NEVIDLJIVA BOLEST

Izdvajamo

• Zato djeco pamet u glavu. Rat je brat samo nekima, a većini je najveće zlo na svijetu. Kao i mir nakon rata. Jer i vama će odzvanjati detonacije u snu, i vi ćete čuti vriskove kojih nema, i vi ćete liječiti jetru, iako je niste obolili. I vi ćete se sjećati nekog čovjeka u odijelu, starije tete iza točka, i vi ćete jednog dana brojati stepenice. I vi ćete biti razdražljivi od štitne. I vi ćete jednom biti neki statistički podatak. I vi ćete ponekad osjetiti miris ljudskog mesa. I vi ćete ispraćati prijatelje koji su umrli „od srca“. I vas će ubiti jetra, cigare ili štitna, a samo vi ćete znati istinu.

Povezani članci

• ESAD BAJTAL: Palica kojom su kukavički okrvavili profesora Kukića, obiće se o glave onih koji su je uveli u javni i politički život ove zemlje
• Sulejman Tihić: Nezakonito delovanje nove parlamentarne većine
• Zvaničnik WHO-a: Zabrinjavajući trendovi koronavirusa na Balkanu
• Zablude nadjačavaju razum
• PROJEKTI POMOĆI POVRATNICIMA SAMO ZA ODABRANE: Milioni za kompanije bliske SDA dijeljeni bez kontrole
• Administracija Carstva Nebeskoga

Dan skoro isti kao i svaki drugi te 1992. godine

Danas je granata raskomadala čovjeka koji je hodao pedesetak metara ispred mene. Pritrčao sam da pomognem nekome, kome nije bilo pomoći. Prvi put sam vidio razbacane dijelove ljudskog tijela. Čovjeka koji je u odijelu išao možda nešto da kupi za svoju djecu, možda išao na neki važan posao, možda jednostavno išao negdje. Samo on zna gdje. Čovjeka koji je prije par minuta imao svoje ime i prezime, adresu, porodicu, godine školovanja iza sebe, rada, smijeha, tuge, bola, radosti. Čovjeka koji je sada samo puka statistika današnjeg dana.

06.02.1984.

• Ma nije slijepo crijevo, napravili smo snimak. Kamen iz bubrega se pokrenuo.
• Otkud meni kamen doktore? Pa tek mi je 21 godina.
• Eh, kamen ne pita za godine. Nego vi morate hitno na Urologiju u bolnicu Koševo. Velik je kamen, veći od zrna graška i može priličnu štetu napraviti.

Pa kud baš sada majku mu? Ali možda me puste do otvaranja Olimpijade? Imam već akreditaciju za informaciono mjesto u hotelu Evropa.

Nisu me pustili.

U Sarajevo su  stigli ljudi iz cijelog svijeta, ali ja sam najvažniji događaj u istoriji grada, gledao na crno-bijelom ekranu Urologije i pio uvin čaj, kuhan u nekim najlonskim čarapama, u ogromnoj šerpi koja je stajala na šporetu, u prostoriji gdje smo slavili medalju Jure Franka i tugovali za neočekivano slabim rezultatom Primoža Ulage.

Izašao sam par dana poslije Olimpijade. Dan prije 21. rođendana. I nekako sam i halalio tu Olimpijadu, sretan što sam opet kući na maminoj hrani, što sam već sutra na poslu u turističkoj agenciji i što ću od večeras opet zaredati od Parkuše, preko Mapeta, Skoča, Teatra, Beneta…

Ali nekako me jedna stvar mučila i nakon par dana, uz nedjeljni ručak, upitao sam roditelje:

• Ma eto prošlo je sve, smirila se ova kamenčina, ali nekako mi čudno…
• Šta sine?
• Pa eto osim vas, brata Dragana i one moje najbliže raje, niko mi nije dolazio u posjetu? Znam, Olimpijada, ljudi nisu znali gdje će prije, ali opet, moglo se naći desetak minuta, zar ne?
• Jeste sigurno, ali znaš, nismo mi to ni govorili ljudima. Šta ima bezveze da pričamo da si u bolnici, da se pomakao nekakav kamen, da te bezveze ljudi gnjave i da svima iznova prepričavaš šta se desilo

Mislio sam da je to pravi i ispravan razlog, pa sam samo rekao: – Ma vala imate i pravo.

