Mate Parlov još 1967. je nazvan Clay iz Pule

Povezani članci

• BIVŠI PREDSJEDNIK HDZ-a I MINISTAR UNUTARNJIH POSLOVA REPUBLIKE HRVATSKE TOMISLAV KARAMARKO DOPISOM ILI PISMOM PRIJETI DORH-om NAČELNIKU OPĆINE TINJAN GORANU HRVATINU
• Zbor Praksa putevima NOB-a
• “Vrijeme ističe…” Epizoda #5
• Letnji seminar za učenike srednjih baletskih škola
• Čitlučenje u ilegalnom domu
• Dan žalosti u Mostaru

Foto: Arhiv

Novinar Armando Černjul iz Pule jedini je živući novinar na prostoru bivše Jugoslavije koji je pratio boksačku karijeru Mate Parlova od 1965. do 1980. godine i u tom je razdoblju objavio mnogobrojne članke i feljtone te knjigu “Zlatni Mate” (Liburnija Umfiksi, Pula, 1971.).

Olimpijske igre u zapadnonjemačkom gradu Munchenu održane su od 26. kolovoza do 11. rujna 1972. godine, uz sudjelovanje 7134 športaša iz 129 država svijeta.

Nitko nije očekivao da će se dogoditi veliko zlo. Naime, 5. rujna u 4.10 sati ujutro izvršen je teroristički napad koji je nazvan Munchenski olimpijski masakr. Pripadnici palestinske terorističke organizacije ‘Crni rujan’ naoružani AK-47 puškama upali su u Olimpijsko selo i oteli jedanaest športaša i trenera Izraela.

Najprije su ubili dvojicu športaša, a ostale su držali kao taoce. Njemačka je policija pokušala osloboditi taoce, ali nažalost u sukobu smrtno je stradalo još devet izraelskih športaša. Istovremeno je poginulo pet terorista i jedan policajac. U Munchenu i zračnoj luci Furstenfreidbruck poginulo je 17 ljudi. U osvetničkoj akciji Izrealaca, prema njemačkim izvorima, poginulo je više osoba.

Tako je Crni rujan poremetio najveći svjetski spektakl, a športaši, treneri, suci, športski predstavnici i novinari bili su u strahu. Slično je bilo sa posjetiteljima na športskim stadionima, jer su znali da Olimpijske igre završavaju 11. rujna.

PARLOV “POZLATIO” POBIJEDIVŠI KUBANCA GILBERTA CARRILLA

U prvom meču klasičnim nokautom u drugoj rundi savladao je Nouredinea Amana Hassana iz Čada, zatim u drugom meču također klasičnim nokautom u drugoj rundi slavio je pobjedu nad Mađarom Imreom Tothom, a u trećem meču pobijedio je starog znanca Poljaka Janusza Gortata.

Čekala ga je najteža, finalna borba s odličnim kubanskim prvakom Gilbertom Carrillom. Za većinu izvjestitelja Carrillo je bio favorit, ali mi, iz Hrvatske i bivše Jugoslavije, prognozirali smo pobjedu našeg Mate. A i Mate je izjavio kako vjeruje da će postati olimpijski pobjednik.

U prvoj rundi obojica boksača odmjeravali su snagu i zadavali udarce. Naš boksač je ipak zadao više udaraca, pogotovo lijevom rukom, što je njegova najjača strana. Tada je Mate pred kraj prve runde ljevicom pogodio crnoputog Gilberta koji se srušio na pod i istočnonjemački sudac Wolf, prije nego što je počeo odbrojavati Kubancu, rukom je pokazao Parlovu da pođe u kut ringa. Borba je potrajala nekoliko sekundi i bio je kraj runde. U drugoj opet su dvojica boraca izmjenili više udaraca, ali Parlov je lijevom i desnom rukom pogađao u Carrillovu glavu. Jedan udarac je uzdrmao Kubanca koji je završio među konopcima ringa i sudac mu je odbrojavao, ali nije se predavao. U drugoj rundi Parlov je bolji od Carrilla, a 40 sekundi prije svršetka druge runde naš boksač ljevicom zadao je munjeviti udarac i kubanski boksač se našao na podu…!

Tog trenutka sudac je prekinuo borbu i Parlov je postao olimpijski pobjednik. Na kraju meča u kutu su zajedno bili Parlov i izbornik Bruno Hrastinski, koji se smješkao od radosti, jer osim našeg boksača, on je te večeri bio najsretniji čovjek u Munchenu.

