Krijumčarenje migranata na Balkanu biznis vrijedan 50 miliona eura

Povezani članci

• Zvjezdan Karadžin: Lokacija za deponiju pepela i šljake u TK opasna po okolinu i zdravlje ljudi
• Konfučije
• PAMTIMO: Štrpci 1993-2020.
• Čulić: Čačićomanija
• Vesna Milek: ISTORIJA SRCA
• HRVATSKA MODA U SARAJEVU: Izlozba u galeriji Collegium artisticum

Foto: OSCE/Micky Kroell

Zarada krijumčara migranata na balkanskoj ruti procjenjuje se na više od 50 miliona eura godišnje, ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa (RSE) Walter Kemp, jedan od autora Analize o protoku ljudi, droge i novca na Zapadnom Blakanu.

Analiza, koju je radio za Globalnu inicijativu protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (GI-TOC) ukazuje na tri glavne rute za kretanje migranata na Zapadnom Balkanu, na granici Grčke i Sjeverne Makedonije, te Albanije, a koje idu preko Srbije do Mađarske, te usko grlo u Unsko- sanskom kantonu (jednom od deset kantona u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija Bosne i Hercegovine), u Bosni i Hercegovini (BiH), nadomak granice sa Hrvatskom.

U zemlje regije ulaze i putem legalnih kompanija, otvorenih posebno za tu namjenu, a koje im šalju pozivna pisma, da bi mogli ući. Ovi slučajevi zabilježeni su u Crnoj Gori, a nerijetko putuju i kamionom, sa vozačem koji legalno prijavi putnika, ali ima tuđi pasoš.

Tri velike krijumčarske zone

RSE: Krijumčarenje migranata na Zapadnom Balkanu je posao koji se procjenjuje na oko 50 miliona eura godišnje. Napravili ste procjenu svakog koraka, gdje ste pokazali šta krijumčari, raznih profila, imaju od toga, a ukazali ste i na tri velike krijumčarske zone. Koje su to i koliko novca među njima cirkuliše?

Kemp: Ono što smo primijetili je da je tokom posljednjih nekoliko godina veliki protok ljudi koji se kreće Zapadnim Balkanom iz 2015. i 2016. pao, ali je još uvijek više od 100.000 ljudi koji prolaze kroz Zapadni Balkan svake godine. Ranije je ruta išla iz Grčke u Sjevernu Makedoniju, preko Srbije u Mađarsku. Zatvaranjem granice između Mađarske i Srbije ljudi sada počinju da se kreću preko Bosne i Hercegovine. Ovaj smo trend primijetili 2017., 2018. godine.

Sjetite se da je 2015. oko pola miliona ljudi prošlo kroz Srbiju, kroz Sjevernu Makedoniju, a prema podacima UN (Ujedinjenih nacija) 133 ljudi je prošlo kroz Bosnu 2015. Danas je to 30.000 ljudi.

U istraživanju smo gledali ulazne tačke na Zapadnom Balkanu i primijetili smo dvije velike – i dalje onu koja ide preko Sjeverne Makedonije, ali i onu koja ide više preko Albanije. Izlazne tačke su i dalje između Srbije i Mađarske, mada je to jako teško, ljudi kopaju tunele, ili pokušavaju ići preko Rumunije, pa onda u Mađarsku.

I imamo usko grlo, koje se nalazi u Unsko-sanskom kantonu u Bosni i Hercegovini, gdje ljudi pokušavaju ući u Hrvatsku, ali im je jako teško da se probiju. Ono što smo vidjeli, i što ste pomenuli, sve u svemu, neka gruba procjena je da je ovo tržište vrijedno najmanje 50 miliona eura na ovim ulaznim i izlaznim tačkama. Vjerovatno i više, jer ljudi ulaze i izlaze i kroz druge rute, također. Još smo primijetili i da količina novca koja se uzme na ulaznim tačkama, je manje-više ista kao i ona na izlaznim. Dakle, oko 20 do 25 miliona na jugu, te 20 – 25 miliona na izlasku.

