Josip Broz prvim organiziranim štrajkom i perom protiv izrabljivača radničke klase – dio I.

Autor/ica 👤Armando Černjul 21.9.2022. u 08:53

Povezani članci

Predsjednik Tito je u poodmaklim godinama pisao govore i članke – Foto: Ivo Eterović

Povodom 130. obljetnice rođenja Josipa Broza Tita (Kumrovec, 7. Svibnja 1892. – Ljubljana, 4. svibnja 1980.), predsjednika SFR Jugoslavije, predsjednika Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) i prvog glavnog tajnika Pokreta nesvrstanih.

Piše: Armando Černjul

Kraljevička epizoda, iako “kotačić” u cjelokupnom Titovom opusu, ipak najviše zaslužuje veću i svestraniju analizu, iako je u nekim biografijama o i knjigama o Josipu Brozu podosta pisano, jer ne treba smetnuti s uma da je Josip Broz prije devedeset i šest godina baš u Kraljevici (talijanski Porto Re) počeo svoju burnu publicističku djelatnost. U škveru u primorskom mjestu Kraljevici 1926. godine organizirao je svoju prvu značajnu akciju – štrajk. Prije toga kalio se u revolucionara kojega su zapamtili metalski kožarski radnici u Sisku, zatim Zagrebu, Kamniku (Slovenija), Čenkovu Plzenu (Češka), Bečkom Novom Mjestu (Austrija), Njemačkoj, Karlovcu, Koprivnici, Velikom Trojstvu kraj Bjelovara i Križevcima, a potom u Smederevskoj Palanci (Srbija). O tomu i drugim pojedinostima vezanim za revolucionarni rad Josipa Broza u Kraljevici, treba reći da je on u Zagrebu ostao bez posla s obitelji. Da kažem da je Josip Broz 1915. godine u ruskom gradu Omsku upoznao Ruskinju Pelagiju Denešavu Polku Bjeolusovu s kojom se oženio. Kad su se vratili u Zagreb i Veliko Trojstvo imali su troje djece, Zlaticu i Hinka koji su umrli nakon nekoliko mjeseci i pokopani su u tom mjestu. U Velikom Trojstvu rodio se 4. veljače 1924. sin Žarko Leon (kad je imao samo 17 godina prijavio se u sovjetsku vojsku gdje je ranjavan, izgubio je ruku i dobio ratna odličja, a od 1941. bio je oficir Crvene armije, a umro je 19. lipnja 1995. u Beogradu). Josipu Brozu je ponuđen posao u “Jugoslavenskom brodogradilištu” d.d. u Kraljevici koja je smještena između Rijeke i Crikvenice. Brodogradilište je osnovano odlukom Karla VI. 1729. godine i smatra se najstarijim u svijetu. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine nosilo je naziv “Titovo brodogradilište”.

Josip Broz prvi put je doputovao u Kraljevicu

U nedjelju, 20. rujna 1925. godine u malo primorsko mjesto Kraljevica (danas je grad), odakle su odjekivali radnički povici, stigao je 33-godišnji Josip Broz, po zanimanju strojobravar, a nešto kasnije supruga Pelagija i sin Žarko, koji je imao nepune dvije (2) godine. O njegovu putovanju i zadacima malo je tko znao. Bijaše to njegov prvi dolazak u ove krajeve o kojima je slušao i čitao u novinama. Na obali, nedaleko brodogradilišta, Broz je upoznao Antona Štefanića, mladog radnika i komunista.

Štefanić je u jednoj izjavi ovako opisao susret s Josipom Brozom:

– Čim smo se upoznali, crnokosi mladić izrazio je želju da se zaposli u brodogradilištu. Kako sam dobro poznavao situaciju u brodogradilištu, obećao sam Brozu da ću o tome razgovarati s Ivanom Mandekićem, poslovođom metalskog odjeljenja u brodogradilištu. Već drugi dan Broz je primljen na posao. Počeo je raditi u radionici za popravak i izradu dijelova za strojeve. Odmah, na početku, pokazao se kao vrijedan radnik i dobar majstor. Radnici su ga zavoljeli, jer, iako je bio novi, svakome je pomagao pri radu. Poslovođa Mandekić više je puta govorio: “Dobar je ovaj novi. Odlično radi.” Inače, sve do dolaska njegove obitelji stanovao je i hranio se kod mene u gostionici “Miramar”, koju je držala moja žena Mima. Kasnije je našao jednu sobu kod Jelke Kopajtić (kuća je bila vlasništvo Barice Jakovčić). O tome kad se zaposlio Josip Broz posvjedočit će nam jedan dokument – imenik radnika (nažalost, nestao poslije 1953. godine – op. A. Č.), gdje pod registrom „B“ stoji: Broz Josip, rođen 1892. godine, mjesto Kumrovec, oženjen, mjesto stanovanja Kraljevica, zanimanje strojobravar, satna nadnica 6,50 dinara. Stupio na posao 21. IX. 1925., otpušten 2. X. 1926. godine.”

