O Nobelovoj nagradi za književnost – reagovanja

Povezani članci

• Elegija o jednom društvu
• Pravna anarhija u režiji HDZ-a: Od policije do stranačkih aparatčika
• Nihadu Šahoviću je potrebna pomoć dobrih ljudi
• Zoran Pusić: U sjećanje na Predraga Lucića
• DOK SCHMIDT ŽMIRI NA OBA OKA: Država ulazi u drugi mjesec blokade, srpski predstavnici uredno primaju plate
• Ipak, poželim neko pismo… Ipak, mada zajedno nismo… Piši! Piši k’o nekad dva, tri reda!

Na slici Andersa Wiklunda/Tt (DN, 10/12) Handke prihvatio ljubiti i cmakati sekretara Švedske akademije, a ovaj se našao u neobranom grožđu, pa se pokušava otrgnuti. Pratio sam detaljno pisanja u vezi dodjeljivanje nagrade Handkeu i evo moga sižea svih tih reagovanja.

Na prostorima Balkana, što je paradoksalno, daje se veći značaj Nobelovoj nagradi za književnost nego u samoj Švedskoj.

Postoji bitna razlika između nagrade za književnost i ostalih nagrada iz raznih grana nauke. Književnu nagradu dodjeljuje Švedska akademija za književnost koja se sastoji od 18 doživotno izabranih članova. U biti nije ih nikad više od desetak. Još od prošle godine kredibilitet Akademije je u temeljima poljuljan kada je suprug jedne članice postao praktično neformalni član i na osnovu tako stečenog utjecaja seksualno napastovao mlade pjesnikinje i književnice koje su se pokušavale etablirati u književnim krugovima. Za to je osuđen na dvije i po godine zatvora. Već tada se pokazalo da je Akademija jedna prevaziđena srednjovjekovna ustanova kojoj treba oduzeti pravo da dodjeljuje nagradu za književnost ili ustanovu u potpunosti ukinuti. Ipak, Nobelova zaklada, ili vakuf, dao je Akademiji pravo da nastavi birati dobitnika, uz pomoć (silom) dodijeljenih 4-5 eksternih članova. Ovogodišnjim biranjem Handkea pokazalo se koliko je Akademija jedna prevaziđena institucija, sa članovima koji žive izvan prostora i vremena.

U svoj toj polemici Handke je nebitan, svi tekstovi se slažu da je on samo jedan od mnogih zapadnoevropskih ekstremnih ljevičara koji je 1990-tih godina, bio toliko glup ili naivan, da je progutao laž Slobe Miloševića da se on bori protiv zapadnog establišmenta i imperijalizma koji su – nepravedno – označili Srbiju kao agresora u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Svi se slažu da se Akademija dodjeljivanjem nagrade Handkeu stavila na stranu nacio-populističkim pokretima koji bujaju u Zapadnoj Evropi i antimuslimanskoj histeriji.

Što je najvažnije, dodjeljivanje nagrade Handkeu je pokazalo da, i poslije 25 godina, svijet nije zaboravio genocid u Srebrenici, nije zaboravio ko ga je i po čijem nalogu počinio. Vidljivo je da je to zaprepastilo nalogodavce i njihove mentore, kako i nakon 25 godina njihovog upornog negiranja, svijet još uvijek nije zaboravio genocid u Srebrenici i koga je počinio. Sam Handke je to naivno priznao!

Bilo je komično gledati slike sa banketa u čast dobitnika svih Nobelovih nagrada. Po tradiciji dobitnik nagrade za književnost na banketu sjedi najbliže kralju, a kraljica ili princeza su mu pratilje. Ove godine se gledalo da se Handke smjesti što dalje od kralja, a kao pratilja je određena supruga predsjednika vlade, koja se, da ne bi bila uz Handkea, naglo “razboljela” pa nije ni došla!

Mnogi se slažu da Nobelovu nagradu za književnost treba ukinuti, jer je postala jedna provincijska nagrada piscima čije knjige su prevedene na švedski, te da su članovi Akademije totalno nekompetentni da nagradu dodjeljuju.