Ne praštaju kad ne „ćutiš i trpiš“: Posljedice zbog borbe za 3.000 kolega!

Povezani članci

• ASIM MUJKIĆ: Čas historije prije izbora
• Čulić: Bratimljenje hrvatskih i srpskih nacionalista
• Uplakana istina u nama
• Dvojno državljanstvo uskoro moguće u Njemačkoj?
• Enver Kazaz: IZBORI U DIVLJEM DRUŠTVU
• U prostorijama opštine Stari Grad ne sme biti mesta za negiranje genocida i promociju osuđenih ratnih zločinaca

Iako su se prošlogodišnjim štrajkom glađu izborili za neka od uskraćenih prava gotovo 3.000 radnika, 12 štrajkača zaposlenih u Željeznicama RS po povratku na radna mjesta suočili su se sa nizom pritisaka Uprave preduzeća, koja im, očito, nije mogla oprostiti odstupanje od parole „ćuti i trpi“.

Pomenuti radnici, koji su tokom prošle godine u dva navrata bili primorani da stupe u štrajk glađu, prvi put u martu, a drugi u septembru, nakon višegodišnjeg muka, na velika su vrata vratili proteste u Republiku Srpsku, kao vid borbe za uskraćena radnička prava, a čiji su primjer potom slijedili i mnogi drugi.

Podsjećamo, ovo preduzeće je po radniku dužno više od 12 hiljada maraka, što je i sudski presuđeno, a ukupna dugovanja prema radnicima su viša od 80 miliona maraka. Kako su naveli sindikalni predstavnici Željeznica RS, od 2011. pa do danas se dešava isti scenario – kako dođe kraj godine tako se podvuče dug radnicima u toj godini, plata ili dvije, nekoliko toplih obroka i prevoza. Radnici tuže preduzeće, tužbe dobiju, ali ne i novac. Sve ostaje samo na papiru i prošle godine su odlučili da prekinu pomenutu praksu.

Pritisci još za vrijeme štrajka

Odlučili su da ne idu na sud već da zaostala primanja traže na radikalan način – štrajkom glađu! Podržani od strane 300 kolega, desetak radnika je u martu 2017. ušlo u takav štrajk, koji je trajao šest dana, sa završnicom kada je blokirana i pruga. Kako se generalni direktor ŽRS Dragan Savanović, ali niko ni iz ostatka uprave nije pojavljivao, tačku na štrajk stavio je predsjednik RS Milorad Dodik. Dogovoreno je da će dug od preko, tada, 10 hiljada KM po radniku biti isplaćen na početku 2018. godine, za kada su najavljeni krediti Svjetske banke. Radnici su prihvatili prijedlog uz jedan uslov – da plate i naknade u toj godini budu isplaćivane redovno! Pružene su ruke, štrajk je obustavljen, a problemi su vrlo brzo ponovo isplivali na površinu.

Plate su se isplaćivale, ali naknade za topli obrok i prevoz, od kojih većina radnika zapravo i živi jer su plate minimalne, počele su ponovo kasniti. Posebno nezadovoljstvo predstavljalo je i neuplaćivanje zdravstvenog osiguranja, što je mnoge radnike spriječavalo da ovjere zdravstvenu knjižicu. Novi štrajk glađu je krenuo početkom septembra i trajao je punih 10 dana! Uprava i generalni direktor preduzeća su ih ignorisali, Ministarstvo saobraćaja i veza i resorni ministar Neđo Trninić slali nemušte odgovore, baš kao i predsjednica Vlade RS Željka Cvijanović, te predstavnici Narodne skupštine RS. Republički sindikalni predstavnici stajali su po strani, pa se sve ponovo završilo na istom mjestu – Palati predsjednika Republike. Kada su, nakon razgovora sa predsjednikom Dodikom, prošlogodišnja dugovanja isplaćena, štrajk je obustavljen.

Štrajkači su dobili šta su željeli – zaostale tople obroke i naknade za prevoz, mogućnost ovjere zdravstvenih knjižica i obećanje da plate sa zakonski zagarantovanim naknadama više neće kasniti. Međutim, iako su sve vrijeme naglašavali da se bore za sve radnike, Uprava je štrajk veoma lično shvatila i u mjesecima koji su dolazili žestoko se obrušila na „neposlušne“ radnike.

Neljudski odnos dijela radnika Željeznica, onog koji dane provodi zavaljen u udobne fotelje, prema obespravljenim kolegama, dovedenim na sam rub životne egzistencije, sa kreditima i dugovima „do guše“, zarađenim a neisplaćenim platama i neovjerenim knjižicama, krenuo je još za vrijeme samog štrajka.

