Na današnji dan osnovana je prva ženska partizanska četa

Tijekom Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije borilo se preko 100.000 žena, od kojih je oko 25.000 poginulo, 40.000 ih je ranjeno a 3.000 su postale teški invalidi. Od prvih dana ustanka žene su bile u redovima partizanskih odreda i udarnih grupa, a zatim u jedinicama NOVJ-a.

Prva ženska partizanska četa je formirana 25. kolovoza 1942. godine u selu Trnavac skrivenom u kotlini pored Korenice. Taj događaj predstavlja jedinstveni događaj, ne samo na našim prostorima već i u pokretima otpora svih europskih zemalja. U Trnovcu se skupilo oko 700 žena zahtjevajući puške, a u četu je uvršteno tek njih 75 (74 omladinke od 15 do 25 godina starosti i jedna žena od 32 godine). Sve pripadnice čete bile su iz sela istočne Like i sve su bile srpske nacionalnosti. Zbog masovnog odaziva žena u Lici su od 10. rujna do 15. listopada 1942. godine formirane su još četiri isključivo ženske čete.

Skrivena dolina i napuštena škola/spomen muzej. Foto: Antifašistički vjesnik

Formiranje Prve ženske ličke partizanske čete, bilo na neki način iznuđen čin. Mnoge su ličke omladinke već u jesen 1941. navaljivale da se uključe u operativne jedinice. Naime, na velik pritisak omladine štabovi narodnooslobodilačkih odre­da i skojevska rukovodstva na terenu formirala su veći broj muških omladin­skih četa. Istovremeno, omladinke sve energičnije zahtijevaju da se odobri for­miranje sličnih ženskih četa, ali nailaze na mnoge otpore. Raspoloženje se usijava dotle da okružni komiteti SKOJ-a i KPH za Liku (podržani od odbora AFŽ s Katom Pejnović na čelu), te Štab Grupe NOP odreda za Liku, na početku ljeta 1942, donose odluku o formiranju Prve ženske partizanske čete.

Spomen ploča na školi

Četa je bila smještena u Osnovnoj školi sela Trnavca. Djevojke su spavale u zgradi koja je pri­padala školi, a u kojoj je bilo dosta sijena. Do tog vremena selo Trnavac nije stradalo od nepri­jatelja pa je bilo u mogućnosti da prihvati četu. Narodnooslobodilački odbor bio je stalno u kon­aktu s četom, starajući se o redovitoj dopremi hrane i vode kada bi je ponestalo u školskom bu­naru. Četa je već 24. kolovoza 1942. bila na okupu pa su u toku dana izvršene sve potrebne pripreme oko smještaja i ishrane. Djevojke su bile unifor­mirane u odijela skrojena od talijanskih ćebadi i obojenog domaćeg platna. Sve su imale kape partizanke s petokrakom zvijezdom. Bile su ošišane na mušku frizuru zbog lakšeg održavanja hi­gijene. Njih nekoliko vrlo su teško podnijele skra­ćivanje dugačkih pletenica. Šišanje duge kose bila je po tradiciji kazna za djevojke koje bi došle »na zao glas«.

Nakon izvršenih priprema slijedećeg dana otpočela je obuka s četom. Prije toga sastavljen je plan rada koji se u toku obuke dopunjavao. Izvršena je smotra i održan sastanak, a zatim je četa položila partizansku za­kletvu. Izvršena je djelomična podjela rada u četi. Organizaciju nastave gađanja i naoružanja izvo­dio je Đuro Radovanac, dok je Ilija Vukmirović bio zadužen za strojnu obuku. Politički komesar Naranča Končar je organizirala politički rad s djevojkama, dok su kulturno-prosvjetni rad preuzele drugarice koje su imale poneki razred gimnazije. Većina žena bile su seljanke, a tek su 4 učenice gimnazije među mnogim nepismenim drugaricama uživale status intelektualki.

Nakon određenog odugovlačenja rukovodilaca četa odlazi u Korenicu 13. listopada gdje se odmarala 2. lička udarna brigada, gdje je odlučeno da se Prva ženska četa priključi brigadi. Desanka Stojić ovako opisuje atmosferu u 2. ličkoj:

Druga lička brigada bila je sastavljena od seljaka, s vrlo malo radnika i intelektualaca. Teško je u glavama nekih momaka prodiralo shvaćanje o ženi borcu s puškom u ruci. Smatrali su da je ženi mjesto u pozadini. Govorili su: »Samo će nam smetati«. Bilo je i iskrenog sažaljevanja da nećemo izdržati sve teškoće koje nas čekaju. Izvjesnu podršku imale smo od rukovodećeg kadra, naročito političkog. Bodrile smo se uzajamno i čekale prve borbe. Trebalo se dokazati, a bilo je to teško i krvavo dokazivanje.

