Nova presuda tzv. Herceg-Bosni za zločine počinjene u Ljubuškom

Kraljević je osuđen na dvije godine zatvora, Jelčić na godinu i po, Odak na sedam, a Bebek i Radišić na po godinu u zatvoru za učešće u zločinima počinjenim u Vojno-istražnom zatvoru (VIZ) u Ljubuškom.

Prema presudi, optuženi su zatočenike u VIZ Ljubuškom držali u lošim uvjetima, dozvoljavali njihovo maltretiranje, davali im vrlo malo hrane te ih odvodili na prinudne radove.

Istom presudom krivice su oslobođeni Slavko Skender i Miloš Dragan.

Kraljević i Jelčić su, prema presudi, u različitim periodima od septembra 1993. do marta 1994. bili upravnici u zatvoru koji se nalazio u zgradi policije u Ljubuškom i u kojem je bilo zatočeno više od 100 osoba bošnjačke nacionalnosti. Ostali optuženi su bili stražari.

U ovom predmetu je optužen i bivši stražar Nedeljko Matić, ali je postupak protiv njega razdvojen jer se nalazi u bijegu i za njim je raspisana potjernica.

Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe.

Optužnica

Ivan Kraljević, Mate Jelčić, Slavko Skender, Stojan Odak, Vice Bebek, Vinko Radišić i Dragan Miloš optuženi su da su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bilo stvaranje etnički čiste države Herceg-Bosne.

Kraljević, Jelčić i Skender su, prema optužnici, u različitim periodima od septembra 1993. do marta 1994. bili upravnici u zatvoru koji se nalazio u zgradi policije u Ljubuškom i u kojem je bilo zatočeno više od 100 osoba bošnjačke nacionalnosti. Ostali optuženi su bili stražari.

Na teret im je stavljeno da su zatočene civile i ratne zarobljenike držali u neuslovnim prostorijama u Vojno-istražnom zatvoru (VIZ) u Ljubuškom, dozvoljavali njihovo maltretiranje, davali im vrlo malo hrane te ih odvodili na prinudne radove.

U ovom predmetu je optužen i bivši stražar Nedeljko Matić, ali je postupak protiv njega razdvojen jer se nalazi u bjekstvu i za njim je raspisana potjernica.

Saslušano je oko 100 svjedoka, od čega ih je pet bilo zaštićenih, a provedeno je i nekoliko stotina materijalnih dokaza. Među ključnim svjedocima u ovom predmetu bili su zaštićeni svjedoci, koji su govorili o maltretiranju i seksualnom zlostavljanju.

Seksualno zlostavljanje

Svjedok Tužilaštva S-2, koji je iskaz dao uz distorziju lika i glasa, ispričao je da je krajem septembra 1993. godine, zajedno sa zaštićenim svjedokom S-5, zarobljen na području Mostara te da je seksualno zlostavljan.

“Nas dvojica smo u početku bili sami u ćeliji, kada su nam upadali stražari i tukli nas. Po četvorica-petorica ulete i udaraju nas čim stignu – rukama, nogama, palicama… Imali smo modrice, posjekotine, povrede svuda po tijelu”, objasnio je S-2.

Dodao je da se od stražara koji su ih tukli, između ostalih, sjeća Odaka, Šimića, Bebeka, ali i Nedeljka Matića, koji je njega i svjedoka S-5 seksualno maltretirao.

“Tjerao nas je da jedan drugog oralno zadovoljavamo”, kazao je S-2.

Iskaz ovog zaštićenog svjedoka potvrdio je i Ragib Dizdar, ratni pomoćnik načelnika štaba stolačke brigade “Bregava” Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).

“S-2 i S-5 su bili sa mnom u ćeliji. Jedno veče su upali u ćeliju i seksualno su ih zlostavljali. Natjerali su ih da spolno opšte jedan s drugim, tjerali su ih na oralni seks, da jedan drugom… Dragan Miloš je otključao vrata i pustio ih da uđu”, rekao je Dizdar.