Bila je nedjelja, 10. rujna oko 22 sata i 30 minuta kad je Mate Parlov Teo, s nepune 24 godine postao olimpijski pobjednik, prvi Hrvat u povijesti boksa!

Sudac Wolf pozvao je obojicu boksača i na sredini ringa držao im ruke, a onda podigao ljevicu Mati Parlovu. Poslije ponoći, 11. rujna na svečanoj dodjeli odličja, prvi se na podij popeo Mate Parlov, dobitnik zlatne medalje, zatim Gilbert Carrillo, koji je dobio srebrnu medalju (veoma žalostan i razočaran) i Janusz Gortat, dobitnik brončane medalje. Nakon svečanosti oko ringa bio je velik metež, a Parlova su okružili brojni strani izvjestitelji i tražili izjavu novog olimpijskog pobjednika u poluteškoj karijeri. Samo 24 sata prije meča ti isti novinari tipovali su pobjednika Gilberta Carrilla.

Pula je priredila veličanstveni doček olimpijskom šampionu – zlatnom Mati Parlovu u velebnoj Areni, a na njegovu pulsku adresu danima su stizali brzojavi s čestitkama iz cijele Jugoslavije, pa i od radnika i iseljenika iz nekih zemalja svijeta. U dupke punom amifiteatru organiziran je kulturno-zabavni program u kome su sudjelovali istarski narodni pjevači i folkloraši te pjevači Lidija Percan i Mirko Cetinski.

NAJBOLJI ŠPORTAŠ HRVATSKE 20. STOLJEĆA

Mate Parlov (16.11.1948. – 29.07.2008.), rođen u Splitu, podrijetlom iz Ričica kod Imotskog, gdje je živio s majkom Mirom i ocem Matom, te starijim bratom i dvjema sestrama. Osnovnu školu je pohađao u Imotskom, a kada se obitelj preselila u Pulu, nastavio se školovati u Osnovnoj školi i završio Upravnu školu, Višu ekonomsku školu – turistički smjer i diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. U braku je bio sa suprugom Laurom te imaju sina Matka i kćerku Miru.

U amaterskom i profesionalnom boksu postigao je što nije pošlo za rukom nijednom Hrvatu u Hrvatskoj, Jugoslaviji i svijetu. Imao je 310 mečeva, od toga 291 pobjedu, 6 neriješenih rezultata i 13 poraza.

Postigao je sve što je postojalo: 2 “Zlatne rukavice”, 8 puta prvak Jugoslavije u srednjoj i poluteškoj kategoriji, 5 puta prvak Balkana, 1 put viceprvak Europe u Bukureštu, 2 puta prvak Europe u Madridu i Beogradu, pobjednik na Olimpijskim igrama u 1972. u Munchenu i prvak svijeta 1974. u Havani. U profesionalnoj karijeri, od 1975. do 1980., imao je 29 mečeva, 24 pobjede, 2 neriješena rezultata i 3 poraza. Borio se u poluteškoj i lakoteškoj kategoriji. Bio je odličan borac na ringovima širom svijeta, pa je poslije samo godinu dana u Beogradu pobijedio Talijana Domenica Adinolfija tehničkim nokautom u 11. rundi.

Čak triput obranio je titulu europskog šampiona. Želio je postati prvak svijeta u poluteškoj kategoriji, pa je svakodnevno trenirao i malo je imao slobodnog vremena za sebe i obitelj. I napokon dobio je priliku da se bori za profi-prvaka svijeta protiv Argentinca Miguela Angela Cuella…

SVJETSKI PROFESIONALNI PRVAK U MILANU

Došao je 7. siječanj 1978. kada su u grandioznoj sportskoj dvorani u Milanu u večernjim satima ukrstili rukavice dvije zvijezde svjetskog boksa. Tko će po verziji WBC-a postati svjetski prvak – Cuello ili Parlov? Naš zlatni Mate pobijedio je Miguela klasičnim nokatom u 9. rundi. Naslov prvaka je obranio u borbi s Englezom Johnom Contehom na beogradskom ringu. Međutim, izgubio je naslov prvaka svijeta od Amerikanca Marwina Johnsona tehničkim nokautom u 10. rundi u Marsali na Siciliji. U lakoteškoj kategoriji nije uspio u mečevima s Amerikancem Marvinom Camelom – prvi meč 1979. u Splitu završio je neriješenim rezultatom, a drugi 2000. u Las Vegasu pobijedio je američki boksač.

