Pola stoljeća da je Bugojanska teroristička skupina upala u Jugoslaviju i zauvijek završila u pepelu – dio II.

Povezani članci

• Ljubomir Živkov: Kako su Toma Nikolić i Đorđe Vukadinović oslobodili Kosovo
• U Hrvatskoj izbacili Anu Frank iz lektire: Pokrenuta je peticija! Vratite djeci njezin Dnevnik
• Bh. studenti u inostranstvu nemaju za hranu, hoće li im država pomoći?
• Naša stranka Ilidža: Ispitati diplome svih uposlenika Općine Ilidža
• Ustavni sud BiH donio odluku, Inzkov zakon mora se primjenjivati u RS-u
• Nikola Samardžić: Izvedba „drugog“ Memoranduma

Foto: historija.info 

TAJNA ORGANIZACIJA “HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSTVO” 20. LIPNJA 1972. GODINE, SASTAVLJENA OD 19 DO ZUBIJU NAORUŽANA EMIGRANTA, PREŠLA JE AUSTRIJSKO-JUGOSLAVENSKU GRANICU KOD DRAVOGRADA I KRENULA U PRAVCU BUGOJNA U BIH DA PODIGNE USTANAK…

Preslik 19 opasnih terorista “Bugojonske skupine”

Pola stoljeća da je Bugojanska teroristička skupina upala u Jugoslaviju pod nazivom ‘akcija Fenix’ i zauvijek završila u pepelu – dio I.

Od 7. srpnja do 24. srpnja oko tri sata 1972. godine trajali su sukobi s hrvatskim i bosanskim teroristima, a 7. srpnja sukob neprijateljskih grupa na planini Zavelim dvojica pripadnika TO Franjo Grbašić i Branko Ljubičić su poginuli, a dvojica ranjena. Dok 13. srpnja Vlado Miletić i Ludvig Pavlović napuštaju grupu u prijeviru Vagaj i vraćaju se u Bosnu i Hercegovinu kraj livanjskog sela Triblić i upadaju u zasjedu. Miletić je poginuo, a Pavlović zarobljen. Dana, 16. srpnja oko 21 sat teroristička grupa dolazi u selo Donji Biletić, a oko 23 sata prelazi rijeku Cetinu preko brane Peruća i Bakula je lakše ranjen u nogu. Zatim, kreću svojim putom i  stižu u selo Podravlje, zatim kreću u Svilaju i uspiju doći u zaselak Leskuri, ali tu ih napadne specijalni odred milicije i pripadnici Vojne policije koji su ubili Glavaša, Ljubasa i Bešlića, a Bakula je zarobljen. Međutim, kasnije je dato priopćenje da je i on poginuo.

Nisam opisao svu putešestviju mladih kriminalaca, terorista i ubojica, uglavnom izgubili su glave za nešto što je bilo samo u njihovim glavama, jer su vjerovali da će svi na kraju završiti u pepelu, a akcija Feniks ulazi u povijest Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao nešto sablasno. Ukupno je u Bosni i Hercegovini 13 pripadnika JNA, 10 pripadnika, jedan oficir, jedan vojnik, 1 milicionar Teritorijalne obrane i milicije, a ranjeno ih je 13, 2 vojnika i 11 milicionara. Među poginulima bilo je Hrvata, Srba i Muslimana (danas Bošnjaci). U borbama s teroristima je sudjelovalo oko 10.000 pripadnika iz Bosne i Hercegovine, a u Hrvatskoj oko 8.000 pripadnika oružanih snaga. Vojni sud krajem 1972. godine u Sarajevu osudio je Đuru Horvata, Vejsila Keškića, Mirka Vlasnovića i Ludviga Pavlovića, koje su kasnije potvrdili Vrhovi sud i Vrhovni sud Jugoslavije. Predsjedništvo SFRJ odbilo je molbe Horvata, Keškića i Vlasnovića, te su strijeljani 17. ožujka 1973. godine. Pavloviću je žalba usvojena te preinačena u strogi zatvor u trajanju 20 godina.

