Ivana Bajrović: Kako spriječiti vršnjačko nasilje u sportskim klubovima

Izdvajamo

• Konačno, kao majka djeteta žrtve vršnjačkog nasilja, sve roditelje pozivam da ni po koju cijenu ne ćute o nasilju, da ne podlegnu pritiscima okoline, i da nastave da se bore za svoju djecu koja su žrtve. I da nikada ne staju na stranu nasilnika samo “zato što su šampioni”.

Povezani članci

• Dezorijentirani mali smrtnici u gruboj realnosti
• BOLJE SKUPLJE, NEGO JEFTINIJE: Dok postoje Autoceste FBiH softver može održavati samo jedna firma
• Mundijal prijateljstva u Bosanskom Šamcu
• Druže Tito, Bogom se kunemo…..
• Srđan Andrejević: Put spasenja je povratak pravim vrednostima – porodičnim, kulturnim, obrazovnim
• PREKRŠIO ZABRANU ILI SE ZAMJERIO MINISTRU LUKAČU: Uhapšen Borislav Radovanović, aktivista grupe “Pravda za Davida

Ilustracija – Photo by Dmitry Egorov/pexels.com

Moje dijete je žrtva vršnjačkog nasilja. Tokom skijaškog treninga u Ski klubu NAŠ TIM prošle sedmice na Bjelašnici, štapom za skijanje prebio je njen vršnjak, dječak od 9 godina. Tukao je skoro 5 minuta koje su se njoj činile kao vječnost. Udarao je više puta po glavi, licu, tijelu, butinama, pancericama…

Koliko silan je bio bijes tog dječaka govori činjenica da je “štap zviždao kroz zrak”, kako je taj užas opisala druga prisutna djevojčica. Kada sam ćerku kasnije pitala zašto se nije pokušala braniti, objasnila je da je “bilo strah dići ruke da ih on ne slomi, pošto na njima nemam štitnike”. Procijenila je da je sigurnije (!) da je dječak nastavlja udarati po glavi jer na njoj bar ima kacigu. Pokušala je pobjeći, odgurati se i odskijati od mjesta napada niz padinu staze na kojoj je stajala. Nije joj dao. Skinuo joj je skiju i krenuo da je baci u obližnju šumu. Spriječila su ga druga djeca. Nezadovoljan, dječak je nastavio fizičko maltretiranje tako što joj je veliku gruvdu snijega nasilno trljao na lice. Dva puta.

Moje dijete je imalo sreću što je bila obučena i zaštićena slojevima skijaške opreme. Imala je sreću da su uz nju bila još tri mlada člana kluba koji su poslije mogli napadu posvjedočiti. I imala je sreću da smo mi, njeni roditelji, odlučili da ćemo istjerati pravdu za svoje dijete i da nas ništa u tome neće spriječiti.

Odlučili smo to kada je, nakon što se konačno uspjela smiriti od šoka i straha, izgovorila: “Mama, ja znam da klub njemu neće uraditi ništa jer je on šampion”.

I u tome leži njena nesreća. Dječak koji ju je pretukao je jedan od vodećih skijaša kluba, sa najviše takmičarskih poena u svojoj kategoriji.

Tu počinje i borba nas roditelja za pravdu koje naše dijete kao žrtva vršnjačkog nasilja zaslužuje, i tima koji je – po našem utisku – napravio kalkulaciju troška disciplinovanja počinioca, te po svemu sudeći utvrdio da je cijena pravde za naše dijete i lekcije za nasilnika previše velika za rang kluba i svih povlastica koje u skijaškog zajednici uz to idu.

Jer od tog momenta počinje sistemska relativizacija napada na naše dijete, izmjena svjedočenja jednog od troje djece svjedoka, prijetnja prijatelja roditelja nasilnika da će svoju djecu povući iz tima ukoliko dođe do bilo kakvih sankcija počinioca…

Iako smo inicijalno dobili čvrsta uvjerenja čelnika i jednog od osnivača kluba NAŠ TIM da počiniocu nasilja slijede sankcije u vidu suspenzije sa treninga i takmičenja, računica interesa je brzo pokazala da od toga nema ništa.

Umjesto toga, uprava tima se upustila u spletkarenja kako bi zamutila vodu o incidentu i time “otežala odluku” o disciplinovanju. Selektivno sazivanje probranih roditelja svjedoka djece, promjena iskaza svjedoka djece, prijetnje o napuštanju tima, odugovlačenje odluke, izlaganje našeg djeteta prisustvu dječaka nasilnika bez prisustva trenera, te prijetnja nama roditeljima žrtve da ćemo mi biti poslati na disciplinsku komisiju zbog “pritiska koji vršimo” na upravu kako ne bi manipulisala činjenicama i kako bi donijela pravovremenu odluku – samo su neki od elemenata kojim nas je uprava kluba NAŠ TIM pokušala odvratiti od borbe za pravdu.

Kada su vidjeli da nećemo odustati, mi smo postali “nerazumni” roditelji koji “eskaliraju” situaciju i time “okreću druge roditelje protiv sebe”, kako su nam prenijeli član uprave kluba te jedan roditelj nakon razgovora sa istim.