O tim mečevima nemali broj naših novinarskih “pametnjakovića” pišu da su boksali u teškoj kategoriji, čak i slobodna enciklopedija Wikipedija. No, on nije nikad boksao u kategoriji teškaša! Svejedno Mate Parlov je, poslije najvećeg boksača svijeta Cassiusa Claya koji je promijenio ime u Ali Muhammad, u amaterskom i profesionalnom boksau ostvario najviše šampionskih titula!

Imao sam novinarsku čast da sam prvi objavio intervju s 19-godišnjem Parlovom nakon njegovog prvog velikog uspjeha na beogradskom ringu kada je 1967. klasičnim nokautom u 59 sekundi pobijedio višestrukog prvaka Jugoslavije Bogoljuba Kahrimana. Tada sam u zagrebačkom tjedniku Vjesniku u srijedu, popularnom VUS-u, najčitaniijem listu u bivšoj Jugoslaviji (naklada 380 tisuća) objavio intervjuu s imotskim Puležanom pod naslovom “Clay iz Pule”. Mnoge kolege su me ismijavali, govoreći da nemam pojma o boksu, a današnjim čiteteljima ostavljam da to komentiraju… Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: Najbolji boksač Hrvatske 1971., 1972, i 1973., najbolji boksač Jugoslavije 1971., 1972. i 1974., najbolji športaš Balkana 1974., član WBC-ove Kuće slavnih, Istarski športaš 20. stoljeća, hrvatski športaš 20. stoljeća, nagrada “Franjo Bučar” za životno djelo, državna nagrada kneza Branimira s ogrlicom i dr.

PARLOV JE KAO TRENER REPREZENTACIJE BIO VRLO USPJEŠAN

Na kraju slavne karijere jedno je vrijeme bio uspješan izbornik reprezentacije Jugoslavije, koja je na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu, osvojila po jednu zlatnu i srebrnu medalju te tri brončane medalje. To je najveći uspjeh jugoslavenske reprezentacije svih vremena. Igrao je za nogometni klub “Staklar” i kuglaški klub “Zanatlija”, a okušao se kao nogometni sudac. Športaš i Čovjek za sva vremena…!

U Fažani je 2016. otvoreno šetalište Mate Parlov, a 2018. podignut brončani spomenik, djelo akademskog kipara Ante Jurkića, dok je na šetalištu “Giardini” u središtu Pole postavljen brončani spomenik, djelo kiparice Marije Ujević-Galetović. Posebno je zanimljivo da je ušao u povijest znanosti; po njemu je, naime, nazvana vrsta pauka Harpactea.

Po Parlovu je u Puli nazvan Dom športova “Mate Parlov”, zatim u zagrebačkoj Kajzarici dobio je ulicu Mate Parlov, Biogradu na Moru i beogradskoj Zvezdari u dijelu Bežanijske ulice u Beogradu. Velika je sramota da su ga selo Ričice, odakle dolazi obitelj Parlov, i grad Imotski u kome je živio, u potpunosti zaboravili!

Jedino je umjetnik Marko Marković na fasadi Doma mladih uklesao Matine riječi: “Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili prvaci države, a često nisu uspjeli pobijediti (…)”. Ali to je premalo za ono kako je Parlov proslavio rodni grad u cijelom svijetu. U mnogobrojnim intervjuima i izvještajima u svjetskim medjima je objavljeno da je rođen u dalmatinskom gradu. Čak je više učinio grad Opatija koji je u središtu grada na kolnik dao uklesati zvijezdu na kojoj piše Mate Parlov (1948-2008) i on se nalazi s mnogim hrvatskim velikanima.

Ove, 2022. godine navršilo se četrnaest godina od smrti legendarnog šampiona i stanovnika Fažane. Pokopan je na Gradskom groblju u Puli 31. srpnja 2008., a na nezapamćenoj sahrani došli su prijatelji bivši boksači i više tisuća navijača iz svih republika bivše države i Italije.

Ciao Teo, amico nostro – naš prijatelju! Vole te tvoja Pula, Fažana, Imotski i Split, Istra i Hrvatska i cili svit. Bio si i ostao legendarni velikan svjetskog boksa!

Ipress.hr