Jedna od ratnih godina

Uz pomoć transportera UNPROFOR-a, pretrčavali smo Titovu ulicu na ćošku Vrazove. Krili se iza točkova transportera od snajperiste sa nebodera u tadašnjoj Lenjinovoj ulici na Grbavici. Kod prvog točka, njegovu sjenu je pratila starija žena. Na trenutak je podigla glavu, možda da se protegne, da vidi odakle onaj manijak puca ili je to učinila sasvim mahinalno. Pogodio je metak u sljepočnicu. Pala je ispred mene u trenutnoj lokvi krvi. Transporter se i dalje kretao, ja sam stao, misleći da možda još ima pomoći nesretnoj ženi. Na mene su vikali sa transportera i ljudi iza mene, potrčao sam i došao na sigurnu stranu ulice. Žena je ostala. Još par puta se trznulo, njeno već mrtvo tijelo. Gađali su je i na zemlji. A nas su otjerali. Došao sam u jedinicu otrovan. Nije mi s ni pričalo o tome šta sam upravo vidio. I ona je bila statistika današnjeg dana.

Godina 1982.

Sin od tatinog prijatelja iz Čačka je došao na odsluženje vojnog roka u Sarajevo. Najmanje jednom mjesečno smo svi kolektivno išli da ga obiđemo u kasarnu. Uprtili bi ručak i kolače i u posjetu. Dolazio je kod nas na čuvenu tatinu polaganu zeljanicu. Svi smo je zvali tatina, jer njegovo je bilo da isječe pitu u tepsiji da sve kocke budu iste. Inače sve ostalo je radila mama. Jedan dan smo došli u kasarnu, a momak kojeg smo obilazili je bio u bolnici. Puklo mu slijepo crijevo. Pa se zakomplikovalo. Pa je srećom preživio ali… otpustili su ga iz JNA.

Mene je vrlo skoro, odmah po završetku gimnazije čekalo to isto odsluženje vojnog roka, i u sebi sam mislio, blago njemu. Odvalio samo par mjeseci i ode kući. Što bi dobro bilo da i meni pukne, pa da me puste, da ne ostajem tamo godinu dana?

Nakon par mjeseci, do naš je došla vijest da je taj momak slao molbu da ga vrate na odsluženje vojnog roka. I vratili su ga, iako je bio oslobođen. Čuo sam da je otac potegao i dobre veze da se vrati. A pravi razlog nije bio patriotizam. Tamo gdje oni žive, ako nisi sposoban za vojsku, nisi ni za ženidbu. Tako da su bolesni ljudi, na neki način anatemisani. Sramota je biti bolestan. A još mlad.

Juni 1995.

Konačno se vraćamo sa Bjelašnice. Pješice niz onu rižu, pješice do tunela, pješice kroz tunel, pješice sa Dobrinje. Poželio sam kćerke. Suprugu. Roditelje. Jedva čekam da ih sve zagrlim. Na ulazu u tunel neko reče:

• Jesi vidio idiota? Pobiše komplet porodicu na Marindvoru?
• Šta bolan?
• Ma jašta je, ubila ih granata, direktno u stan uletila.
• Bože ima li kraja ovom zlu? Koliko ih je nastradalo?
• Ne znam jarane, četiri ili pet.

Šta bolan četiri ili pet, mislio sam u sebi? Kod mene su roditelji, supruga, kćerka od sedam godina i mlađa od godinu dana. Tek što je prohodala… I njih je pet.

Ne postoji način da se opiše moj strah tog trena. Kako da saznam jesu li moji? Jesu li živi? Pa neki dan smo zvali jedinicu, sve je ok tako su nam rekli. Ali ovo je bilo danas, maloprije. Žurio sam kroz tunel sa ruksakom na leđima. Ali ja ne mogu brže od kolone. Žurio sam od Dobrinje kući. Ali ne mogu brže, umoran sam od hodanja, težak od blata i prljave uniforme, težak od mokrih čizama i još teži od misli koje su me razjedale…

I konačno sam stigao. 68 beskonačnih stepenica do stana. Prvo sam oslušnuo iza vrata. Dobro je, čuje se nešto unutra. Pokucao sam. Otvorila mi je mama.

