Može li doći do promjene?

Izdvajamo

• Sigurno je samo da se iz rezultata ovih izbora neće moći povlačiti nikakve dalekosežne konzekvence. Direktnih posljedica na skore parlamentarne izbore teško da će biti. Promjena nije na vidiku. Sustav se i dalje (samo)reproducira i uživa u tome. A kao da mazohistički u tome uživamo i svi mi.

Povezani članci

• Prijedorska Radost
• Vučićev ‘dar’ od dva miliona eura Nikšiću
• Dosta je bilo čekanja. Ravnopravnost: odmah!
• Može li država da zabrani Evroprajd?
• Dežulović: Jeste li još uvijek sigurni da je Hrvatska primljena u Europsku uniju?
• Vratite nam Lastana u škole

Foto: Boris Kovačev / CROPIX – jutarnji list

Kolinda u drugi krug ipak ulazi prilično ranjiva, pa ako postoji dovoljan broj onih koji žele uživati u skidanju, za njih tako iritantnog, osmjeha s njenog lica, to će im biti dovoljan motiv za izlazak na birališta. Light-političari gube zbog light-motiva i razloga. 

U političkim predviđanjima osobno i kolektivno iskustvo može biti pouzdanije od bilo kakvih minucioznih statističkih i strukturalnih analiza. Naravski, ono može biti i varljivo.

No, zašto ipak smatram da Zoran Milanović, premda relativni pobjednik u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora, u drugi krug ne ulazi kao (za neke već i samorazumljivi) favorit? Naravno, prosta stranačka matematika nije mjerodavna kada građani odlučuju o jednoj osobi. Mnogo je više varijabli koje pritom treba uzeti u obzir. Emocionalni faktori, osobne sklonosti i animoziteti pritom igraju puno veću ulogu nego kod parlamentarnih izbora. Stoga je, unatoč svemu, Milanovićeva pozicija i slogan „predsjednik s karakterom“ dobro pogođen i prilagođen vrsti izbora na koje izlazi.

No, također na čestu opasku da je hrvatsko biračko tijelo tradicionalno sklonije konzervativnijoj opciji, ali da su unatoč tome na predsjedničkim izborima svojevremeno premoćno pobjeđivali i „lijevi“ Stjepan Mesić (2000. i 2005.), kao i Ivo Josipović (2009.), ipak valja odgovoriti da se radi o donekle različitim kontekstima. Mesić je prvu pobjedu odnio neposredno nakon Tuđmanove smrti i na valu antihadezeovske euforije oličene u njihovom parlamentarnom porazu 3. siječnja 2000. Doduše, o Mesiću se već 1991. ponegdje govorilo kao o potencijalnom budućem hrvatskom predsjedniku, Tuđmanovu nasljedniku (npr. njegovu ekspediciju trajektom Slavija u blokirani Dubrovnik Neven Šantić je u Novom listu okarakterizirao kao impresivno putešestvije koje praktički već najavljuje budućeg predsjednika). Ironijom sudbine Mesić će to će postati, ali upravo na kritici tuđmanovštine (i ponekim vicem o  samom Tuđmanu).

Ivo Josipović je predsjednik postao nakon naprasnog i šokantnog odlaska Ive Sanadera sa mjesta premijera, u jeku sve većih glasina o aferama bivšeg premijera i vladajuće stranke, da bi iduće godine Sanader bio i uhapšen, a HDZ se kao pravna osoba našao na optuženičkoj klupi, što je predstavljalo situaciju bez presedana i uvod u još jedan poraz HDZ-a na parlamentarnim izborima.

No to samo znači da HDZ, da bi izgubio vlast, kao da uvijek najprije mora zadesiti nešto strašno, gotovo kataklizmično. A trenutno nema „oca nacije“ Tuđmana koji može umrijeti, niti „nezamjenjivog“ Sanadera koji može otići ili završiti u zatvoru. Je li Kolinda Grabar-Kitarović sama po sebi baš tolika elementarna nepogoda kako dio medija i analitičara već dugo želi sugerirati, u čemu im, doduše, ona sama uporno i strpljivo pomaže svojim čestim ispadima i gafovima? I jesu li ti gafovi toliko supstancijalni, jesu li, najjednostavnije rečeno, toliko bitni? Čini li ona „nepopravljivu štetu hrvatskim interesima“? Točnije, čini li to išta više od hrvatskog političkog prosječnika? Sramoti li Hrvatsku u inozemstvu? Je li taj famozni svijet uopće briga tko je hrvatska predsjednica i navija li za Hrvatsku u dresu reprezentacije ili u večernjoj toaleti? Ima li sluha ili skviči ko´ prase u novembru? Važe li riječi apotekarskom vagom ili ponekad pripito lupeta? Iskreno, who cares?