– Iako nam po Zakonu o štrajku slijeduju prostorije, koje trebamo dobiti kako bismo u njima štrajkovali, mi njih dobili nismo. Htjeli su nas tako spriječiti u našoj zamisli, istjerati na ulicu pa da se napolju smrzavamo a potom, kako su vjerovatno bili zamislili, povučemo. Tada odlučujemo ići u stanicu i tamo boraviti – ističe za portal eTrafika.net Boris Šukalo, potpredsjednik Samostalnog sindikata saobraćajno – transportne djelatnosti u Željeznicama RS i jedan od predvodnika prošlogodišnjih štrajkova željezničara.

U paničnom strahu od eksplozije radničkog nezadovoljstva, koju svaki početak štrajka ili protesta potencijalno može lančano izazvati, Uprava preduzeća se odlučuje na jedan potpuno iracionalan potez – da zaključa željezničku stanicu!

– Zaključali su stanicu! Jedan javni objekat, u kojem građani, između ostalog, kupuju karte kako bi putovali vozom, bio je zaključan tri sata. Niko nije mogao ući. Pazite, putnika je bilo na stotine, dolazili su ljudi na informacije, nisu mogli ući na željezničku stanicu, jer smo na njoj bili mi. U tolikoj panici su bili! I za to niko nije odgovarao kao ni za bilo šta drugo što se u ovom preduzeću radilo – kaže naš sagovornik.

Disciplinske prijave i prijetnje otkazima

Nakon što su shvatili apsurdnost zaključavanja stanice, rukovodstvo ŽRS otvara vrata, ali i šalje ljude kako bi evidentirali svakoga ko se približi štrajkačima. Tome je svjedočio i potpisnik ovih redova, koji je na ulazu presretnut uz pitanja gdje se i zašto zaputio.

– Vidjeli smo svojim očima, svako ko nam je htio prići, evidentiran je. Postavili su na ulazna vrata sto i portira, koji je dobio zadatak da uzima ličnu kartu od svakoga ko krene da ulazi u stanicu. Neki su naivno davali lične, ali bilo je i onih koji su to odbijali jer su znali da ne postoji nikakav osnov po kojem bi imali pravo da je zahtjevaju. Radnicima preduzeća je takođe naglašeno da će svako ko priđe štrajkačima momentalno dobiti otkaz, da ne govorim o onima koji su razmišljali da nam se pridruže. Ogromne pritiske su pravili i na nas i na ostatak radnika – ističe Šukalo.

Ovo nam potvrđuje i Dragan Peulić, otpravnik vozova stanice Banjaluka, te takođe jedan od štrajkača.

– Rukovodstvo je prijetilo otkazima kolegama koji su razmišljali da nam se pridruže, iako je štrajk nešto što postoji i u našem zakonodavstvu, te je jedno od osnovnih radničkih prava. Tim kolegama je prijećeno da će im odbijati satnice ukoliko nas podrže, pa kada je to bilo nedovoljno spominjane su i disciplinske prijave, a preko njih i otkazi – kaže Peulić.

On je dodao da je Uprava objavila i zvanično saopštenje iz kojeg se mogla pročitati jasna poruka upućena i samim štrajkačima.

– U tom saopštenju, izdatom peti ili šesti dan našeg štrajka, je navedeno, između ostalog, i da bi štrajkači trebali paziti na svoj status. Svima je jasno da je to bila indirektna prijetnja otkazom – ističe Peulić.

Šukalo ističe da su im i otvoreno prijetili otkazima, te da su im peti dan štrajka rekli da „ukoliko se u ponedjeljak ne pojave na poslu, u firmu više ne moraju dolaziti“.

– Rekli su kako ćemo sigurno dobiti otkaz, da ćemo se morati povući. Ali mi smo bili spremni. Kada smo ulazili u štrajk, bili smo spremni, ne samo da dobijemo otkaz, već i na radikalnije mjere i narušavanje zdravlja. Koliko smo iscrpili naše organizme pokazalo se na primjeru našeg kolege Čedomira Kneževića, sa kojima sam deveti dan završio u hitnoj pomoći. On je tada jedva živ ostao, ti podaci imaju u hitnoj, gdje sigurno ima negdje evidentirano u koliko lošem stanju smo tada hospitalizovani. Imaju papiri, to se ne može sakriti. Čedo je podlegao samo 15 dana nakon toga svega, nije se mogao oporaviti – prisjeća se Šukalo.

