ENG
Milorad Pupovac: Koliko je našeg stradanja u stradanju drugih, i koliko je stradanja drugih u našem stradanju
Autor/ica 👤Milorad Pupovac
Povezani članci
Kao što smo očekivali i ova godišnjica vojno-policijske akcije “Oluja”, a koja se posljednjih pet godina obilježava kako od strane države Hrvatske tako i od države Srbije, postala je mjesto ponovnog sukobljavanja, svojevrsnog nastavka rata njegovim različitim interpretacijama i pogledima na njegove posljedice. Kako stvari sada stoje, ne izgleda kao da bi se to moglo promijeniti. Prema svemu što slušamo i vidimo u proteklih pet i više godina, monolozi sjećanja i međusobne optužbe mogli bi se samo pojačavati, a spirala sukoba samo produbljivati i proširivati te tako uništavati sve ono što se od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa 1996. gradilo kao pozitivno u odnosima između Hrvatske i Srbije.
Na sve to Srbi iz Hrvatske i njihovi predstavnici gledaju sa zebnjom i zabrinutošću, jer mi imamo živo sjećanje na strašne posljedice rata i teške godine izgradnje mira. Osim toga imamo jednako živo sjećanje u kojem je zapisano stradanje naših sugrađana Hrvata i naših sunarodnjaka Srba. Zato u nama živi dijaloško sjećanje. A to dijaloško sjećanje počiva na pitanju: koliko je našeg stradanja u stradanju drugih, i obrnuto – koliko je stradanja drugih u našem stradanju. Takvo je naše sjećanje bilo i ove i svake prethodne godine. Takvo će biti i svake buduće. Gdje god bilo i povodom čijeg god stradanja bilo organizirano. To nam nalaže drevni moralni osjećaj kojeg baštinimo. To nam nalaže moralni osjećaj čuvanja vremena mira. Pri tome mi nemamo moći da ovakvu dijalošku kulturu sjećanja nametnemo ni hrvatskoj ni srpskoj državi, ali imamo moć da je živimo, prakticiramo i zagovaramo. Onima koji u ovakvim okolnostima, kao što je to dosad činjeno u nizu sličnih situacija, cijelu srpsku zajednicu žele pretvoriti u taoca riječi koje nismo sami izgovorili i djela koje nismo sami počinili želim kazati da mi na to nismo pristajali niti ćemo pristajati. Niti želimo da se to ikome i igdje događa.
Zato ću svima koje to ne zanima po dužnosti reći sljedeće: razumijem svoje sugrađane Hrvate koji su u usporedbama današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom prepoznali teške riječi, težak teret koji se njima ne bi trebao pripisivati zbog historijskog stradanja koje su Srbi doživjeli tokom i poslije “Oluje”. Zato postoje odgovorni pojedinci, bilo kao neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici, a koje ni sud ni javnost nisu dosad osudili, kao što postoje i oni koji su odgovorni za stradanje koje su u ratu doživjeli Hrvati. Kolektivizacija krivice osim što je nepravedna sjeme je zla. I zato smo protiv nje, o kome god da se radi. O Hrvatima ili Srbima. Reći ću i još nešto, nešto za što se nadam da će oni koji me zovu po dužnosti prenijeti onima koji to bez njih neće moći ni čuti ni vidjeti: nadam se da naši sugrađani Hrvati razumiju kako obilježavanje “Oluje” bez svijesti o izgnanstvu preko 200.000 Srba i sa proslavama kao što je bila ovogodišnja u Glini (mjestu historijskog pogroma Srba u mjesnoj crkvi i okolici 1941. godine), u kojoj se gledao i slušao sramotni i strašni pozdrav “Za dom – Spremni!” ne može biti nikako tolerirano. Nadam se da će nakon ovoga iskustva predstavnici dviju država uvidjeti da svi razgovori o nestalim, o manjinama, o sukcesiji, o ratnim zločinima, o granici, o izgradnji infrastrukture, o suradnji policija u borbi protiv terorizma, kriminala i ilegalnih migracija, neće uroditi nikakvim rezultatima ukoliko ne otpočnu dijalog o tome kako staviti pod kontrolu sukobe u interpretaciji prošlosti i u komemorativnim praksama, a da će njihovi građani ostati taocima tih sukoba.
Autor/ica 👤Milorad Pupovac