S druge strane, Milanović, unatoč tome što zasigurno može imponirati svojim iskustvom, inteligencijom, elokvencijom, namah i drčnošću, upravo karakterom, ipak teško da je prosječnom građaninu uspio do kraja uvjerljivo objasniti zašto bi on, kao netko tko se smatra i predstavlja alfa-političarem, sada želio sjesti u stolicu jedne simbolične funkcije kakva je predsjednička, i koju je do jučer i sam prezrivo omalovažavao odbacujući svaku mogućnost da bi se jednom mogao za nju kandidirati. Izjave političara, naravno, kratko se pamte, birači su ih uglavnom skloni oprostiti. No, ne svima. Milanovića kao da su i njegove najusputnije izjave uvijek sustizale i donosile mu, kako sam voli reći, „tijesne poraze nakon velikih pobjeda“. No on već dugo nije osjetio što je to pobjeda u politici. A čini se da nema ni približno osobna svojstva kao jedan Mesić koja bi ga, u sinergiji sa društvenim i političkim kontekstom, sada mogla lansirati, vratiti iz političkog mrtvila i učiniti možda najmarkantnijom hrvatskom političkom pojavom u ovom stoljeću. Predstavlja li stoga ova ambiciozna kampanja umjesto velikog povratka zapravo samo njegov posljednji trzaj?  Ivo Josipović, kada je kretao u bitku za Pantovčak, bio je praktički novo, svježe, nepotrošeno, ali ipak prepoznatljivo političko lice. Kolinda Grabar-Kitarović prije nekoliko godina također je bila relativno mlado, lijepo, nasmijano i umiveno lice, koje se izazivački suprotstavilo tada neuvjerljivom Josipoviću koji je lutao na „okupljajućoj paradigmi“, slično kao što ona to radi sada. To je, doduše, sudbina svih predsjednika koji ulaze u političku borbu na sadašnjim ustavnim premisama. Pa kome prođe, prođe. To izgleda naposljetku više ovisi o nečijem stilu nego o sadržaju. Ipak, Milanović, iako u najboljim godinama za jednog političara, je sve samo ne novo lice. Vratio se vrlo prepoznatljiv, nekoliko kilograma teži i politički još „nadrndaniji“. Za populističku funkciju kakva je predsjednička možda i suviše partizanski (u smislu strančarski) nastrojen. Milanoviću dakle povrh svega kao da trajno fali jedna optimistična, makar i demagoška, ali i humana dimenzija u politici. On je uvijek pomalo netrpeljivi, pomalo razmaženi, nadobudni, premda ne uvijek bez pokrića, zagrebački „dečko koji obećava“. Etnički Sinjanin, a politički purger. Sam se u kampanji više puta tiho požalio da „mora obilaziti Hrvatsku, jer druge nema“. On je u osnovi antinarodnjački, kabinetski (ili restoranski) političar, jedna vrsta Plenkovića s puno boljom krvnom slikom i lošijim znanjem francuskog. No prosječni birač je i dalje na razini kada će se više poistovjetiti s Kolindinim patetičnim invokacijama tipa „moj Lukica“, nego Milanovićevim zaklinjanjem na Ustav.

Doduše, u nedjelju 5. siječnja svi ovi faktori se mogu pokazati kao malo relevantni za krajnji ishod, presuditi mogu i banalnosti poput malog odaziva, lošeg vremena, sporadičnih manipulacija, glasova iz dijaspore… Ili naprosto to što su mase u politici često sklone nanjušiti krv. Kolinda u drugi krug ipak ulazi prilično ranjiva, pa ako postoji dovoljan broj onih koji žele uživati u skidanju, za njih tako iritantnog, osmjeha s njenog lica, to će im biti dovoljan motiv za izlazak na birališta. Light-političari gube zbog light-motiva i razloga.

Sigurno je samo da se iz rezultata ovih izbora neće moći povlačiti nikakve dalekosežne konzekvence. Direktnih posljedica na skore parlamentarne izbore teško da će biti. Promjena nije na vidiku. Sustav se i dalje (samo)reproducira i uživa u tome. A kao da mazohistički u tome uživamo i svi mi.