Prijedor deset godina odbija spomenik djeci ubijenoj u ratu

Povezani članci

• Potvrđene presude napadačima na novinara Daška Milinovića iz Novog Sada
• Kosovari poručuju: Neće biti ustupaka sa naše strane
• Danas uplata klirinškog duga, u BiH stiže 125 miliona dolara
• Srebreni kesten za “Biti ili ne biti”
• LUZERI U VRTU RUŽA
• Starčić je u Splitu srušio spomenik Radi Končaru. Končar mu je pao na nogu i – slomio mu potkoljenicu

foto: rfe-rl

Najmlađa žrtva je imala tri mjeseca. Jedno je od 102 djece koja su ubijena u Prijedoru polovinom 1992. godine.

U tom gradu na zapadu Bosne i Hercegovine do danas nije dopušteno postavljanje spomen ploče za djecu žrtve rata. Lokalne vlasti to ne dozvoljavaju posljednjih 10 godina, a posljednja tri dana ne izjašnjavaju se ni o pozivu iz Savjeta Evrope.

Komesarka za ljudska prava Dunja Mijatović zatražila je da bude izgrađen spomenik za 102 djece ubijene u tom gradu početkom rata devedesetih godina prošlog vijeka u Bosni i Hercegovini (BiH). Od 2013. godine to traže i roditelji i članovi porodica.

Među djecom koja su preživjela strijeljanje je Zijad Bačić, koji je u julu 1992. godine imao 14 godina. Preživio je strijeljanje 29 članova svoje porodice u prijedorskom selu Zecovi.

Pred njegovim očima je, kaže, ubijeno 15 djece i 14 žena. Spasio se, jer se zaklonio pored kuće.

“I gledao sam, oni su ležali ispred mene i moja mati i dva brata i sve te žene što su bile u toj kući. Kad su završili sa automatskim oružjem, onda sam iz tog ugla kuće vidio ruku čovjeka kako pištoljem puca po tijelima, ako mu se činilo da je ostao ko živ”, priča Zijad, 31. godinu poslije ubistava.

Stojeći na mjestu gdje se zločin dogodio, Zijad za Radio Slobodna Evropa (RSE) ističe kako bi spomenik ubijenoj djeci u Prijedoru trebao da bude “spas od zaborava” i “opomena da se tako nešto više ne dogodi”.

Još teže je, priča on, što se za 27 žrtava i dalje ne zna gdje se nalaze njihovi ostaci.

“Nije jednostavno, iz godine u godinu je sve teže, valjda što je čovjek malo stariji, teže to i podnosi, ali eto vratili smo se tu, privređujemo”, kaže za RSE.

U Zecovima su tokom jula 1992. godine pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), policije i Kriznog štaba ubili više od 150 Bošnjaka. Suđenje u ovom predmetu počelo je 2015. godine, ali još nije završeno.

U Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba. Oko 30.000 osoba nesrpske nacionalnosti prošlo je i kroz prijedorske logore Trnopolje, Omarska i Keraterm.

Gradske vlasti u Prijedoru, na sjeverozapadu BiH, ne dozvoljavaju nijedno spomen obilježje u znak sjećanja na ubijene Prijedorčane.

Ko je odgovorio Dunji Mijatović?

Potpredsjednica Skupštine grada Prijedora Azra Pašalić kaže za RSE da je odgovorila Dunji Mijatović, koja je njoj, gradonačelniku i predsjedniku gradske Skupštine uputila pismo.

Tražila je da se što prije sastanu sa predstavnicima roditelja ubijene djece.

Na upit šta je navela u odgovoru komesarski za ljudska prava Savjeta Evrope, Pašalić navodi da može “da govori samo u svoje ime, a ne funkcije koju obavlja”, jer “stavovi iz gradskih institucija moraju biti usaglašeni”.

“Znači moj stav lični, Azre Pašalić, građanke, povratnice u Prijedor i same žrtve rada ’92.-’95., roditelji su mi ubijeni tada, bila sam izbjeglica po svijetu, među prvima se vratila i moj stav lični je da se spomenik treba napraviti ubijenoj djeci. Spomenici su ti koji opominju, odnosno generacije trebaju da uče”, rekla je Pašalić za RSE.