Svjedok S-6 je kazao da je bio osuđen na smrt.

“Tražili su da kleknemo i pozdravimo zastavu ‘države Herceg-Bosne’. Ja sam kasno kleknuo i zato me je udario”, rekao on.

S još dvojicom ljudi, kako je izjavio, poveden je na strijeljanje iznad mostarskog Partizanskog groblja.

“Dva vojnika su se svađala gdje će nas strijeljati. Htjeli su nas baciti na smetljište, gdje je već bilo jedno tijelo. Srećom, naišli su vojnici UN-a i oni su nas spasili”, ispričao je S-6, koji je iz Mostara prebačen u Ljubuški, gdje je svjedočio premlaćivanju i maltretiranju zatočenika.

Svjedoci Tužilaštva BiH najviše su govorili o lošim uslovima boravka u zatvoru u Ljubuškom tokom njihovog zatočeništva, u periodu od maja 1993. do marta 1994. godine.

Alija Bidimlić, bivši pripadnik ABiH u Mostaru, svjedočio je da su ga vojnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) priveli 15. maja 1993., nakon čega je odveden na ispitivanje u zgradu MUP-a, a potom u Ljubuški.

On je istakao kako je ćelija bila pretrpana te da su ljudi spavali na betonu, bez prekrivača. Prema njegovoj procjeni, u Ljubuškom u zatvoru tada je bilo oko 200 zatočenika. On je dodao kako je nakon 5. juna 1993. godine premještan u nekoliko objekata, među kojima su “Heliodrom” u Mostaru i “Dretelj” kod Čapljine. U Ljubuški je vraćen krajem septembra.

“Drugi boravak je bio sasvim drugačiji… Doveden sam u istu sobu – broj sedam. Ista soba, ali drugi ljudi. Bilo je gore nego u ‘Dretelju’. Imali smo jedan obrok dnevno… I mlađi od mene su padali u nesvijest. U sobi se nismo mogli ispružiti. Vode nije bilo, narednih se mjeseci nikada nisam ni okupao. Nas su u grupama slali u WC… I samo su govorili: ‘Brže, brže’… To ‘brže’ je i danas u mojim ušima”, prisjetio se Bidimlić.

O maltretiranjima i teškim patnjama je govorio i zaštićeni svjedok S-1.

“Dvojica su me žicama prikopčala na akumulator. Držali su mi glavu, napunili uši vodom i spojili žice. Bili su to užasni bolovi, mislim da mi je voda u ušima prokuhala”, ispričao je S-1.

Opisujući uslove u zatvoru stravičnim, S-1 je naveo kako su nuždu morali vršiti u kese, da nije bilo vode, te da su im se pod glavama kotili miševi.

“Meni se međunožje ucrvalo, nisam pio vodu da bih je imao da to nekako očistim”, dodao je on.
Maltretiranja su, kako je svjedok kazao, bila svakodnevna.

Svjedok Kemal Balavac govorio je o iživljavanju nad zatvorenicima. Na jednom od suđenja se prisjetio da su zatvorenici imali 11 sekundi da pojedu vrelu hranu, koju su dobivali jednom dnevno.

“Odak je premlatio Alaudina Veledara zbog kore hljeba koju je sakrio. Što se tiče Odaka, on je bio najagresivniji, i Nedo”, ispričao je svjedok, dodavši da je Odak skoro svaki dan bio pijan.

Dobrovoljni rad

Svjedoci Odbrane, s druge strane, govorili su da su uslovi u logoru poboljšani kada je za upravnika imenovan optuženi Ivan Kraljević.

“Kada je Kraljević došao, tada je svakom bilo dobro”, izjavio je Smajo Ugarak, dodavši da je na rad išao samo ako je htio i da je mogao donositi hranu.

Semir i Jusuf Hasanagić su istakli da u zatvoru u Ljubuškom nisu bili tučeni, te da im je bila pružena medicinska pomoć.