• Joj sine hvala Bogu da si došao.
• Evo jesam konačno mama. Jeste li svi dobro?
• Jesmo, da vidiš kćerkice kako hoda, svi smo dobro. Spavaju djeca.
• Neka ih neka spavaju, nećemo ih buditi.

I pomislio sam hvala Bogu nisu moji. Ali jesu nečiji. Kako će taj neko saznati da mu porodica više ne postoji? A možda su otišli svi zajedno? Možda nisu djeca nastradala? Možda su baka i deda? I to je kao neka utjeha za djecu koja su ostala? Ne mogu, ne želim više razmišljati o tome.

Prošlo desetljeće

• Nije vam nešto dobar nalaz ovih hormona štitne žlijezde. Moraćemo dodatne pretrage napraviti.
• Čuj štitne? Zar i muškarci mogu imati lošu štitnu, ja sam mislio da je to nekako ženska bolest.
• A ne biste vjerovali koliko muškaraca obolijeva u zadnje vrijeme. Sve od onoga što zovemo stres. Moramo slikati i po potrebi i biopsiju uraditi.
• Pa dobro što se mora, mora.

Našli su neke kesice na štitnoj. Analizirali i sadržaj koji upućuje na kancerogeni materijal.

• Moraćete ovo hitno operisati da se odstrane kesice i dio štitne. Ovdje ćete čekati mjesecima na operaciju, jer ima samo jedna žena endokrinolog koju bih vam preporučila.
• Pa šta predlažete?
• Ima sjajan doktor koji je vrhunski ljekar za štitnu. Ali to će vas koštati 3.000 eura, mislim da je toliko cijena.
• Pa dobro, kad je zdravlje u pitanju, šta se može.

Par godina poslije odem na kontrolu, i za štitnu i sve ostalo.

• Jetra vam je u malo lošem stanju. Pijete li vi?
• Ne pijem.
• Ma da, to svi kažu.
• Ali doktore za zaista ne pijem, popijem nekad pivo uz ručak, popijem malo više piva kada mi dođu sin ili brat. Ne pamtim kada sam pio žestoki alkohol.
• Jetra pokazuje drugačije.
• Ali, jeste pio sam prije rata, imao običaj zaglaviti subotom u „Bazenima“, ali to je bilo davno.
• Ne znam, vi najbolje znate.
• Pa zaista ne znam kako da vam dokažem da ne pijem.
• Jeste li bili tu u ratu?
• Jeste li bolovali žuticu? Znate da je bilo puno te bolesti u ratu?
• Znam, imali su i neki iz moje jedinice, ali ja nisam požutio nikad.
• Ne morate ni požutiti. Nije to jedini simptom. Možda ste bolovali, a da niste ni znali?
• Moguće.
• I to može biti posljedica ovakve jetre.
• Nisam znao, prokleti rat.

Sadašnjost

Iznerviram se brzo. Ja koji sam za sebe uvijek govorio – Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka, sad sam samo bijesan, ali ne i strpljiv. Šta se to promijenilo? Stvarnost nije. Promijenio sam se ja. Prokleta štitna žlijezda. Promijenila mi je narav. Sad bih se samo svađao sa ljudima. Ali promijenili su se ljudi oko mene. Ne pamtim kada sam zadnji put čuo nekoga da pjeva ulicom. A da je samo sretan. Da zviždi omiljenu malodiju? Sve rjeđe srećem nasmijana lica. Nije moguće da su svi imali problema sa štitnom, kao ja?

Da, probudi me s vremena na vrijeme u dubokom snu, neka granata koju sam samo ja čuo. Probudi me neki vrisak, koji je negdje ostao upamćen. A možda to nije ništa, nego u meni riče ona oštećena jetra?

Živimo treću deceniju od prestanka rata. Rata za kojeg mislimo da smo ga preživjeli. A jesmo li? Možda sam tek sada shvatio zašto moji roditelji nikome nisu rekli da sam u bolnici? Zato što je kod nas sramota biti bolestan. Kao i roditelji onog momka iz Čačka. Zato što bolest krijemo, kao da smo na neki način felerični, ako od nečega bolujemo.

A zamisli, krijemo možda i neku vidljivu bolest. Kako tek krijemo one nevidljive. Ili onu jednu za koju sam samo iz američkih filmova znao da postoji, a zovu je PTSP. Nedavno sam čuo da je nakon rata 8.000 ljudi u BiH izvršilo samoubistvo. Grozan podatak, o kojem skoro niko i ne razmišlja. Čuo sam i da je među samoubicama, najveći broj onih koji su ratovali. Za taj podatak nije bitna strana. Preživjeli su strahote rata.