Fikseri, vratari ili aranžman ‘od-do’

RSE: Izvještaj identificira razne vrste krijumčara koji su prisutni na Zapadnom Balkanu, opisujući ih kao fiksere, vratare i one koji nude cijeli paket. Svaki ima svoju ulogu i cijenu.

Kemp: Da, kao što kažete postoje različite vrste krijumčara na različitim dijelovima rute. Oni koje zovemo fikserima su oni koji ljude vrbuju u zemlji, bilo da se radi o taksisti koji ih vozi negdje, neko ko pomaže automobilom ili kamionom da se kreću po zemlji. Ne zarađuju puno novca, ali je to nekoliko stotina eura. Potom imamo vratare i, kako im samo ime govori, oni pomažu ljudima da pređu, na primjer, rijeku, kao što je Drina, recimo, da prođu kroz tunel, ogradu ili preko granice. To je riskantnije, ali i unosnije.

Najveće novce imaju oni koji nude cijeli paket i većina njih se nalazi van regije, naročito u Turskoj, Grčkoj, gdje ljudima obećavaju paket „od –do“, gotovo kao turistička agencija koja ih vodi od Turske u Evropsku uniju. Ima i četvrta grupa. To je ona koja se naziva samopomažuća. Radi se o mladim muškarcima koji ostanu bez novca tokom putovanja, ili imaju dovoljno veza preko društvenih mreža ili ljudi koji su ranije otišli, a koji putuju sa veoma malim budžetom i snalaze se pomoću svojih sredstava i tehnologije kako bi se kretali kroz Zapadni Balkan.

Cjenovnik

RSE: Kada govorimo o novcu, migranti, zapravo, ne putuju sa previše novca. Odakle im novac da plate krijumčarima?

Kemp: Ovo nije jeftino. Neki od ovih paket-dogovora mogu koštati hiljade eura. Najveći dio se plaća unaprijed u Turskoj ili Grčkoj, na primjer, ili takozvana taksa za uspjeh, kada dođu u Evropsku uniju. To se najčešće događa transferom novca. Ljudi koji putuju obično skrivaju novac kod sebe, ali su putem pokušaja i promašaja naučili da to može biti opasno, bilo da novac bude ukraden od drugih ljudi u pokretu, lopova, ali i policije u nekim slučajevima.

Jako često koriste sisteme transfera novca kao što je Western Union ili banke od kojih povlače po nekoliko stotina eura, kako se kreću, tako da imaju nešto gotovine. Taj novac često dolazi od njihovih porodica. Većina su mladi muškarci i to je nekakvo preživljavanje najprilagodljivijih. Novac dobiju, ili od ušteđevine ili od ljudi u svojoj zajednici, s nadom da će uspjeti doći na zapad, a da će ostatak porodice, možda, moći doći kasnije.

Legalne kompanije za ilegalne migracije

RSE: Gdje se migranti susreću s krijumčarima i šta, kada govorimo o tome, rade sigurnosne agencije?

Kemp: Migranti se sa krijumčarima susreću u izbjegličkim kampovima, u Grčkoj na primjer, susreću se s njima putem interneta, preko društvenih mreža ili raznih chat funkcija. Na krijumčare nailaze na logičnim mjestima na kojima postoji neka vrsta infrastrukturnog čvorišta, kao što je autobuska stanica u Solunu na primjer, ili željeznička stanica. Često to ide od usta do usta.

Snage zakona često imaju teškoća za probijanje ovih kriptovanih poruka, ali traže ove ljude na glavnim transportnim čvorištima i obično je očigledno gdje ti ljudi operišu i pokušavaju da prekinu taj prsten. Ali, ono što smo primijetili u nekim slučajevima je da policija olakšava kretanje tim ljudima i, također, zarađuje novac. Ne kažem da je to kroz cijeli sistem tako, ali bilo je slučajeva u nekoliko zemalja gdje je policija omogućavala to.

RSE: Zanimljivi su nalazi o Kurdima iz Turske i kompaniji iz Crne Gore. Možete li nam reći nešto o tome? Izgleda kao legalan posao, a nije.

