LABINSKA REPUBLIKA

Autor/ica 👤Vladimir Kapuralin 2.3.2021. u 08:43

Povezani članci

100 godina Labinske Republike

1. 3. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta istaknuti sindikalni i socijalistički vođa Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašisti su već bili otišli, a Pipanu su savjetovali, da više ne dolazi u Pazin.

Stigavši u Vinež o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasilnim ispadima fašista sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk, koji je počeo 2. 3. 1921. godine u 13 sati.

Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog ekonomskog i revolucionarnog karaktera, trajao je 37 dana, ugušen je vojnom intervencijom a u njemu je učestvovalo više od 2000 ljudi, pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti.

Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke Italije ili iz sindikalne federacije nema, pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi, da je odluku o štrajku donijela sindikalna federacija 2. 3. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.

Za slijedeći dan 3. 3. sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista, kojom prilikom je bilo i povrijeđenih.

Crvene straže na Krvove place u Vinežu, odakle je počeo štrajk rudara.

Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata iz Firence pozvao je rudare proglasom, da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji, preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:

“RUDARI!

Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran sa sjedištem u Firenci Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata.

Konzorcij je zadružna asocijacija radnika.

Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj Konzorcija je u tome, da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj, za kojim teži djelovanje Konzorcija. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!

U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!

Konzorcij namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala, koje razvija radnički svijet….”

Ovaj poziv odaslan je prije 2. 3. i sa velikom dozom vjerovatnosti možemo pretpostavit da je sindikalni vođa Ivan Pipan bio u Trstu radi dobivanja instrukcija i zauzimanja stavova o tome.

Osim napada fašista na Pipana, poziva konzorcija iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk uticalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.

Oktobra 1920. godine, rudari su sklopili sa upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade, Zatim prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.

Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.

Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka nešto bombi, revolvera i eksploziva.

Zadatak komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala sa vlastima.

Preuzimanje rudnika pod parolom KOVA JE NASA¹, isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune odnosno revolucionarnog pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj, da su radnici 21. 3. nastavili sa vađenjem ugljena, ali za svoj račun. 7. 4. isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije, koji međutim nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom ishitrenom rješenju. Računali su, da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost domicilnog stanovništva.

Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja pobune. To je vršeno kombiniranim konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata 7. 4. dano je naređenje, da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda sa vojskom.

Vlasti su u razgovoru sa Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu sa vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13,30 zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.

Na strani rudara poginula su dva rudara: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla uslijed zlostavljanja.

Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. 11. 1921. godine.

Pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.

Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraju, da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni dekret o amnestiji.

Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa sa lokalnim stanovništvom donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.

Dio rudara bojeći se represija emigrirao je u Jugoslaviju i druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.

Životne su prilike bivale sve teže, pa je u augustu 1922. godine ponovno izbio štrajk, koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.

10. 1922. godine na vlast dolazi Musolini, Squadre d azione² krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.
4. 1923. godine dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i sa prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre.

Novonastala Komunistička Partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U crvenu federaciju koju vodi komunistička partija učlanjeno je 850 rudara.

U izvještaju fašističke milicije od 9. 6. 1925. godine, se navodi: „Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri“.

Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. godine rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25% povećanje plaće.

11. donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan SPECIJALNI SUD ZA ZAŠTITU DRŽAVE. Koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.

Kad je riječ socijalnim prilikama labinštine sa kraja XIX. i početka XX. stoljeća, valja spomenuti i specifični odnos između rudara i jedne od prvih žena socijalistkinja, spisateljice, pjesnikinje, novinarke i iznad svega učiteljice siromašnih i potlačenih Giuseppine Martinuzzi, koju su od milja zvali naša učiteljica. Bila im je velika moralna podrška, težak i mukotrpan život rudara i njihovih porodica opisala je u pjesničkom dijelu L’Ingiustizia³.

Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, danas nakon jednog stoljeća, nameće se pitanje što je bila LABINSKA REPUBLIKA i je li imala u sebi elemente državnosti. Iz analiza svjedoka i dokumentacije nema potvrda da je LABINSKA REPUBLIKA zbog toga proglašena niti formalno organizirana. Narod je govorio o SLOBODNOJ REPUBLICI. U štampi ovaj se pokret nazivao: LA REPUBBLICA ROSSA⁴, SAN MARINO COMUNISTA⁵ ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA⁶.

Drugo pitanje koje se nameće, da li je ta zamisao bila utopija. Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari ne bi se to moglo reći, naime rudari su bili duboko uvjereni, da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Treba imati na umu da se događaj o kojemu je riječ zbio za manje od četiri godine nakon uspjele Velike socijalističke oktobarske revolucije u Rusiji i svega dvije godine nakon neuspjele Berlinske revolucije u Njemačkoj. Za pretpostaviti je, da se tim uvjerenjem vodio i Nacionalni zadružni konzorcij iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.

Ustvari bila je to istinska prirodna emancipatorska želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije zamisli tvornice radnicima, drugim riječima samoupravljanje.

To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije. Kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz i korisno iskustvo u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji, koja je ideju uspješno sprovela.

—————-

¹ ^{Rudnik je naš}

^{2 Paramilitarne fašističke milicije}

^{3 Nepravda}

^{4 Crvena republika}

^{5 Komunistički San Marino}

^{6 Istarska pariška komuna}