Zagorac Broz upoznao Zagorca liječnika Pavla Gregorića

U Kraljevici se Broz susreo s liječnikom Pavlom Gregorićem koji je iznenada dobio premještaj u Trogir. Dr. Gregorić, član Savjeta Federacije i Narodni heroj Jugoslavije, inače član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) bio je moj sugovornik od početka 70-ih do 80-tih godina u njegovoj kući za odmor u poznatom turističkom mjestu Rabac, zatim u Zagrebu i Rijeci. Jednom prigodom dr. Gregorić, Zagorac, rođen u Zlataru, o susretu i suradnji sa Zagorcem Brozom je izjavio:

– Jednoga dana, uvijek sam govorio da je to moglo biti 25. svibnja 1925. godine, ali piše se da je taj susret bio u rujnu, dok sam se nalazio u bolnici gdje sam radio i stanovao, poručio mi je preko svoje sestre jedan pripadnik partijske jedinice iz brodogradilišta da je došao jedan drug iz Zagreba i da dođem u stan u kome smo često održavali sastanke s partijskom jedinicom brodogradilišta. Sastanak je bio dogovoren poslijepodne. Tad sam upoznao Josipa Broza. Kad danas pokušavam oživjeti sjećanje na taj prvi susret, kao da vidim te plave oči koje su bile blage, ali umjele su da budu i stroge. Znao sam odmah da pred sobom imam iskusnoga rutiniranog revolucionara (obojica su bili na ruskom frontu, ali se tada nisu poznavali). Njegova pitanja bila su kratka, jednostavna: valjalo je kratko i jednostavno odgovoriti na bitna pitanja o radu partijske organizacije, o situaciji u mjestu, o raspoloženju stanovništva i radnika. Tad sam u tom energičnom licu osjetio jednostavnost, oštrinu riječi, pred sobom sam vidio čovjeka koji je jasno odredio sebi životni put i koga se dosljedno, bez trunke kolebanja, držao, čovjeka kome je revolucija bila sve.

Dr. Gregorić predao partijsku jedinicu Brozu

Potom je dr. Gregorić nastavio kazivanje kao da se to dogodilo prije nekoliko godina:

– Broz se zanimao za političke prilike u obližnjim mjestima i postoje li tamo partijske grupe, komunisti i simpatizeri Komunističke partije Jugoslavije. Rekao sam mu za partijske grupe u Bakru i Hreljinu… Ne sjećam se, koliko dugo smo razgovarali, ali razgovor svakako nije mogao biti osobito dug zbog toga što sam bio državni činovnik, pa je trebalo zbog Brozove sigurnosti svesti taj razgovor na što je moguće kraće vrijeme. Moram reći da je Broz prilikom našeg prvog susreta ostavio izvanredan dojam… Bio je divan dan, ali i značajan, jer je poslije Josip Broz, kao radnik, obnovio rad sindikalne organizacije i pojačao rad ilegalne partijske organizacije… Već sam negdje pročitao da sam bio sumnjiv i da sam zbog toga otišao iz Kraljevice. To nije istina. Za moj rad kao komunista znao je načelnik Ministarstva zdravlja, ali to nije bio razlog što su me premjestili u Antimalarični institut u Trogir. Prije nego što sam napustio Kraljevicu zaista sam Josipu Brozu predao partijsku jedinicu… Stisnuli su ruke i jedan drugome poželjeli mnogo uspjeha u radu. Poslije se kod brodogradilišta Broz upoznao s Josipom Pavletićem, Fabijanom Polićem, članovima partijske ćelije. Osim njih u ćeliji su bili još Anton Štefanić, Rade Celer, obućar, Filip Turina- Veliki (File Veli), brodogradilišni radnik i Inan Pravdica, također brodogradilišni radnik i najmlađi komunist. Bilo mu je nepunih 17 godina.

