Nečuveno: baba, a ne troši lijekove!

Povezani članci

• Vjerske zajednice na jaslama sekularne države
• Korona slučaj – „Fadilu“ ba šta Ti bi?
• Marinko Čulić: Karamarkovi oklopnici na strani fašistoidne rulje
• Piti ili ne piti: dalmatinski dišpet i povratak optisanih
• Hrvatska konačno treba riješiti pitanje ustaštva
• REKOM za zajedničku i bolju budućnost

Foto: refinery29.com

Ko je spoznao ljepote mladosti i ko u starosti živi bez pakosti, tuge i lijekova taj srećno i spokojno uživa u jeseni svog života. Ne znam baš mnogo takvih osoba, možda četiri-pet. Da li vi znate neku stariju osobu koja ne koristi lijekove protiv visokog krvnog pritiska, holesterola, povećanog šećera, depresije, nesanice, straha ili neke druge bolesti? Ako je negdje u vašoj blizini, pitajte za savjet kako se danas u ovom ludom vremenu može živjeti bez tableta.

U svijetu se za zdravlje godišnje izdvaja oko tri i po hiljade milijardi dolara. Od toga, u Sjedinjenim Američkim Državama troši se oko dvije hiljade milijardi. Velika sredstva se izdvajaju za osobe koje pate od visokog krvnog pritiska i holesterola.  Statistika kaže da u SAD oko 70 miliona ljudi imaju problema sa hipertenzijom, pogotovu starije osobe. Moj doktor, ovdje na Floridi, Julije Vučemilović kaže da je ta brojka mnogo veća, možda čak stotinu miliona Amerikanaca muku muče sa krvnim pritiskom. Hm, kako to da nije pronađen lijek za izlječenje ove bolesti? Odgovor je jednostavan! Ako  trećina osoba sa visokim krvnim pritiskom redovno uzima tablete, to je blizu trideset miliona ljudi, samo u Americi. Kolika je to armija konzumenata, odnosno potrošača! Pa, koja bi se to industrija odrekla tolikog broja kupaca!? Eto mogućeg odgovora zašto nema lijeka za  trajno izlječenje hipertenzije.

Srčane bolesti, rak i, zamislite, tablete koje trošimo su tri najveća uzroka smrtnosti na svijetu. Ja uzmim tablete protiv visokog krvnog pritiska blizu trideset godina. I pomažu mi da pritisak kako-tako držim u normali. Ponekad, kad mi je pritisak 125/80 ne uzimam tablete i odgodim da ih kupim. Jednom sam u apoteci tražio svoje mjesečno sljedovanje benazeprila, tableta protiv visokog krvnog pritiska. Apotekarka mi je rekla da ne mogu dobiti tablete jer se moram javiti kompaniji kod koje imam zdravstveno osiguranje. Pozovem, i brzo dobijem sagovornicu iz kompanije. ”Zašto ne mogu dobiti lijekove za hipertenziju”, upitao sam. ”Ti ne uzimaš redovno lijekove, evo prošli mjesec nisi uzeo tablete iz apoteke”, zacvrkutala je moja sagovornica. ” Redovno kontrolišem pritisak i kad je 125/80 ne uzmem tablete”, rekao sam.. ”Ti moraš uzimati tablete svaki dan bez obzira koliki ti je pritisak”, bila je uporna vajna gospodična. ”Znači, moram uzimati tablete i kad mi je pritisak normalan”. ”Upravo tako” potvrdila je sagovornica, a ja sam shvatio da moram biti bolestan i kada sam zdrav. I uzimati lijekove, svaki dan, svejedno što mi oštećuju i bubrege i jetru.

I tako svakog dana, redovi kod ljekara su sve duži, a profit farmaceutske industrije i zdravstvenih kompanija  enormno se uvećava. Tablete za pritisak, za holesterol, tablete za depresiju, za otežano disanje, za nesanicu… da dalje ne nabrajam. Živimo, dakle, po diktatu farmaceutske industrije, zdravstvenih kompanija i medicinskog osoblja i sve je dobro, ali  samo ako smo bolesni.

A šta ako ima starijih osoba koje ne prihvataju pritiske ljekara i farmaceuta i ne uzimaju baš nikakve tablete? Ima i takvih, hvala Bogu. O tome mi na fejsbuku, iz Kalifornije, piše gospođa Radenka Mihić: ”Bila sam kod ljekara, na redovnoj godišnjoj kontroli i pritisak i holesterol, i bubrezi, i jetra, šećer, vitamani, sve je granicama normale ili malo povišeno”. ”A zašto ne uzimaš tablete, kao preventivu?”, upitao je doktor. Nije mu ništa odgovorila, ali je iza leđa čula komentar: ”Baba, a ne troši lijekove, to je nečuveno!”. Moja prijateljica je uporna, neće uzimati tablete, koristi cimet, med, kefir, sodu birkarbonu, voće, povrće, ne jede meso. I sa svojih sedamdeset godina je kao dama sa pedeset: svježeg izgleda, vedrog duha i bistrog uma. Čudna neka baka, neće da uzima tablete. Nečuveno!