Pa šta? Preživjeli su rat i naši očevi, djedovi, pradjedovi, oni ispred njih. Makar na Balkanu nikada nije nedostajalo ratova.

Da, ali oni su možda imali drugačije živote. Ja sam rastao u haustoru, išao na koncerte, družio se sa svima, školovao se, zaljubljivao i odljubljivao, nisam znao kao upaliti vatru, jer nije mi nikada to trebalo. Nisam znao kako se ubija kokoš, jer sam kupovao onu pripremljenu za pečenje. Nisam znao kako je hladno i mračno u zemunici, dok oko mene gmižu miševi i pacovi. Puno toga nisam znao, jer mi nismo bili spremni za rat. Niti sam rastao u nekim vlaškim ili balijskim selima, među kojima je izgleda uvijek postojala određena tenzija. Ja to nisam znao. A nisu ni mnogi.

I onda se desio rat. I svo zlo koje je bilo u ljudima se probudilo i sručilo na nas.

I poslije rata. Vrijeme u kojem smo od prvobitnog oduševljenja mirom, tonuli sve dublje, gubili nadu da će jednog dana biti bolje, vrijeme u kojem je odjednom nestala čast, požtrvovanost, drugarstvo, briga za druge i vrijeme u kojem smo postali sebični,pohlepni, lažljivi, pokvareni…

Vrijeme u kojem si prepušten sam sebi. Vrijeme u kojem se ustrčavaš i svojim najbližim reći da nisi nešto dobro i glumiš junaka, oca ili djeda koji je jak k’o beton, i fizički i mentalno.

I neko se nosi sa tim, a neko ne.

Jer ni Država nema brige oko toga. Inače ne i dopisali 300.000 lažnih boraca i na taj način obezvrijedili hrabrost onih pravih, onemogućili liječenje i preventivno zdravlje onih pravih. Ma koga briga za one budale što su ratovale?

8.000 ljudi se ubilo u ovako maloj Bosni. Ubilo se zvanično. A koliko se njih ubilo nezvanično? Cigaretama, alkoholom, drogama, neimaštinom, snovima, koliko je ljudi samo odustalo od života? Od tuge, razočarenja ili neke nevidljive bolesti, a zvanično ih je ubilo srce. Ili moždani udar. Ili su se jednostavno samo ugasili?

Prije par godina se samo ugasio i moj drug iz djetinjstva. Zvanično, ubilo ga je srce. Nezvanično, ubila ga je nepravda, mržnja i pohlepa. A on je volio muziku. Imao sve nove ploče. Koje je u ratu prodavao za hranu. Mogu samo misliti kako mu je bilo rastati se od svake ploče, koju je kupio otkidajući od svoje užine ili novih cipela. Ubio ga je mir i neizvjesnost. I ubila ga je nebriga. Nikada neću sebi oprostiti što nisam to prepoznao. Mislio sam proći će ga to, ali to ne prolazi. Kao da ga je neko istetovirao tetovažom koja se ne vidi, ali se i ne skida. I trajno boli na istom mjestu.

Rat je mnoge ljude uništio.

Mir je mnoge ljude dovršio.

I da, dobro je neko rekao. Neće me ubiti ove dvije kutije cigareta na dan. Ubiće me razlog zbog kojih sam ih zapalio.

Zato djeco pamet u glavu. Rat je brat samo nekima, a većini je najveće zlo na svijetu. Kao i mir nakon rata. Jer i vama će odzvanjati detonacije u snu, i vi ćete čuti vriskove kojih nema, i vi ćete liječiti jetru, iako je niste obolili. I vi ćete se sjećati nekog čovjeka u odijelu, starije tete iza točka, i vi ćete jednog dana brojati stepenice. I vi ćete biti razdražljivi od štitne. I vi ćete jednom biti neki statistički podatak. I vi ćete ponekad osjetiti miris ljudskog mesa. I vi ćete ispraćati prijatelje koji su umrli „od srca“. I vas će ubiti jetra, cigare ili štitna, a samo vi ćete znati istinu.

I vi ćete razmišljati što je meni ovo trebalo uopšte?