Dujmić: Velika pomoć za naš rad na terenu bio je dolazak Josipa Broza u Kraljevicu

“Velika pomoć za naš rad na terenu bio je dolazak druga Josipa Broza Tita (još nije imao nadimak Tito) u Kraljevicu u brodogradilište. Naša organizacija bila je o tome obaviještena na vrijeme iz Zagreba”, napisao je u svojim sjećanjima Ivan Dujmić iz Bakra, najstariji komunist u tom dijelu Hrvatskog primorja. “Ovdje sam primljen, iako je tada bilo vrlo malo posla. No, upravo kada sam došao, postojale su dosta zamašne porudžbine, pošto je trebalo da se prave reparature na torpiljarkama. Naime, tada smo za jugoslavensku ratnu mornaricu opravljali torpiljarke. A kakve su one bile? Kad je Austro-Ugarska krahirala, drugi su dobili lavovski dio njene ostavštine i prilikom diobe pomorskih jedinica, Jugoslavija je dobila vrlo mali dio toga, i torpiljarke. Osim toga, s njih je bilo skinuto sve, od kotlova do obične armature. Zbog toga smo morali da radimo sve, i kotlove i armaturu, čak smo sami radili i odljevke. Zato je tada ovdje bilo posla.” (Iz govora predsjednika Tita u povodu 240. godišnjice brodogradilišta u Kraljevici, 30. travnja 1969.). Pošto je rad sindikalne organizacije u Kraljevici bio zamro, Josip Broz je odlučio da obnovi tu organizaciju. Cilj mu je bio da okupi što više radnika, a svakako najprije one koji su radili s njim u mehaničkoj radionici. Zajedno s Brozom radili su Marijan Pravdica – Romanić, Filip Pavešić – Mali (File Mali), Vjekoslav Franović – Lojzo i drugi. Jednoga dana, kad su zajednički završavali neki posao, Broz je počeo razgovarati sa strojobravarom Vjekoslavom Franovićem – Lojzom.

– „Broza sam upoznao u radionici brodogradilišta“ (pričao mi je 1967. godine o tom susretu Franović). – Bio sam mu naučnik. Smatrali smo ga dobrim majstorom, osobito za popravak pneumatskih strojeva. No, to mu nije bio sav posao… Zanimala ga je politika… Jednom mi je Broz prišao i zvao u sindikalnu organizaciju, jer da “ovi sadašnji” nisu spremni povesti radništvo u borbu protiv “onih” koji eksploatiraju radnog čovjeka. Prihvatio sam da postanem član Nezavisnih sindikata, jer sam uvidio da bi Broz mogao nešto učiniti… Otad sam uvijek bio na strani sindikalne organizacije i naprednoga radničkog pokreta. Broz je i druge radnike pozivao u sindikalnu organizaciju. Tada se oko 96 posto zaposlenih radnika upisalo u Nezavisne sindikate. Održani su prvi izbori na kojima su bili izabrani radnički povjerenici. Novi povjerenici postali su Josip Broz i Anton Štefanić.

Broz je obnovio sindikalnu organizaciju i postao radnički povjerenik

Otkad je Broz obnovio sindikalnu organizaciju, gotovo svake subote skupljali su se dobrovoljni prilozi za oboljele radnike. U to je vrijeme i radnik Fabijan Polić – Fabo bio obolio na pluća. Donijeli su mu pomoć skupljenu dobrovoljnim prilozima radnika.

– Ne, to neću… Da mi vi lično date, možda bih uzeo, ali od mase neću… Radnici nemaju ni za sebe. Ipak, ponosan sam na vašu dobrotu i zalaganje! – rekao je Brozu i drugovima Fabo. Osim Fabijana Polića, drugovi iz sindikalne organizacije posjećivali su i ostale bolesne radnike. Organizirani rad, dobrotu, pažljivost koje je za sve pokazivao Josip Broz nisu zapažali samo radnici, nego i ostali stanovnici Kraljevice. Čak i oni koji su bili protiv njegova rada, poslodavci, radićevci i frankovci, govorili su: “Broz je veliki idealist! To je čovjek s velikim znanjem i razumijevanjem!” Osobito ga je kao čovjeka cijenio kraljevički svećenik Stanko Gauš, koji je bio član Radikalne stranke. Volio ga je, jer je pomagao radnicima i narodu Kraljevice i ostalih mjesta. Pomagao im je na svakom mjestu: savjetima, davao im knjige za čitanje, a što je najvažnije, radnicima je podigao moral. Uspio je radniku dokazati da je izrabljivan!

Miroslav Krleža slao je časopis Književna republika Josipu Brozu

Za revolucionarnu aktivnost Josipa Broza saznalo se u čitavom Hrvatskom primorju. Njegov su rad pratili žandari i ostali neprijatelji komunista, ali nisu mogli ništa, jer nisu imali dokaze da je vođa ilegalne partijske organizacije. Javno se istakao kao sekretar sindikalne organizacije brodogradilišta. Nekim je radnicima posuđivao knjige marksističkog sadržaja, novine Borbu, Organizovani radnik i Književnu republiku, koju je uređivao književnik Miroslav Krleža (Krleža je slao Brozu časopis Književna republika). Prije mnogo godina (negdje 1967. i 1974.) Titovi suradnici, umirovljeni brodogradilišni radnici “Titovo brodogradilište” u Kraljevici Filip Pavešić i Vjekoslav Franović, rekli su mi da je Joža, tako su zvali Broza, 1925. i 1926. u kući broj 125, u kojoj je živio s obitelji, držao Radničku biblioteku. Knjižnica od pedesetak knjiga koju je donio iz Velikog Trojstva bila je i njima na raspolaganju (Broz je imao knjige i brošure: “Karl Marks”. Njegov život i njegovo učenje”, Klare Zetkin, “Lenjin, 23. aprila 1870-21. januar 1924”, “Žena i socijalizam” Augusta Bebela, “Gvozdena peta” Jacka Londona, “Mati” Maksima Gorkog, “Qua vadis” Henryka Sienkiewicza i druge – op. A. Č.).