Bože Vukušić: “lovac” na bivše Udbaše                                                                           

Bože Vukušić, koji članak potpisuje publicist, poznat je javnosti kao “lovac” bivših Udbaša. U knjizi “Hrvatsko revolucionarno bratstvo – Rat protiv rata” (2010), polemičan i smiješan, ali u isto vrijeme opasni “borac” (tko mu je u službenoj Republici Hrvatskoj dao toliko dokumenata o Udbašima???) s ciljem rehabilitacije ustašoidnih emigranata, preživjelih ubojica. Bože Vukušić objavio je čak članak od šest stranica pod naslovom “U borbama su poginula šestorica feniksovaca, devetoricu su ubili nakon zarobljavanja i mučenja” u kome je iznio: “Godine 2010. objavio sam knjigu ‘Hrvatsko revolucionarno bratstvo – Rat prije rata’ čiju srž čini opis akcije Feniks – 72, u javnosti poznate kao “Bugojanska akcija”, koja se u arhivima jugoslavenskih tajnih službi, u prvom redu Službe državne sigurnosti (SDS), Kontraobavještajne službe JNA (KOS), vodila pod nazivom Raduša 72. U knjizi sam naveo dokaze o likvidacijama nekolicine pripadnika te skupine koji su bili zarobljeni, ispitivani i likvidirani bez suđenja, koji su upotpunjavali prijašnje dokaze, ali su i upućivali na sumnju da je još više pripadnika skupine Feniks – 72 bilo živo zarobljeno i likvidirano bez suđenja. Te nove spoznaje objavio sam 2012. u knjižici pod nazivom “Tajne iz Udbinih arhiva – smaknuća bez suđenja”.

Taj skupljač Udbinih dokumenata opisuje uhićenje pripadnika hrvatskih terorista koje nitko nije uputio da ne idu u smrt – pepeo iz kojega se neće izvući nijedan pripadnik. Primjerice, došao mi je na um Viktor Kancijanić (ili Kocijanačić), koji je bio u sjemeništu u Pazinu, studirao teologiju i zatim filozofiju, a mu nije proradio mozak da pristupi HRB-u i ode napamet u nepoznato mjesto… Istrijanima nije bilo u krvi da uopće pomisle ili odluče da postanu članovi hrvatske emigracije, koja je odlučila krenuti smrt. Ili su on i njegovi kolege bili udareni u glavu i tražili metak u srce ili čelo.

Neugledni čovjekomrzac boji se mrtva Tita                                   

Uopće me ne iznenađuje dobro poznati mi lik honorarnog suradnika, novinara i urednika crne rubrike Marinka Jurasića. Iako je bio dosta mlađi od mene, kada bih 80-tih i 90-ih godina dolazio u prostorije Večernjeg lista za koji sam radio, taj neugledni i neodgojeni čovjekomrzac na tihom mirom, smješkajući se okrene prema meni i rekao kako IDS? Prvi put sam to uzeo kao nekakvu šalu, iako nisam bio član nijedne političke stranke. On mi je, međutim, i sljedeći dolazak ponovno spomenuo IDS i tada sam mu odbrusio da nemam ništa ni s jednom strankom i što to njega smeta regionalna stranka u Istri?! Pa, vi tamo, dodao je Jurasić, želite se odvojiti od Hrvatske. Dao sam mu do znanja da priča gluposti kao i paranoici stranaka HSP i HDZ te da se meni više ne obraća, jer mogu biti vrlo neugodan. Nikad više nije mi prebacio, ali zato mi se kao urednik crne kronike u više navrata osvećivao… Polemizirali smo u medijima Hrvatskog novinarskog društva, ali bolje da završim o njemu. No, nikako kao autoru koji piše o terorističkoj bandi Feniks.

Hrvoje Klasić: To nisu bili nikakvi heroji i mučenici!

Bio sam zapanjen kad sam ugledao njegovo ime i prezime – Marinko Jurasić – da je u spomenutoj brošuri objavio članak “Jesu li feniksovci bili teroristi ili borci za slobodnu hrvatsku državu?” na četiri stranice, ali jedna je bila preko gotovo cijele stranice – fotografija hrabrog nad hrabrim Che Guevarom. Pomislih, je li to moguće? On, M.J., suhonjav i apolitičan usuđuje se uopće spomenuti grande Che Guevara… Kako se ne stidi, još u kontekstu njegovih “simpatizera” hrvatskih emigrantskih terorista koji upadaju u Jugoslaviju. Taj M. J. u svom člančiću citirao povjesničara Hrvoju Klasića, koji je “o pripadnicima Bugojanske skupine svojedobno za Tportal rekao kako to nisu bili nikakvi heroji i mučenici, kako ih neki žele prikazati, već teroristi. Obrazložio je da su pripadali skupini koja je planirala otrovati vodovod u Beogradu i postaviti eksploziv na jednoj zagrebačkoj trafostanici.

