KAP PRELILA ČAŠU: Sarajevo ubijali u ratu, zbog loših politika sada ga ubijaju u miru!

Izdvajamo

• U Sarajevu ljude ubijaju, desetine života je ugašeno, pravda se u mnogo navrata poigrala sa porodicama ožalošćenih. Kada kažemo pravda, onda prevashodno mislimo na korumpirani pravosudni sistem u rukama političkih centara moći, ali i paralalnih sistema s one strane zakona. Jer mnoge dobre stvari koje je uradila policija obesmišljene su i obezvrijeđene smiješnim presudama što su kriminalcima samo davale vjetar u leđa da nastave još više i još drčnije. Sve dok nisu počeli da ubijaju i samu policiju. A kada su počeli da ubijaju i samu policiju, čemu onda možemo da se nadamo mi, građani? Hoćemo li biti primorani da se naoružamo kako bismo se osjetili barem malo sigurnim?

Povezani članci

• UPISI KAO NOVA/ STARA TRAUMA NAŠEGA DRUŠTVA
• Nezadovoljni studenti izašli na proteste u Sarajevu
• Redžo Lemezan: Vlada KS kao pokrovitelj SFF-a mora tražiti uključenje općine Ilidža u program!
• Vodoodbrana Sarajeva danas uručuje poziv za sazivanje vanredne sjednice u Skupštini Kantona Sarajevo
• Stranke Pametno i FOKUS obratile se Ustavnom sudu: Obvezno članstvo u HGK-u i HOK-u nije u skladu s Ustavom
• Islamsko pravo u sjenci „zatvorenog kruga nasilja“

Crta se mora podvući, a one politike koje su svojim nečinjenjem i vlastitom umiješanosti u kriminal unazad godinama uspostavile poremećeni sistem vrijednosti u društvu – moraju preuzeti odgovornost

Piše: Almedin Šišić- InfoRadar

Odavno me nije više potresao neki događaj kao vijest o jutrošnjem brutalnom ubistvu dva sarajevska policajca, na koje je pucano iz zasjede u klasičnom terorističkom aktu.

Sve se dogodilo oko 4 sata ujutro, nakon što je policijska patrola, igrom sudbine, skrenula u ulicu na Alipašinom polju i „nabasala“ na automafiju koja je upravo u tom trenutku pokušavala da ukrade luksuzno vozilo. Dva policajca ne da nisu imali nikakve šanse – već po svemu sudeći nisu ni vidjeli ubice koje su na njih ispalili rafale iz automatskog naoružanja.

Ako policija utjelovljuje državu i njen sigurnosni sistem – onda ovo jeste teroristički akt, sa prepoznatljivim potpisom mafijaških grupa koje u Sarajevo upadaju sa teritorije RS, iz Istočnog Sarajeva (Lukavice i Pala). Ali da ne prejudiciramo, pustimo neka se nešto raspetlja (ako se uopće išta i raspetlja).

Ovo jeste kap koja je prelila čašu, i stvari konačno moramo početi zvati pravim imenom. Crta se mora podvući, a one politike koje su svojim nečinjenjem i vlastitom umiješanosti u kriminal unazad godinama uspostavile poremećeni sistem vrijednosti u društvu – moraju preuzeti odgovornost!

A znamo li koje su to politike, znamo li ko s više ili manje kontrole nad većinom institucija, uključujući i agencije za provođenje zakona, Kantonom Sarajevo upravlja posljednje desetljeće i pol?

Znamo. To su isti oni koji su dopustili ruralizaciju Sarajeva, isti oni koji su uspostavili kulturu sile i primitivizma u našem gradu, eliminiravši svaku drugu kulturu, to su oni koji dozvoljava dilerima da godinama uništavaju naše mlade (jer pojedinci se bogate od toga!). Isti su to oni – među njima pojedinci – koji žmire na višegodišnje aktivnosti automafije, oni koji su privatnu imovinu građana ostavili u miraz bandi kriminalaca – jer imaju korist od te vrste „biznisa“.

Vrlo dobro su nam poznate te politike koje su sagradile svoje carstva na obmanama i lažima, nastojeći „obrazovati“ našu djecu na jednonacionalnim vrijednostima koje već lagano ubijaju i eutanaziraju stari sarajevski kosmopolitski duh (znam da to rade i „druge dvije“ nacionalne politike, ali naprosto me briga za njih jer smatram da najprije svako mora da počisti ispred svoga praga!)

Onoga trenutka kada su Sarajevo počeli da pretvaraju u megapolis što istjeruje kosmopolitizam, građanske ideje i vrijednosti koje su naš grad oduvijek krasile – a na kojima počivaju razvijena demokratska društva, kada su počeli da ga pretvaraju u selendu u kojoj je nametanje „isključivih vrijednosti vjere“ postalo toliko primitivno i agresivno da je, umjesto privatnog odnosa između nas i boga preraslo u čisti populizam i ulazna karta za vladajuću stranku, bilo je samo pitanje dana kada ćemo doći u sadašnji stadij bespomoćnosti i beznađa.

U Sarajevu ljude ubijaju, desetine života je ugašeno, pravda se u mnogo navrata poigrala sa porodicama ožalošćenih. Kada kažemo pravda, onda prevashodno mislimo na korumpirani pravosudni sistem u rukama političkih centara moći, ali i paralalnih sistema s one strane zakona. Jer mnoge dobre stvari koje je uradila policija obesmišljene su i obezvrijeđene smiješnim presudama što su kriminalcima samo davale vjetar u leđa da nastave još više i još drčnije.

Sve dok nisu počeli da ubijaju i samu policiju. A kada su počeli da ubijaju i samu policiju, čemu onda možemo da se nadamo mi, građani? Hoćemo li biti primorani da se naoružamo kako bismo se osjetili barem malo sigurnim?

Koju će nam sada političku krizu izmisliti kako bismo se bavili strahovima od drugih i drugačijih, a ne boljim životom i zaštitom naše djece, u našem gradu?

Šta će sada oni koji su u kolonama i sa zastava SDA maltretirali građane proslavljajući „pobjedu“ 7. oktobra i nastavak vlastite bijede? Da li je ovo ono što su tražili i očekivali?

Šta će sada one politike – sada vladajuće – koje su godinama vršili pritiske na ranije vlasti da uspostavljaju „policijsku državu“, sada kada je uz njihovu pomoć mafija napravila svoju državu, i u njoj ubija policiju?

Od jutros „ljutite“ izjave političara i policijskih dužnosnika prestižu jedna drugu. Svi obećavaju da će biti „prevrnut i svaki kamen“ u potrazi za ubicama, no problem je što su se ubice, po svemu sudeći, još jutros prikrile negdje u RS, možda čak i u Srbiji. U tom slučaju teško je očekivati bilo kakve rezultate bez potpunog uključivanja svih regionalnih policijskih agencija.

I to je tek priča o tome hoće li teroristi odgovorni za smrt dva policjaca – samo zato jer im je to posao, biti pronađeni i zatvoreni do kraja njihovih zločinačkih života.

Druga, jednako bitna priča je, šta dalje mogu očekivati građani Sarajeva, mogu li uopće više vjerovati politikama koje su unazadile njihove živote i naprosto ih natjerale da budućnost vlastite djece vide negdje daleko odavde? Jesu li one definitivno i konačno izgubile sve kredite?

Treba li Sarajevo nakon toliko godina dati šansu nekim novim vrijednostima kako bismo se barem mogli nadati resetovanju društva i mogućem velikom početku obračuna sa organiziranim kriminalom i ubistvima?

Ako je nova vlast cijena toga – dovedimo je onda!