Radnik Filip Turina, dobio je otkaz i njegovo dvoje djece umrlo je od gladi i bolesti!

Vrijeme je prolazilo, ali radnici brodogradilišta nisu bili isplaćivani. Opet je zavladala stara praksa. Radnici su postojali nestrpljivi… Osobito oni koji su kod kuće imali djecu koja su bila željna kruha. Neki od njih počeli su gubiti strpljenje. Jedan od njih bio je Filip Turina, File Veli, brodograditelj i član partijske ćelije. Nije više mogao izdržati. Zvao je radnike i govorio im protiv uprave brodogradilišta i direktora Antona Mazurke, direktora poduzeća. Prosinca iste godine dobio je otkaz jer nije mogao izdržati. File Veliki ili File Veli – kako su ga zvali – nije poslije mogao dobiti zaposlenje u Kraljevici. Četiri je mjeseca bio bez posla. U to je vrijeme, od gladi i bolesti, umrlo njegovo dvoje djece, a treće je bilo na putu… Uprava brodogradilišta i direktor Mazurke nisu na to obraćali pozornost. Pomogli su mu jedino njegovi drugovi iz sindikalne podružnice. Dali su mu pomoć od 500 dinara, što je tad ipak bila pomoć.

– Bio sam mlad i osjetljiv na svaku nepravdu, pa nisam mogao izdržati pljačkanje uprave brodogradilišta. I tada sam jednoga dana potkraj 1925. godine sazvao radnike i govorio im protiv uprave brodogradilišta i direktora Antona Mazurke. Zbog toga sam 7. prosinca te iste godine dobio otkaz, a to je bio težak udarac za moju obitelj… Zahvaljujući Brozu i drugovima, dobio sam pomoć. Ipak, htio – ne htio, morao sam krenuti trbuhom za kruhom čak u Beograd…

Broz: Da bismo se mogli boriti, mi se moramo organizirati!

Na jednoj se radničkoj zabavi, kojoj su prisustvovali samo muškarci, Josip Broz istaknuo među ostalima.

– Da bismo se mogli boriti s ovom situacijom, mi se moramo organizirati. Ovo nije bila Brozova jedina poruka radnicima u brodogradilištu, no urezala se u sjećanje živih sudionika tih događaja. Kažu, te četiri riječi (mi se moramo organizirati) parale su uši. Članovi sindikalne podružnice organizirali su i proslavu prvog svibnja u Kraljevici. Među organizatorima spominje se i ime Josipa Broza. O toj proslavi pričao mi je Filip Pavešić:

– Ujutro 1. maja 1926. godine Kraljevicom je prošla povorka s glazbom popodne u 16 sati u Općinskom vrtu počela je svečanost. Organizaciju oko te proslave preuzela je sindikalna organizacija s Josipom Brozom na čelu. U lijepo okićenom vrtu, s lampionima, mladim jasenom i raznovrsnim cvijećem, pod sjajnom svjetlošću koju su davale dvije ribarske svjetiljke, okupio se narod Kraljevice, Hreljina, Bakarca, Bakra, Šmrike, Križišća i drugih mjesta u okolici. U taj prekrasni vrt došle su djevojke s punim košarama crvenih karanfila (papirnatih) i prodavale ih ljudima. Nije bilo čovjeka, radnika, koji nije kupio barem jedan karanfil. Bilo nam je teško, jer nismo smjeli držati govor. Ali to nije smetalom našem Joži koji je šetao od stola do stola i radnicima tumačio značenje proslave. Sjećam se trenutka kad su se na ulazu vrata pojavili oficiri, a neki radnik je prišao Brozu, rekavši mu: “Druže Broz, ovamo dolazi grupa oficira!…” Broz mu je odgovorio: “Pa šta, neka dođu… Pozvali smo ih, neka vide…” Oficiri su samo promatrali, a zatim produžili put… Na to je taj isti radnik rekao Brozu: “Vidite, pa oni odlaze…” Broz se nasmiješio i odgovorio mu: “A što drugo da učine?! I njima je počelo biti jasno…” Zatim smo se svi nastavili zabavljati.

SABH.hr