Povjesničar Klasić dao je obrazloženje M.J., ali nisam siguran da ga dotični razumije… Naime, on ipak pripada skupini negativnih autora koji su pristali da rade za neprijateljsko štivo! Koja je to glava, mislim na M.J., kad hrvatske teroriste uspoređuje sa događajem na Plitvicama 31. ožujka 1991. kada je Josip Jović bio prva žrtva Domovinskog rata. Besmisleno! Pa, Jovića je ubila neprijateljska, srbočetnička JNA i tu se nema ništa dodati. Kako se M.J. uopće osuđuje pisati o “Bombaškom procesu” i Josipu Brozu, “Mladoj Bosni” i Gavrilu Pincipu i drugim povijesnim temama?? On, Večernjakov novinar, koji nikad nije pisao o tim temama, htio je dobiti koji bod od Ž. J. ili D. Ž. On povijesne događaje postavlja u kontekst terorista. To može samo diletant ili piskaralo! On, uz urednika Ž.I., objavljuje, osim Che Guevare i tri fotografije Josipa Broza iz policijskog dosjea. Tu su svjetski heroji: Che Guevara i Josip Broz Tito!! Jurisićevi “junaci”, međutim, su hrvatski teroristi! (op. A.Č.).

Mrzitelji predsjednika Josipa Broza Tita

Zvonimir Despot, novinar i publicist, prije dugogodišnji novinar i urednik Večernjeg lista, diplomirao na Katoličkom fakultetu u Zagrebu te autor triju knjiga o Titu s kojima se “obogatio” i veliki mrzitelj pokojnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Za predgovor jedne knjige o Titu nije smatrao potrebnim da uzme kvalificiranog povjesničara, već je predgovor naručio od Igora Zidića, pjesnika i likovnog kritičara, bivšega predsjednika Matice Hrvatske, koji je dosad govorio i ispisao najuvredljivije i neprijateljske besjede o Titu. On je objavio tekstić “Zna se kakav rezultat suđenja treba biti”, a valjda je to “naučio” studirajući Katolički fakultet. Treba se zamisliti kako prijeti riječima: “Predsjedništvo SFRJ i Tito bili su jako uznemireni kad su dobili informaciju o ‘ustaškoj terorističkoj skupini”. Stvarno se, Popadija, ponio kao da se napio neke alkoholne tekućine. Inače, ne bi izgovorio toliko nebuloza… To normalan čovjek ne bi nikad rekao!! Međutim, ima gorih autora od Despota, a taj je Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest. Tko bi rekao da će jedan povjesničar ili znanstveni suradnik, svejedno, izvesti salto mortale s tekstom “Vrhovni komandant Tito naredio je osnivanje specijalnih postrojbi u vojsci i miliciji”. Tekstopisac s dva imena (jedno je sigurno prezime) zna što je vrhovni komandant Tito naredio? To je bezvrijedna i suluda tvrdnja, a Marijan napamet zbori kao da je gledao neke priče iz igranih filmova. Gdje je bio taj Marijan kad je maršal Tito sve te i druge jedinice držao pod kontrolom! Ti Marijanovi “junaci”, stariji i mlađi, nisu uspjeli od 1945. do 1980. godine izvršiti atentat i ubiti najuglednijeg svjetskog čovjeka! O malim i sitnim dušama ne treba gubiti dragocjeno vrijeme, ali suradnici specijala Večernjeg lista, sigurno se sjećaju pogreba Josipa Broza Tita, najvećeg u povijesti čovječanstva!

Zaboravimo povjesničare tipa Ive Lucića

Ostali autori u tzv. specijalu uglavnom su novinari Večernjeg lista, većina nepoznata široj javnosti i pisali su po narudžbi urednika Žarka Ivkovića. Što se, pak, tiče ostalih autora, primjerice Wellfya Krašića s Fakulteta hrvatskih studija, zatim Ive Lucića i Davora Marijana iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu valja naglasiti da su u svojim radovima bili neobjektivni. Od povjesničara se očekuju objektivna izvješća, a ne politika i politikanstvo! Što Ivi Lučiću znači članak “Ustalasali smo republiku zbog 20 ljudi. Mogli smo to srezati i s manje troška”. Ne možeš pročitati članak koji bi odgovarao približnoj istini. Lucić je izdvojio naglasak, koji ću citirati: “Savez komunista oružje je dao svojim provjerenim članovima. Tek kasnije kad je bilo jasno da je gerilska (teroristička! – op. A.Č.) skupina razbijena i kad su zarobljeni gerilci (teroristi! – op. A. Č.) dali informacije o opsegu akcije, partija je u akciju uključila veći broj ljudi”. Zar te povjesničare plaća Hrvatski institut a povijest, točnije rečeno bačen novac od poreznih obveznika!