Kemp: Trgovci ljudima i krijumčari su postali mnogo sofisticiraniji. Slučaj koji spominjete desio se u Crnoj Gori u kojoj su postojale legalne kompanije koje bi slale pozivna pisma ljudima da dođu, a onda, kada im je policija ušla u trag onda su je gasili, a pojavila bi se nova kompanija. Također smo vidjeli i vozače kamiona u Grčkoj koji su imali papir da sa sobom vode putnika koji ima pasoš. I taj je pasoš sasvim u redu, ali ne pripada osobi koja sjedi u kamionu, već nekome ko liči na osobu koja sjedi u kamionu, tako da se relativno lako mogu kretati. Također, u nekim od ovih paket aranžmana, oko kojih se vrti mnogo novca, su nekada prisutni veoma sofisticirani načini krivotvorenja dokumenata, podmićivanja ljudi i to može biti prilično veliki posao i prilično sofisticiran.

RSE: To, također, može biti opasno i po migrante?

Kemp: Da, može biti opasno i što se tiče rizika da budu vraćeni natrag. Može biti opasno ako dođu u kontakt sa, na primjer, električnim kablovima, ako su blizu šina, u nekim slučajevima. Čuli smo stravične priče o muškarcima koji su se krili u kontejneru i završili na drugom kraju svijeta i do tada su već bili mrtvi. Povećava se broj pushback-ova na granici s Mađarskom ili Hrvatskom. Ali, dok migranti dospiju do tih granica, neki od njih su na putu proveli mjesece i neki po 20. put pokušavaju prijeći granicu i možete vidjeti kako su očajni ti ljudi.

Veliki politički problem

RSE: Zanimljivo je da je pandemija zaustavila ljude u kretanju, ali nije zaustavila ilegalnu trgovinu ljudima. U stvari, pokazali ste da oni putuju mnogo brže u vrijeme pandemije. Šta to govori i o tim kriminalnim grupama?

Kemp: Tu može biti više razloga. Jedan je da je situacija u izbjegličkim kampovima loša i da ljudi žele otići iz Grčke i krenuti ka Zapadnom Balkanu. Snage sigurnosti su preokupirane lockdownima i drugim prioritetima, ali također, neke od ovih grupa jesu sofisticirane, ali u drugim slučajevima imate mlade muškarce koji doslovno hodaju kroz Zapadni Balkan tražeći puteve s najmanje otpora. Tako da to nije uvijek visokosofisticirani kriminal. Ponekada je samo visoko oportunistički, ali je činjenica da ni trgovina drogom nije reducirana zbog COVID-a, a ni krijumčarenje migranata se također nije smanjilo.

RSE: Tu je još jedno ozbiljno pitanje koje se naročito odnosi na Bosnu i Hercegovinu, ali se može primijeniti i na druge zemlje, a to je poroznost granica. Nema dovoljno policajaca da ih zaustave, a i jako je teško vratiti ih u zemlju iz koje su došli.

Kemp: To je apsolutno tačno. Rezultat toga je problem za snage za provođenje zakona, ali je to također i humanitarni problem, ali je, budimo realni i veliki politički problem i ovdje, jer je zatvaranje balkanske rute možda lakše za Evropsku uniju, ali nije olakšao zemljama Zapadnog Balkana. Zašto bi se ove zemlje manje-više same suočavale s ovim problemom? Mislim da treba biti mnogo više solidarnosti i mnogo više podrške, kako Zapadni Balkan ne bi postao jedna velika čekaonica za ljude koji pokušavaju ući u EU.

RSE: Vaš izvještaj govori i o trgovini drogom i rutama. One su nešto drugačije od onih kojima se krijumčare ljudi. Ali, i taj je posao vrijedan milijarde eura. Gdje taj novac odlazi?

Kemp: Novac od trgovine drogom odlazi u različite sektore. U regiji se to odnosi na one segmente u kojima se jako puno oslanja na protok gotovine, ili tamo gdje novac možete relativno lako sakriti. Nekretnine, građevinarstvo, kocka. Ali, jako puno novca zarađuju i one kriminalne grupe koje djeluju van Zapadnog Balkana, na primjer one u Latinskoj Americi, zapadnoj Evropi. Taj novac ide u međunarodni finansijski sistem, u Zaljev, a dio se vraća na Zapadni Balkan.

RSE