Jasno mi je sada zašto roditelji odustanu. Jasno mi je zašto podlegnu pritiscima ili izgube vjeru u sistem. Jasno mi je zašto im ne preostaje ništa drugo nego da svome djetetu kažu da izdrži, da je to sve dio odrastanja i “čeličenja” kroz koje svi moramo proći. Ili je/ga prebace u drugu školu.

Ali djecu ne treba “čeličiti”. Njih treba voljeti i zaštititi u njihovom najranjivijem periodu. I treba im izgraditi povjerenje u sistem i institucije kojima ih dajemo na odgoj.

Škole u Kantonu Sarajevo obavezane su “Pravilnikom o načinu i obliku provođenja odgojno-obrazovne podrške i stručnog tretmana učenika u osnovnim i srednjim školama KS”, koji je donijelo Ministarstvo obrazovanja KS  2019., da prepoznaju faktore rizika, evidentiraju probleme u ponašanju, i izrade obrazovno-vaspitni plan za dijete koje pokazuje znakove nasilja.

Iako istraživanja pokazuju da je svako treće dijete u Bosni i Hercegovini žrtva vršnjačkog nasilja, praktičnoj primjeni Pravilnika najčešću prepreku predstavlja izbjegavanje nastavnika i direktora škola, pa i samih roditelja, da nasilje prijave i adresiraju. “Linija nezamjeranja je naš nacionalni sport”, kako nam je u skorašnjem razgovoru rekao vodeći stručnjak za vršnjačko nasilje.

Linija nezamjeranja i šutnja sistema koju ona proizvodi je ubila Mahira Rakovca, Denisa Mrnjavca, Haruna Mujkića… Kao javnost, svaki ovaj tragični gubitak mladog života nas iznova šokira i razljuti. I onda – ništa. Opet ćutimo do tragedije.

Ali tragedija je i slom duha kroz koji prolazi svako maltretirano dijete. Tragedija je poruka da sistem počiniocu “neće ništa jer je šampion” i lekcija koju ona šalje svakom, a naročito ženskom djetetu o tome da ono ili druga djeca koja toj nepravdi svjedoče ne mogu očekivati pravdu i zaštitu od sistema sljedeći put kada oni budu žrtve, naročito nekoga ko je na poziciji moći.

Tragedija je i ostavljanje maloljetnog počinioca vršnjačkog nasilja bez posljedica za njegovo ili njeno ponašanje, kao i bez podrške sistema koji bi pomogao da umjesto u nasilnika to dijete izraste u dobru osobu.

Dok još uvijek čekamo odluke ski kluba NAŠ TIM i pratimo formalnu proceduru koju smo pokrenuli kroz sistem pravosuđa, u ime bolje budućnosti svoga ali i svakog djeteta pozivam:

Širu sportsku zajednicu, uključujući Skijaški savez BiH, Skijaški savez FBiH, i ski klubove da zvanično uvedu politike “nulte tolerancije” na vršnjačko nasilje i propišu obaveze sportskih klubova da, po ugledu na Pravilnik namijenjen školama, prepoznaju rizike vršnjačkog nasilja među svojim članovima, evidentiraju incidente, i pravovremeno sprovedu adekvatne disciplinske mjere protiv počinioca. Pravilnikom bi se, između ostalog, osigurala obaveza timova da obezbijede integritet disciplinskog procesa kako bi se spriječila reviktimizacija žrtve nasilja kroz propitivanje njenog tj. njegovog kredibiliteta, pritisake na njene/njegove roditelje, ili uticanje na svjedoke nasilja, kao i uvela obaveza koordiniranja informacija i obrazovno-vaspitnih mjera između sportskog tima i obrazovne institucije koju dijete pohađa.

Zakonodavnu vlast da podnese i podrži inicijativu za adresiranje vršnjačkog nasilja u sportskim klubovima koje su najčešća vrsta institucije, sem škola, kojima povjeravamo svoju djecu na brigu, te da korištenje sredstava iz javnog budžeta za podršku sportskim i drugim klubovima uslove njihovim uvođenjem ali i adekvatnim sprovođenjem pravilnika za prepoznavanje i adresiranje vršnjačkog nasilja.

Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo da, u skladu sa principima najboljeg interesa djeteta, proširi primjene odredbi “Pravilnika o načinu i obliku provođenja odgojno-obrazovne podrške i stručnog tretmana učenika u osnovnim i srednjim školama KS” na vanškolske aktivnosti, tj. situacije u kojima su učenici ovih škola članovi registrovanih sportskih, umjetničkih, kulturnih i drugih klubova.

Takođe, bi trebalo obavezati Ministarstvo kulture i sporta KS da odredbe koje regulišu sam rad ovakvih klubova, a koje se tiču rada sa djecom (osobe uzrasta do 18 godina) i mogućih slučajeva vršnjačkog nasilja u njima, u potpunosti usaglase sa postojećim Pravilnikom iz oblasti obrazovanja. Na ovakav način, pomenuti Pravilnik bi se primjenjivao i u slučajevima zaštite školske djece i u vannastavnom periodu.

Konačno, kao majka djeteta žrtve vršnjačkog nasilja, sve roditelje pozivam da ni po koju cijenu ne ćute o nasilju, da ne podlegnu pritiscima okoline, i da nastave da se bore za svoju djecu koja su žrtve. I da nikada ne staju na stranu nasilnika samo “zato što su šampioni”.

Patria