Ivica Radoš, tadašnji 58-godišnji novinar i publicist, također Hercegovac, čak s dva opširna teksta našao se u tzv. brošuri. Suviše je poznat kako “diše” svojim plućima… Tekst “U petak je trebao doći svojoj Marini, ali ubili su ga u srijedu” dugačak je deset stranica (!) s crno-bijelim i fotografijama u boji. Počujte samo neka od mnogobrojnih pitanja koja Radoš postavlja Ivanu Pavloviću Iku, bratu ubijenog Ludviga Pavlovića… Kako ste vi, članovi obitelji saznali da je vaš brat ušao kao hrvatski vojnik, komandos, u Jugoslaviju i da je ubijen, odnosno uhićen? Dakle, dok je trajala akcija jugoslavenske vojske, vi ste bili zatvoreni u kući. Kako se policija ponašala prema vama? Koliko su vas tako dugo držali zatvorene? Jesu li vas mučili? Jeste li bratom stupili u kontakt? Kad ste prvi put vidjeli brata nakon suđenja? Kako je Ludvigu bilo u zatvoru krajem 1980-ih godina? Tko je pronašao tijelo vašeg brata? Gdje je bio prije nego je ubijen? Božidar Spasić, bivši srbijanski udbaš, izjavio je da Udba stoji iza ubojstva vašeg brata? I još bezbroj pitanja na koje su odgovorili brat i rodbina. Što novinar nije upitao brata i rodbinu što je Ludvig krenuo u Jugoslaviju…??? Što je, da to nije provokativno?! Išli su ubijati nevine ljude! To sam već napisao i trebalo bi napisati sto, dvjesto ili više puta. Međutim, Radoš se nije osjetio umoran, pa je objavio još jedan članak “Sin Ilije Glavaša dolazio je iz Australije da bi rekonstruirao očev život”, a urednik ga je najavio: Naš reporter u Skopaljskoj Gračanici, u kojoj su se feniksovci iskrcali i gdje su iznova položili prisegu”. Koliko je velika tragedija majki i očeva te ostale rodbine Feniksovca koji su bili amateri da se bore protiv jake jugoslavenske vojske i milicije.

Mislili su da će ih dočekati kao Isusa u Jeruzalemu

Jedna od brojnih mlađih autorica članaka jest nepoznata Slavica Vuković koja je odabrala (ili joj je odredio zadaću urednik), koja je razgovarala s Mirkom Mudronjom, instruktorom ekipe Feniks, članom HRB-a, koji je posljednji napustio kamp gerilaca u Austriji. Pod sramotnim i skandaloznom naslovom “Mislili smo da će nas dočekati kao Isusa u Jeruzalemu”, novinarka Vuković je objavila da je Marko Mudronja preminuo u kolovozu 2021. godine u 86. godini. Okorjeli neprijatelj SFRJ i SR Hrvatske dugo godina je živio, a razgovor su vodili 2020. godine u rodnom Murteru. Ustaška starčina je, među ostalim, izjavio da su se obučavali i trenirali u Australiji. – Ja sam se obučio za instruktora za eksplozivne naprave i trenirao sam druge. A onda su me pozvali da dođem u kamp u Austriju, da ih treniram u izvedbi detonatora, nagaznih mina itd. – rekao je Mudronja novinarki Vuković. On je trenirao, kao da se bavio sportom, a usput s eksplozivima odnosno detonatorima. Nadalje je nastavio svoj “ispovijed”, rekavši: -Žalosno što ih danas nazivaju teroristima. Oni su bili branitelji. Borili su se za Hrvatsku. Za mene ne postoji ni jedna stranka. Postoji samo Hrvatska. Bio sam član HRB-a i nije došla Hrvatska, a onda smo se sami raspustili jer više nije bilo potrebe za našim djelovanjem (…). Kad smo čuli da su izginuli, u HRB-u je nastao muk. Ništa se nije radilo, kako ćeš kad čuješ da ti je poginuo najbolji prijatelj, da je cijela grupa poginula. Nijedan od njih nema grob. Nakon akcije nismo imali većih aktivnosti, bili smo na samo dvije – tri vježbe”. Kretenoid, rođen u Murteru, kazuje o svim poginulima ljudi, a što je činio kad je “trenirao”.