Gradonačelnik Prijedora Slobodan Javor i predsjednik gradske Skupštine Igor Kneginjić nisu odgovorili na upit RSE u vezi sa pismom Mijatović i o gradnji spomenika ubijenoj djeci.

Javor je kadar Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, a Kneginjić iz Socijalističke partije, takođe bliskoj Dodiku. Azra Pašalić je članica Pokreta za Prijedor.

Dunja Mijatović je u pismu gradskim funkcionerima podsjetila da su roditelji ubijene djece, zajedno sa aktivistima, prikupili 1175 potpisa građana i građanki Prijedora kao podršku inicijativi da se u centru grada podigne spomenik djeci.

Potpisi su Skupštini Prijedora dostavljeni u novembru 2014. godine.

“Brine me to što već devet godina neumorna nastojanja tih porodica i aktivista da vlasti prihvate njihovu inicijativu nailaze na sistemske prepreke i/ili ignoriranje”, navela je u pismu komesarka za ljudska prava.

Roditelji predlažu lokacije, gradonačelnik odbija razgovor

Sa trojicom gradonačelnika koji su do sada bili na toj poziciji načelno je usaglašeno da moguća lokacija za spomenik ubijenoj djeci bude u Ulici Ahmeta Babića, popularnoj Aleji ljubavi u tom gradu.

Kaže to za RSE Fikret Bačić, predstavnik roditelja ubijene djece. Fikretu su u zločinu u Zecovima 1992. godine, ubijeni i dvanaestogodišnji sin i šestogodišnja ćerka, uz brojne druge članove porodice.

Bačić se u rodne Zecove vratio 1998. godine, otkada traga za tijelima svoje ubijene porodice.

Ubijenoj djeci i drugim članovima porodice napravio je spomenik u Zecovima, ali ističe da je ključno da sva ubijena djeca Prijedora dobiju obilježje kakvo zaslužuju.

“Od spomenika u Prijedoru za djecu odustati neću i mora sve institucionalno da prođe. Moraju gradske vlasti to da odobre, mora se usvojiti potom idejni projekat i Grad potom mora i izgraditi taj spomenik. To je jedino pravo rješenje”, kaže Bačić.

Kaže da je sadašnji gradonačelnik odbio sve molbe roditelja i porodica za razgovor oko spomenika za djecu.

Problem sa ranijim ‘načelnim dogovorom’ sa prethodnim gradonačelnicima, ističe Bačić, jeste što prijedorska Skupština nikada nije odlučivala o tome.

“Prvo su tražili da ja izvadim posjedovni list čija je to zemlja, skicu, da napravim gabaritne vrijednosti, koje se ne mogu napraviti bez idejnog rješenja. Onda su poslije toga tražili i da ja idem, utvrđujem sa susjedima, da pribavim njihove saglasnosti, a niti imamo odluku da se odobrava izgradnja, niti o odobrenju lokacije”, navodi Bačić.

On dodaje i roditelji i porodice ubijene djece predlažu ukupno sedam lokacija za spomenik.

“Predložili smo da bude na gradskom trgu ispred robne kuće, na bilo kom dijelu šetališta, parku uz Dom zdravlja ili da se omogući renoviranje mosta u Starom gradu gdje bismo na stubove ograde mosta upisali imena ubijene djece, a oni su nama nudili mjesto van table na kojoj piše Grad Prijedor”, ispričao je Bačić.

Prije Slobodana Javora, gradonačelnici su bili Dalibor Pavlović, Milenko Đaković i Marko Pavić.

RSE je pokušao da ih kontaktira i pita zbog čega nije ispunjen dogovor o gradnji spomenika za ubijenu djecu.

Javio se jedino Marko Pavić koji nije želio da komentariše.

“Ma ne mogu ništa bolan, nemojte me uznemiravati, ja sam u mirnoj penziji”, rekao je Pavić za RSE.