Ostaci muzejskog postava s etnografskom tekstilnom građom i malom zbirkom predmeta i fotografija iz vlasništva pripadnica prve ženske partizanske čete (snimljeno u rujnu 1998.) Izvor: Muzej Prve ženske partizanske čete

Ovom događaju je bila posvećena istoimena muzejska zbirka smještena u zgradi osnovne škole, osnovana 1977. godine u sastavu spomen-područja Bijeli potoci – Kamensko. Samo osnivanje prve ženske partizanske čete je pojašnjeno i općom situacijom u zemlji, u muzeju je bilo prezentirano pomoću fotokopija, fotografija i dokumenata te tekstualnim objašnjenjima na pomoćnim, sklopivim panoima. Postav je bio dopunjen trofejnim oružjem i drugom opremom borkinja, etnografskim predmetima i poklonjenim ručnim radovima žena-boraca. Iako je zbirka bila zaštićena Rješenjem o preventivnoj zaštiti (br.03-UP/I-607/1) Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu 1986. godine, muzej je teško stradao tijekom rata, a štete na zgradi i muzejskoj građi utvrđene su tek u kolovozu 1995. Zgrada u kojoj je bio smješten Muzej devastirana je, a predmeti zbirke su nestali. Muzej nikada nije obnovljen niti se njegovo, kao ni uništenje na desetine muzeja u Hrvatskoj koji su čuvali povijesne i etnografske zbirke vezane uz NOB, nikada nije problematiziralo u stručnoj i široj javnosti.

Trnavac – nekada važno mjesto ženske revolucionarne povijesti s muzejskom zbirkom – danas ima samo četvero stanovnika. 1921. godine imalo je 758 stanovnika. U Drugom svjetskom ratu selo je imalo 136 žrtava: 52 poginulih partizana i partizanki i 84 žrtve fašizma.

»Lički partizan« broj 6. od 1. X 1942. godine objavio je članak Mladena Berovića, dopisnika Agitpropa Okružnog komiteta KPH za Liku, pod naslovom »MOJ SUSRET SA PRVOM ŽENSKOM OMLADINSKOM ČETOM«. Tom prilikom dopisnik intervjuira 7 drugarica Prve ženske omladinske čete, koje su dale iskaze prožete poletom i vjerom u slobodu. Četiri od sedam intervjuiranih nisu dočekale slobodu za koju su se borile, ali su zato njihovi iskazi ostali vjerna slika tog doba.

Prvu je intervjuirao Drakulić Sofiju – Koku, vodnika Prvog voda u ženskoj četi:

»Kako si ti stupila u omladinsku četu?«, pitam drugaricu K., »šta ti je dalo podstreka?«

»Mržnja protiv okupatora i njegovih pomagača ustaša i četnika«, govorila je ona vrlo ozbiljno. »Nisam bila zadovoljna radom u pozadini, težila sam uvijek za borbom. I da bih dala oduška svom raspoloženju, hoću da se s puškom borim protiv porobljivača naše zemlje . ..«.

Nakon toga razgovarao je s partizankom Kolundžić Bosiljkom – Lolom (u listopadu 1944. upala u četničku zasjedu, ranjena se borila do posljednjeg metka)

»Pričaj nam ti, drugarice, o svom životu«, oslovim partizanku B.

»Drugovi i drugarice iz naše masovne organizacije Saveza mlade generacije govorili su mi o našoj svetoj narodnooslobodilačkoj borbi, o uzrocima koji su doveli do nje. To je bila moja prva politička škola. Ja sam se silno oduševila. Išla sam s drugovima u borbu. Čula sam kako im kugle fijuču oko glava. Zavoljela sam borbu i čim sam čula da se osniva Ženska omladinska četa prijavila sam se…«

Tko ti je ostao kod kuće, jesu li ti sprečavali da ideš u partizane?«

»Ne!« — klikne ona s ponosom. »Kod kuće imam majku, malu sestru i dva brata. Jedan od njih već se javio u partizane, a ima svega 16 godina. Jedan mi je brat poginuo nedavno na Udbini. Vidjela sam ga mrtva.«

»A kako narod u vašem kraju gleda na odlaženje žena u partizane?«

»Ko nije za borbu i za partizane, taj ne treba da živi!

»Pričaj mi ti, drugarice, nešto o sebi?«, obratim se drugarici N. iz Mogorića. (Odnosi se na Nenu Lazić koja je poginula 14. XI 1942. u borbi kod Slunja).