U mom Doboju je živio učitelj Rajko Zakonović i kad je već bio u osamdeset i nekoj godini, ode na pregled, kontrole radi. Nije imao nikakvih zdravstvenih problema, a doktor ga je upitao kako uspijeva tako dobro da održi zdravlje. ”Vitamin R mi pomaže”, odgovorio je hladnokrvno gospodin učo Rajko. ”Ali, druže Rajko, ne postoji vitamin R”. ”Postoji, to je čista, prava šljiva, rakija, vitamin R. Ja svako jutro pijem čašicu-dvije i evo me u osamdeset i petoj godini!”. Ne znam, možda je potom i doktor počeo da koristi vitamin R.

U ljeto, 1977., uhvatila me teška prehlada, bila je upala pluća. Pozvao sam svog prijatelja doktora Stevana Boroša, radiologa, i rekao mu da me trese groznica i da dođe brzo. ”Ja trenutno ne mogu doći, uzmi čaršaf, potopi ga u hladnu vodu i omotaj se, biću kod tebe za otprilike dva sata”. Uradio sam kako mi je doktor rekao.  Kad je napokon stigao, kazao sam da me je tako u djetinjstvu liječila i moja baka Ruža. ”Imao si dobru i pametnu baku koja se razumjela i u medicinu”, Doktor me pregledao, kucnuo dva-tri puta po prsima i leđima i pritisnuo na jednu tačku ispod plećke i rekao: „Ovdje se radi o upali. Idemo da slikamo pa ću ti prepisati penicilin”. Na snimku se tačno vidjela tačka gdje je bila upala pluća, i to baš na  mjestu gdje je doktor pokazao. Dobio sam tri-četiri penicilina i brzo ozdravio. Doktor Stevan Boroš je s početka pedesetih godina 20. vijeka bio najbolji student medicine u Zagrebu. ”Kada je najavljivano da će Boroš polagati neki ispit u velikoj sali fakulteta, dolazili su studenti da ga slušaju i nešto nauče, taj je znao medicinu”, potvrdio mi je  dr. Željko Štenger, Borošev kolega sa studija, ljekar i poeta, autor nekoliko knjiga pjesama.

Doktor Stevan Boroš je jednom rekao kako bi on volio da se usvoji njegov predlog pa da ljekari opšte medicine posjećuju 50 ili 60 porodica mjesečno u sredini gdje žive i da  redovno brinu za svoje pacijente, interesuju se za njihovo zdravlje, i pomognu im pri liječenju. Predlog mi se učinio sasvim dobar, međutim nikada nije usvojen.

Dok sam pisao ovaj tekst, prisjetio sam se da  se na Kosovu i Metohiji u proljeće 1972. pojavila kolera, ta opaka i zarazna bolest i počela da se širi po Jugoslaviji.   Pored ”Glasa komuna”, uređivao sam i list preduzeća ”Konjuh” u Živinicama i zamolio  doktora Boroša da napiše nešto o koleri za rubriku ”Savjeti ljekara”.  Od kolere je tada umrlo 75 lica, a bilo je zaraženo 175 stanovnika u Jugoslaviji. Doktor je napisao karticu i po teksta, a  lektor ”Glasa komuna”, profesor Stipo Kljajić rekao mi je da je tekst napisan tečno i lijepo bez ijedne greške. Nekada su ljekari bili ne samo vrsni znalci svog posla nego i vrlo pismeni i svestrani ljudi.

Negdje s kraja šezdesetih godina 20. vijeka očekivala se velika epidemija gripa u Jugoslaviji. Upitao sam svog prijatelja doktora Ivana Petričevića, pulmologa, čiji su znanstveni radovi objavljivani u Londonu, Njujorku i Beču,  šta je najbolje kao preventiva protiv gripa. ”Kuvano vino, ili rakija i bijeli luk, a ako to ne pomogne  dođi kod mene da ti dadnem lijekove”. ”Ali, doktore, dobro, popiću malo kuvanog vina ili rakije, ali bijeli luk, njegov neprijatni miris osjeti se tokom cijelog dana”. ”Da li ti voliš da se sa tebe osjeti miris kolonjske vode i da budeš bolestan ili da se oko tebi širi miris bijelog luka i da budeš zdrav? Uostalom, tvoj urednik Rajko Skvarica ti je rekao: ako hoćeš  lijepo da mirišeš, onda taj miris mora dolaziti iz tvoje duše. A zdravo tijelo, zdrava i duša”, zaključio je moj doktor, čovjek koji je u Dubrovačkom arhivu pronašao dokument iz 1415. godine u kome se prvi put pominje Doboj. Pisao je pjesme i bio strasni istraživač stećaka po Hercegovini i  rodnoj Imotskoj krajini.

Ne, ne, nemojte me pogrešno shvatiti. Medicina je napravila velike korake, i izliječeno je na milione ljudi. Zahvaljujući medicini životni vijek u svijetu je znatno produžen i ljudi žive u prosjeku po 70 i više godina. A sve je više i stogodišnjaka. Na žalost, ovo je vrijeme kada je farmaceutska mafija  uzela zdravstvo u svoje ruke, pa nam svaki dan trpaju gomile tableta i na jednoj strani nam možda i pomažu, a na drugoj nas truju. I u svakom čovjeku vide bolesnika, i profit, samo profit.

Ne znam kako vi, ali meni se čini da je moja prijateljica sa fejsbuka Radenka Mihić, ta fina baka, ipak u pravu. I to upravo zato što je nečuveno da i u sedamdesetoj godini ne troši baš nikakve lijekove!