Spomenici borcima VRS po ‘olakšanoj proceduri’

Dok se roditelji i članovi porodica bezuspješno bore za spomenik ubijenoj djeci, u poslijeratnom periodu u Prijedoru je izgrađeno više spomenika borcima Vojske Republike Srpske koji su poginuli.

Komesarka za ljudska prava Dunja Mijatović upozorila je da su među spomenutim borcima i “neki bili optuženi za ratne zločine”.

I Fikret Bačić navodi da su roditelji svjesni te činjenice. Kao primjer ističe Miroslava Paraša, čije ime se nalazi na centralnom spomeniku “poginulim i nastradalim borcima odbrambeno-otadžbinskog rata”.

Udruženja žrtava navode i da je ime Miroslava Paraša urezano i na spomeniku u njegovim Donjim Garevcima u predgrađu Prijedora uz podsjećanje da tamo nema spomenika za troje djece ubijene u tom naselju 22. jula 1992. godine.

Miroslav Paraš se spominje u svjedočenjima u procesu pred Sudom BiH za zločin na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, gdje je 21. avgusta strijeljano 200 prijedorskih muškaraca i bačeno sa litice 21. augusta 1992. godine.

Paraš je, prema tim svjedočenjima, kao komandant Interventnog voda prijedorske policije učestvovao u organizaciji tog zločina.

Paraš je, prema zvaničnim podacima, poginuo 1994. godine.

Šta kažu Prijedorčani?

Većina Prijedorčana, sa kojima je RSE pokušao razgovarati u centru grada, nisu bili raspoloženi da pričaju o spomeniku ubijenoj djeci. Rijetki koji su pristali kažu za RSE da gradske vlasti trebaju dozvoliti izgradnju spomenika.

“Ne bi bilo loše da se zna, generacije koje dolaze da znaju šta se sve dešavalo. Mi smo prodane duše i lako nas je kupiti i to sve naši ljudi, što su kupljeni od drugih su to napravili”, kaže za RSE šezdesetpetogodišnji Milan Bilbija.

Bilbija se iz Njemačke u Prijedor vratio 1993. godine i kaže da nije bio prisutan u Prijedoru tokom 1992. godine, ali da “osuđuje sve što se tada dešavalo”.

Rajko Radaković, ratni vojni invalid i penzioner se sa druge strane zalaže da se napravi spomenik, “ali za svu ubijenu djecu”.

“Kako ćemo da obilježimo kad ovi tamo viču pobijeno, ovi ‘vamo viču naša djeca pobijena ..svi smo pobijeni, ne samo jedni. Moja sestra je ubijena u Sarajevu, doktorica, ja ni dan danas ne znam gdje je. Trebamo da gledamo jednako. Žao mi je samo djece, bez razlike čije god da je”, rekao je Radaković.

Mihnet Karagić je iz Australije došao u Prijedor, odakle je izbjegao u ratu.

Karagić je bivši logoraš u prijedorskim logorima, a za RSE je naveo kako podržava gradnju spomenika djeci, “jer bi to bilo priznanje zločina”.

“Treba mnogo više toga da se učini da bi se dogodilo stvarno pomirenje ovdje u Prijedoru”, kaže ovaj bivši logoraš.

Dodaje kako mu je “veoma teško pričati” o svemu što se događalo 1992. godine, a posebno u maju, kada je Bošnjacima naređeno obilježavanje ‘bijelim trakama’.

Svake godine u Prijedoru se obilježava Dan bijelih traka, u znak sjećanja na žrtve, civile nesrpske nacionalnosti, ubijene tokom rata od 1992. do 1995. godine.

Krizni štab Prijedora 31. maja 1992. godine, na čelu sa Srpskom demokratskom strankom (SDS), izdao je naredbu kojom je nesrpskom stanovništvu naređeno isticanje bijelog platna na domovima.

Za zločine u Prijedoru, prema informacijama udruženja žrtava, dosad je doneseno oko 50 pravosnažnih presuda i izrečene kazne od oko 800 godina zatvora.

U Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri, nakon što je njihov predmet iz Haškog tribunala prebačen na Sud BiH.

RSE