Podsjećamo, Čedomir Knežević je preminuo 11. oktobra prošle godine. Učestvovao je u oba prošlogodišnja štrajka, a u javnosti je ostao zapamćen kao svojevrsna ikona među obespravljenim radnicima koji uzimaju stvar u svoje ruke u nastojanju da se izbore za minimum ljudskog dostojanstva. Ostaće upamćen i kao prvi štrajkač među radnicima Željeznica RS, koji je 9. marta 2017. godine sam odlučio da krene sa onim najradikalnijim – štrajkom glađu, da bi mu se ostale kolege pridružile sedam dana kasnije.

Pažnju na sebe izazivao je i kada je ispred Narodne skupštine RS novinaru RTRS-a oduzeo mikrofon i stavio ga na zemlju ali i kada je sa ispruženim srednjim prstom uzvikivao “Lopovi, lopovi” ispred zgrade Vlade RS.

Nije se dvoumio kada je trebalo u septembru prošle godine ponovo stupiti u štrajk glađu. Razočaran jer se obećanja predsjednika RS iz marta 2017. nisu u potpunosti ostvarila, obećao je da će, ukoliko ponovo vidi Milorada Dodika, objasniti prvom čovjeku Srpske kako “nije lijepo lagati”. Nažalost, u tom naumu nije uspio.

Sramno saopštenje

Za „neposlušne“ radnike Uprava preduzeća je spremila pokretanje disciplinskih postupaka jer su tvrdili da je štrajk nezakonit, iako je bio identičan onom iz marta koji su bili priznali i iako su zakonitost potvrdili i Ministarstvo rada i Savez sindikata.

– Disciplinski postupci su bili zakazani za 8. decembar, kada nam je ponovo prijećeno otkazima. Nisu imali na osnovu čega, ali je bilo bitno da se vrši pritisak na nas. Ovom prilikom mogu reći i da su naši advokati argumentima pobili sve njihove tvrdnje i optužbe. Ljudi koji su pokretali disciplinske postupke su većinom, neću reći neškolovani, ali su ljudi koji samo slušaju naredbe. Oni samo slušaju, ne drže se zakona, a zakon je bio na našoj strani. Samim tim da štrajk glađu ne postoji u Zakonu o štrajku ne možemo ni prekršiti nešto što ne postoji. To je rupa jedna u zakonu koju smo mi iskoristili i danas smo svi tu na poslu. Dobili smo kojekakve uslovne kaznice koje ja uopšte i ne doživljavam, a naša borba se i dalje nastavlja. Oni su to znali, ali su svim silama pokušavali da nas slome – kaže Šukalo.

Kakav je bio odnos rukovodstva ŽRS prema štrajkačima, prisjeća se Šukalo, dovoljno pokazuju fotografije mjesta na kojem su boravili i broj intervencija hitne pomoći.

– Bilo je 26 ili 27 intervencija hitne pomoći tih posljednjih dana štrajka. Na sve to odemo u hitnu i shvatimo da je nekima uplaćeno zdravstveno osiguranje, a nekima nije. A radim u Željeznicama Republike Srpske. Intervencijom premijerke je bilo dogovoreno da platimo u hitnoj pa će nam biti sve refundirano. Pa to je sve smijurija. Tada sam rekao neka nam onda refundiraju i troškove sahrane kada su tako dobri, imajući u vidu u kakvom smo stanju završili taj štrajk – kaže naš sagovornik.

Jedan od hospitalizovanih štrajkača je i Zoran Ćućić, koji je završio u hitnoj pomoći na infuziji i injekcijama za smirenje, a potom shvatio da troškove mora snositi sam.

– Ispostavilo se da mi nije uplaćeno zdravstveno osiguranje od matra 2016. godine i dobio sam račun za pregled i lijekove. Račun je dobio i kolega koji je operisan. Iako uporno obmanjuju u medijima da je taj problem riješen, nije. Utvrdili smo čak i da posljednje uplate nisu jednake. Kod mene je bila u martu, a kod nekih kolega u aprilu, maju i tako dalje. To takođe ne bi smjelo da se događa – rekao je Ćućić.

Kada nisu uspjeli prijetnjama, pokušali su javnom satanizacijom. Petog dana štrajka Uprava šalje sramno saopštenje, koje je većina medija doslovno objavila, bez obzira što je njegova netačnost bila gotovo pa opštepoznata stvar.