Nije mi jasno kako je pristala da objavi članak iskusna i poznata novinarka Renata Rašović. Ne pravdam je, jer je sama odlučila da ide trnjem u jagode te zauzela stav rehabilitacije hrvatskih emigrantskih terorista. Tako je Ivan Butković, nekadašnji tajnik Uzdanice, svojevrsnog krila Hrvatskog revolucionarnog bratstva, izjavio – ne znam je li se sprda ili je možda istina. To je ujedno naslov “Članovi Bratstva studirali su i cijenili Castra i kubansku revoluciju”. Zanimljivo je da je Butković (majka mu je iz Zadra, a otac iz Knina) nakon nove Republike Hrvatske, došao živjeti u Zagreb, kao mnogobrojni Hrvati. Novinarka mu je postavila jedno pitanje: Koja je vaša poruka onima koji i danas misle da su članovi Bugojanske skupine bili teroristi? Na to je isti odgovorio u svom zarukanom stilu: “Odnos prema terorizmu danas i nekad potpuno je različit. Terorizam postaje opasnost u svijetu nakon 11. rujna 2001. u SAD-u. Tornjevi blizanci i nisu srušeni zato što su Arapi htjeli osloboditi svoju državu, a to je ono što su htjeli “Bugojanci”, misleći krivo ili pravo, pametno ili ludo, da će u Hrvatskoj i BIH podignuti bunu. Tada nisu mogli znati u kojem će se smjeru to razviti. Nadali su se pozitivnom ishodu, ali usporediti pojam terorizma danas i nekad… to je floskula. Osim toga, “Bugojanci” nisu bili teroristi. Carlos Šakal je terorist koji je ubijao zato što mu se ubijalo (…)”.

Butković je bio prvi terorist, jer je obučavao teroriste!

Butković, koji je obučavao je prvi hrvatski terorist, a isto to su bili oni koje je obučavao i “trenirao”! On miješa gnjile jabuke i kruške – stvara se merda – kaže Talijan. Prema tomu, “trener” – smrdljivi terorist je pripremao 19 (devetnaest) šakala da podignu ustanak! Govori floskule! Što spominje nekog Carlosa Šakala: On je isti Carlos Šakal. Već je postalo dosadno govoriti o teroristima koji su počeli ubijati i nastavili do posljednjeg trenutka. Za to isto važi članak “Najviše smo ogorčeni jer ih još uvijek vode kao teroriste” nepoznate novinarke – braniteljice terorista Suzane Lepan Štefančić. Sljedeći nepoznati novinar Večernjeg lista Vedran Balen, objavio je patetičan članak “Samo želim pronaći kosti svog brata i dostojno ga pokopati”. Kao čovjeku žao mi je Katice Marić što govori za svog brata Vinka Kneza, ali mora razmišljati i na one koje je ubio njen brat i njegovi politički prijatelji. Još jedan nepoznati novinar istoga lista, Ivica Beti, također je posvetio napis nekim  teroristima: “Đuru Horvatu zaboravili su u rodnom Palinovcu, a otac Viliama Eršega nadao se da je njegov Vilko živ”. Đuro Horvat je osuđen u Vojnom sudu u Sarajevu 21. prosinca 1972. na smrt, a strijeljan je 17. ožujka 1973. godine. Nepoznata novinarka Večernjeg lista Snježana Bičak objavila je člančić “Što će meni život kad Hrvatska nije slobodna” u kome opisuje Nikolu Antonca, zvanog Tesla, rođen u Karlovcu i kako nema nijednog rođaka, jedino prijatelja.

Čudi me da Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista, vrsni stručnjak za ekonomiju i financije, nije u Impresumu objavio adresu i broj telefona te se upustio o temi kojoj nije dorastao! Ali su nakon glavnih i odgovornih urednika Miljenka Manjkasa, Gorana Ogurlića i drugih (tu je direktor, bivši novinar i urednik Renato Ivanuš) doveli nekad najčitaniji dnevni list na niske grane. Neće im mnogo pomoći specijali tipa “Međugorje”, “Hrvatsko proljeće”, a najmanje “BUGOJANSKA SKUPINA. Akcija Feniks – 72: upad hrvatskih gerilaca u Jugoslaviju 1972”, kojoj, kao što sam već napisao, nije uspio UPAD HRVATSKIH TERORISTA 1972. (pod. A.Č.). Za njih su demokracija nešto strano i mutno!! Što se tiče hrvatske vlasti, podsjetit ću čitatelje da je bivša Vlada Republike Hrvatske sramotno prodala Večernji list, 4. kolovoza 2000. godine austrijskom koncernu “Styria Meiden AG” iz Graza za 26,5 milijuna DEM! To je, prema informaciji nekih hrvatskih medija, preniska cijena! Ali najniža cijena je svakako da su Večernjakovci okaljali obraz, jer su pokušali rehabilitirati ustašoidne teroriste koji su se borili za “oslobođenje Hrvatske”.

SABH.hr