda RS kada je rekao da u toj ustanovi posla ima samo za 30 radnika, iako ih je tada bilo – 118. Zahtjev za njegovo razrješenje došao je, kako je isticao Bijelić, od Ranke Mišić koja je, sa druge strane, odgovorila da Bijelić za svoj rad nije zaslužio ni nulu i dodala da Komisija nije odgovorila svom zadatku.

Predsjednik Konfederacije sindikata RS Obrad Belenzada rekao je da je Komisija za reviziju privatizacije formirana po čuvenoj izjavi Vinstona Čerčila: „Ako imaš neki problem koji ne želiš da riješiš, formiraj komisiju za njegovo rješavanje“.

Obrad Belenzada

– Privreda je uništena zbog potpuno promašenog koncepta privatizacije. Zakon o privatizaciji je omogućio pojedincima da se za male pare dokopaju vrijedne imovine i fabričkih hala. Komisija za reviziju privatizacije nije napravila nikakve rezultate i može se zaključiti da je ona i formirana s tim zadatkom – kaže Belenzada.

Ovo PIF, a ono DUIF

U Republici Srpskoj emitovano je 49,2 miliona vaučera za privatizaciju od čega su građani više od 28 miliona uložili u Privatizacione investicione fondove, odnosno u Društva za upravljanje PIF-ovima (DUIF). Predstavnici ovih fondova nikome nisu polagali račune za štetne posljedice odluka u čijem donošenju su na ovaj ili onaj način učestvovali.

Ogromnu korist od vaučerske privatizacije vidjeli su upravo DUIF-i koji su upravljali višemilionskim vrijednim kapitalom. U džepove ovih fondova na ime provizije za upravljanje akcijama PIF-ova u proteklih 15 godina završilo je više od 100 miliona maraka. Građanima koji su uložili vaučere u fondove nikada nije isplaćena dividenda.

Ovaj proces je teško, gotovo nemoguće pratiti i to govori o složenom mehanizmu „zakonske prevare“ koja je pojela stotine miliona maraka građaana Republike Srpske. Građani su vaučere davali društvima za upravljanje PIF-ovima koji su dobijenim vaučerima osnivali PIF-ove i tako postajali njihovi dioničari, a potom su s tim istim vaučerima učestvovali u procesu privatizacije preduzeća. DUIF-i su, sa druge strane, zasebna pravna lica koja imaju ulogu menadžmenta PIF-ova, jer upravljaju njihovom imovinom i za to uzimaju naknadu u vidu provizije.

Ekonomski analitičar i predsjednik Udruženja akcionara investicionih fondova Siniša Božić kaže da je vaučerskom privatizacijom dio državnog kapitala podijeljen na veliki broj građana. Društva za upravljanje PIF-ovima su, ističe Božić, osnivana od strane slovenačkih društava za upravljanje poznatih po brojnim aferama.

– Obećanja koja su prije 17 godina dala DUIF, nisu ostvarena. U prilog tome je išla inertnost domaćih institucija, koje su morale imati u vidu da je stvorena velika disperzija vlasništva i donesena zakonska rješenja koja će štititi akcionare i investitore od brojnih afera koje su povezane s poslovanjem investicionih fondova. Koliko su institucije i politički predstavnici građana zainteresovani za ova pitanja pokazuje krah svih indeksa Banjalučke berze prije deset godina – kazao je Božić.

Ostali samo dugmići

Redom su privatizovani i/ili uništeni „Čajavec“, „Fruktona“, „Mljekara“, „Kristal“, „Unis“, „Cvjećar“, „Jelšingrad“, „Kosmos“, „Kožara“, „Jadranka“, Zavod za izgradnju Banja Luka, „Incel“, „Metal“, „Stočar“… Hiljade radnika je ostalo bez posla, sudski sporovi za naplatu potraživanja traju i danas, a u pojedinim slučajevima su bili uključen ili su uključeni i dalje i sudovi.

Banja Luka je samo prije četiri decenije imala blizu 70.000 zaposlenih u privredi. Radila je namjenska, metalska, tekstilna i prehrambene industrije. „Čajavec“ je, primjera radi, učestvovao u američkom „Apolo“ programu, a zvučnike, tranzistore, sisteme za video-nadzor i vojnu opremu izvozio je širom svijeta. Tako je, u manjem ili većem obimu, bilo i sa ostalim privrednim gigantima.

Banjalučka privreda se nakon privatizacije svela na svega nekoliko proizvodnih preduzeća u kojima ne radi ni desetina predratnog broja zaposlenih. Među rijetkim preduzećima koja su poslije promjene vlasnika zadržala djelatnost su „Banjalučka pivara“, Fabrika za preradu voća i povrća „Vitaminka“, Fabrika lijekova „Hemofarm“, Drvna industrija „Vrbas“, Građevinsko preduzeće „Krajina“, Fabrika papira i papirne konfekcije „Celex“.