Naime, u momentu kada su dugovi preduzeća prema svakom radniku u prosjeku viši od 10 hiljada maraka, Uprava “obavještava” građane kako su dugovi prema štrajkačima od 50 do 200 maraka, želeći ih valjda tako predstaviti kako zabušante koji prave spektakl od mizernih dugovanja.

– Bahato! Bezobrazno! Nemam riječi! Prvo, ovdje nismo zbog nas 12 već 3.100 radnika, a drugo “i ptice na grani” znaju da su nam dužni više od 10 hiljada maraka, da nas neprestano zakidaju, ne uplaćuju doprinose, prijete a sada i javno blate. Dok nas lažno optužuju da štrajkujemo zbog 50 ili 100 maraka, Uprava priprema mijenjanje pravilnika i podizanje vlastitih, inače astronomskih, plata – govorio je potpisniku ovog teksta Zlatko Marin, predsjednik Samostalnog sindikata saobraćajno – transportne djelatnosti u Željeznicama RS, dan nakon sramnog saopštenja.

A o kakvoj laži se radilo, pokazalo se već nekoliko mjeseci kasnije kada je rukovodstvo Željeznica RS, pritisnuto Svjetskom bankom, od koje su uzeli kredit kako bi obezbjedili goli opstanak, objavilo iznos dugovanja prema radnicima, a koji se pokazao veći i od cifre kojom su baratali i sami sindikalni predstavnici.

Iako su tvrdili da su dugovi prema radnicima između 50 i 200 maraka, dakle ne više od 400.000 maraka prema svim radnicima, realnost je bila mnogo surovija. Svjetska banka je u dokumentu „Projekat restrukturiranja željeznica u Republici Srpskoj“ objavila tabelu u kojoj su precizno navedene sve neizmirene obaveze prema radnicima Željeznica RS, a koje ukupno iznose 83,5 miliona maraka! A šest mjeseci ranije štrajkači su medijski omalovažavani, kada su se u udarnim vijestima spominjale cifre od 100 maraka.

U pomenutom dokumentu konstatovano je i da su Željeznice RS nagomilale ukupan gubitak od najmanje 255 miliona maraka i naprimale oko 1.000 prekobrojnih radnika. Sve će se “popeglati” kreditom od oko 100 miliona maraka, a dug će građani otplaćivati 32 godine.

Medijski napadi nisu stali sa pomenutim saopštenjem. Ubrzo su se širili i tekstovi kako je štrajk politički motivisan, te kako iza njega stoji opozicija, a neki su išli i dalje te su spominjali i obojenu revoluciju, te u našem narodu izuzetno popularnog Soroša.

Lažne optužbe i prijave

Pritisci nisu stali ni nakon okončanja štrajka. Jednog od predvodnika radničkog bunta, Borisa Šukala, u novembru prošle godine Milijan Marković, predsjednik Sindikata željezničara RS, optužuje i prijavljuje da neosnovano dobija naknadu troškova prevoza kod dolaska i povratka na posao. Marković, koji je svoju energiju umjesto na uzroke finansijskog sloma preduzeća usmjerio ka obračunavanju sa kolegama sindikalcima, blizak je Upravi ŽRS što donekle otkriva motive pomenute prijave.

Podaci iz prijave su ekspresno provjereni ali je utvđeno da nema zloupotreba, te da Šukalo ima pravo na naknadu za prevoz jer je njegova adresa stanovanja udaljena više od četiri kilometra od radnog mjesta. Pored Šukalo, u prijavi su imena i dvojice radnika koji su baš u tim danima iz Markovićevog prešli u sindikat na čijem je čelu Zlatko Marin.

Samom Marinu je “ukinuta profesionalnost”, nakon čega je sklonjen sa čela najbučnijeg sindikata u Željeznicama Srpske. Generalni direktor Dragan Savanović ubrzo po okončanju štrajka donio je rješenje o jednostranom raskidu Ugovora o profesionalnom angažovanju predsjednika sindikata na određeno vrijeme jer je, između ostalog svojim “javnim istupima narušavao ugled i interese preduzeća”.

– Marin je sada u Svodnoj otpravnik vozova. Odsjekli su krila našem lideru. Očekujem i snažan udar i na sebe i na sve druge koji neće da ćute i trpe. Ovo je neizdrživo šta rade prema našem sindikatu, koji je radnički i najradikalniji sindikat, koji su radnici prepoznali, ali nastavljamo borbu – kaže Šukalo.

eTrafika.net

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)