Svjedočeći u svoju korist, optuženi Ivan Kraljević je negirao da je elektrošokovima mučio zaštićenog svjedoka, kao i da je bilo fizičkog zlostavljanja pritvorenika u VIZ-u u Ljubuškom u vremenu kada je on bio upravnik.

“Što se tiča iskaza S-1, navodi nisu tačni jer toga tamo nije bilo. Taj način iživljavanja nije rađen u VIZ-u Ljubuški u mom periodu”, ustvrdio je optuženi.

Govoreći o uslovima u zatvoru, Kraljević je naglasio da su istu hranu dobivali pripadnici ABiH i HVO-a, kao i samo osoblje.

I svjedok Odbrane Stojana Odaka je rekao da ga optuženi za vrijeme zatočeništva nije maltretirao.

“Kad su došli Skender i Žuti, sve je bilo drugačije. Dobio sam informaciju da je Slavko čak dolazio i spavao u smjenama koje su bile opasnije po zatvorenike”, kazao je svjedok Halil Bešo.

Drago Biško je ispričao da je 1993. i 1994. godine radio kao stražar u VIZ-u u Ljubuškom.

“Bebek se normalno odnosio prema zatvorenicima. Nisam ništa primijetio da je uradio što ne bi trebao. Donosio je hranu pritvorenicima, Stojan Odak je donosio, ja. Odak je bio sa mnom u smjeni. Nisam čuo da je Odak maltretirao nekoga”, pojasnio je on, dodavši da su pritvorenici dobrovoljno išli na rad u “Crveni krst”.

Iznoseći završnu riječ, Državno tužilaštvo je zatažilo da se svi optuženi proglase krivima i da im se izreknu kazne u skladu sa zakonom.

“Kod svih optuženih postojala je svijest za ostvarivanje cilja. Optuženi su u kontinuitetu preduzimali radnje iz optužnice, što predstavlja otežavajuću okolnost”, istakla je tužiteljica Remzija Smailagić.

Odbrana je zatražila donošenje oslobađajuće presude za sedmoricu optuženih.

Senka Nožica, braniteljica optuženih Slavka Skendera i Dragana Miloša, rekla je da nije dokazana diskriminatorska namjera u udruženom zločinačkom poduhvatu jer su u VIZ-u Ljubuški boravili pripadnici ABiH, ali i pripadnici HVO-a.

“Prilikom posjete ‘Međunarodnog Crvenog križa’ ukazano je da su zatvorenici tek slabo informirani jer nemaju TV i novine. Ostali uvjeti, kao i tretman nad zarobljenicima, pohvaljeni su. Osim toga, svjedok Emir Haračić je kazao da su se brojne stvari popravile otkako je moj branjenik Skender počeo upravljati VIZ-om”, naglasila je Nožica.

Davor Šilić, branilac Ivana Kraljevića, rekao je da udruženi zločinački poduhvat podrazumijeva teška mučenja i zlostavljanja, što je teško dovesti u vezu sa zatvorom u Ljubuškom, gdje niti jedan čovjek nije smrtno stradao, niti ostao invalid.

Jelčićev advokat Karlo Sesar je napomenuo da je njegov branjenik postupao prema zapovijedima i da nije počnio nijedno kazneno djelo.

“Iz dokaza se vidi da je Jelčić tražio da se svaki zatvorenik evidentira i da se postupa u duhu Ženevske konvencije. Također, rijetki su zatvori gdje se zatvorenicima daju vitamini pored hrane, što je ovdje posvjedočeno”, kazao je Sesar.

Odakov advokat Dražen Zubak je rekao da u potpunosti osporava koncept udruženog zločinačkog poduhvata, te se upitao “kako može postojati široki sistematični napad protiv ratnih zarobljenika”.

Ovim navodima pridružili su se i branioci Vice Bebeka i Vinka Radišića, uz napomenu da je ovo jedan od malobrojnih predmeta u kojima se tretira ratni zločin a nema ni mrtvih osoba ni teških tjelesnih oštećenja.

Suđenje je počelo u oktobru 2015. godine.

(Vijesti.ba)