»Mržnja protiv okupatora i ustaša, a osobito četnika, izdajica srpskog naroda i saveznika ustaških koji su klali naš narod«, siječe ona riječima, a oči joj sijevaju. »Borba protiv njih to mi je danas jedina želja …«

»Kako se slažeš s drugaricama?«

»Odlično! Volim ih više nego sestru. Ovo je neko posebno drugarstvo, drugačije od onog prije. Sve smo prožete jednom mišlju — težnjom za oslobođenje našeg naroda. Svima nam je ista sudbina. Svi naši životi pretopili su se u jedno tijelo i jednu dušu.«

Potom je dopisnik razgovarao s Desankom Stojić, sekretarom SKOJ-evske organizacije Ženske omladinske čete:

»Upravim zatim slična pitanja drugarici D. iz sela Jošana.«

» . . . Potiče me na borbu prolivena krv nevinog naroda, svijest i mržnja protiv svih izdajica i krvoloka. Osjećam samo jednu želju da se borim. Mislim da ne bih bila dostojna da dočekam slobodu, ako i ja ne bih nešto pridonijela«.

Zatim je dopisnik razgovarao s Bosiljkom Marčetić (listopada 1943. ubili je četnici kod Gračaca)

Partizanka M. iz Zrmanje, kotar Gračac, pripovijeda:

»Ja sam iz neoslobođenog kraja. Okupator i četnici tamo vrše užasan teror nad našim narodom. Nisam više mogla to gledati. Odmah sam stupila u našu Žensku omladinsku četu. Hoću da se borim protiv okupatora, ustaša i četnika koje osobito mrzim. Oni su mučili moju majku. I ja sam bila šest nedjelja u zatvoru kod četnika. Govorila sam s popom Đujićem i rekla sam mu u oči da ga mrzim.«

»Kako izgleda taj sramni izdajnik?«

»Kao vrag sa četiri roga.« (Svi se od srca smijemo).

»A gdje se četnici nalaze?« »Na Otriću u žici.«

»A što četnici rade u žici?«

»Idu u pljačku. Samo piju, žderu i viču: Eviva Musolini!«

»A tko je uz njih u vašem kraju?«

»Samo kukavice!«, uzvikne s prezirom. »Misle da će ih spasiti fašistički avioni i topovi. Osjećam da bih se protiv njih borila i golih šaka. Nemam riječi da izrazim mržnju protiv njih.« Tu zastane stisnuvši šake.

U nastavku slijedi razgovor s Milicom – Mikom Vejnović, koja je kao bataljonski rukovodilac SKOJ-a poginula 25. maja 1944. prilikom desanta na Drvar.

»Nastavljam razgovor s partizankom M. iz sela Vrela, kotar Korenica.

Kako si se ti priključila četi?«

»Brat mi je pričao o ciljevima borbe. On je bio ranjen u borbi. . . Kad su ustaše i okupator palili kuće i vršili pokolje, moje je srce kipjelo mržnjom i osvetom. Jedva sam dočekala ovaj čas. Nisam mogla dozvoliti da moje drugarice odlaze, a da ja ostanem u pozadini. ..«

Svoj intervju dopisnik završava razgovorom s Narančom Končar, komesarom Prve ženske omladinske čete.

»I na koncu razgovaram s drugaricom N. polit. komesarom čete.«

»U naš kraj dolazio je Rade Končar. Njegov lik, njegove plamene riječi, sve me je to uzbuđivalo, otvaralo mi oči. Narod je dolazio da sluša Radu koji je dizao klonuli duh, hrabrio u teškim časovima ustaških pokolja. Ja sam se odlučila za borbu.

Kad kam god radila na terenu, znala sam da je taj rad vrlo važan, ali uvijek mi je bila želja da idem tamo gdje je opasnost, gdje je borba. Smatrala sam da ću svome narodu više pomoći ako se s puškom borim.«

»Kako si zadovoljna sa svojim partizankama?«

»Moral je visok. One hrabrošću i velikim požrtvovanjem snose sve teškoće.

U četi ima najviše seljanki, zatim nekoliko intelektualki, većinom gimnazijalke. Na kursu osim učenja vojničkoj vještini učilo se također o ciljevima narodnooslobodilačke borbe, a drugarice koje nisu znale ni čitati ni pisati prošle su analfabetski tečaj. Sve mi s nestrpljenjem očekujemo prvi okršaj s neprijateljem. To nam je vruća želja. Vjerujem da ćemo opravdati povjerenje koje drugovi u nas polažu …«

Oprostim se našim borbenim pozdravom. Četa kreće.

Opet se ori pjesma:

»Izdajice, jađena vam majka,
Platit ćete Končara i Marka« …

Nova škola u selu je podignuta u spomen na pale borce i žrtve fašizma