Kakav je omjer između nekadašnje i sadašnje banjalučke privrede najbolje pokazuje sljedeći podatak: prije rata u „Čajavecu“ i „Incelu“ radilo je 16.000 radnika, a danas u Tvornici obuće „Bema“, koja je ujedno i firma sa najvećim brojem zaposlenih u Banjoj Luci, radi 1.300 radnika.

– Banja Luka danas živi od primanja administrativnih radnika, pomoći dijaspore, kredita i korupcije. Skoro sva strateška preduzeća su završila u stečaju ili primaju direktne dotacije iz budžeta. Nekada je bilo moguće proizvesti i prodati i takve komplikovane sklopove kao što su televizori, dijelovi za automobilsku ili vojnu industriju. Sada se mučimo s proizvodnjom obuće, odjeće i drugih jednostavnih artikala. Izuzetaka ima, ali oni ne mijenjaju opšti izrazito negativni trend – rekao je Božić.

Kratka istorija propadanja

Priču o privatizaciji banjalučkih privrednih giganata prati veliki strah. Mali je broj onih koji žele da govore o tome. Pogotovo radnika. Jedni se nadaju da će dobiti bar dio dugovanja nakon što sudski sporovi završe, a drugi se plaše odmazde bogatih moćnika. Stoga se o privatizacijama ne zna sve. O privatizaciji „Fruktone“ zna se najviše i tu je, čini se, sve „raspetljano“.

Vijeće Okružnog suda u Banjoj Luci krajem 2014. godine osudilo je Nedeljka Popovića, Vitomira Đukića i Slobodana Župljanina na pet godina i tri mjeseca zatvora zbog malverzacija prilikom privatizacije banjalučke Fabrike sokova „Fruktona“.

Privatizacija „Fruktone“ počinje polovinom 2003. godine kada je 51 odsto državnog kapitala u ovoj kompaniji otkupio „Kreis Trade Industriehandel“ iz Inzbruka čiji je vlasnik Nedeljko Popović. On je firmu platio 25.000 maraka, iako je njena knjigovodstvena vrijednost u tom trenutku iznosila više od pet miliona maraka.

Popović je preuzeo obavezu da vrati 13 miliona KM dugova, ali to nije uradio. Pet godina kasnije, tokom 2008. godine, Popović zajedno s vlasnikom „Vitaminke“ Ilijom Sirovinom, koji je vlasnik i švajcarske firme „Kreis Indistriehandel AG“, prodaje zemljište na kojem je smještena fabrika Župljaninu i njegovom „Kreisu“.

Bazelski „Kreis“ Ilije Sirovine vlasnik je banjalučkog „Kreisa“ Slobodana Župljanina i većinski vlasnik „Vitaminke“. Nekretnine su prodate za 10,5 miliona maraka, a novac nikada nije legao na račune „Fruktone“, već na račune Popovićevog „Kreisa“. Knjiženje zemljišta izvršeno je isti dan kada je obavljena kupoprodaja, što znači da nije ispoštovan rok za žalbu.

U daljem toku privatizacije novac je išao od jednog do drugog „Kreisa“, tako da su Sirovina, Popović i Župljanin zapravo zemljište na kraju prodali sami sebi. U međuvremenu je Poreska uprava RS raskinula s „Fruktonom“ ugovor o reprogramu obaveza. Nakon toga su „Fruktoni“ isključni struja, voda i telefoni, a radnici počinju generalni štrajk.

„Fruktona“ ima ukupan dug po osnovu indirektnih poreza 4.117.094 KM, od čega se na osnovni dug odnosi 2.225.094 KM, a na zakonsku zateznu kamatu iznos od 1.891.973 KM. Uprava za indirektno oporezivanje BiH je u proteklih nekoliko godina iskoristila sve zakonske mogućnosti da pokuša naplatiti dug „Fruktone“ – prodala je određeni broj automobila i mašina u vlasništvu kompanije i jednim manjim dijelom naplatila dio duga.

Stečajni upravnik „Fruktone“ Dušan Kovačević podnio je 21 krivičnu prijavu. Prema njegovim riječima, „Fruktona“ je sistemski uništavana od 1996. godine, pa do stečaja. Kovačević je u nekoliko navata isticao da u „Fruktoni“ sve vrišti od kriminala i da niko nije čist – od direktora do čisstačice.

Dušan Kovačević

– Razlog propasti „Fruktone“ je u tome što su prihodi bili manji od rashoda, a drugi razlog je činjenično stanje i loše vođena poslovna politika. O kriminalu u „Fruktoni“ neću da govorim. To su institucije radile, neka one to i rješavaju – kazao je Kovačević.

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

 frontal.ba