IBRAHIM PROHIĆ: PSIHOLOŠKI PRAKTIKUM 52.

Izdvajamo

• Nema mjesta čuđenju što se građani naoružavaju ako se država (više od deset godina) enormno naoružava, a neprikosnoveni državni poglavar maše po potrebi dnevnih ciljeva militariziranom državom.

Povezani članci

• Apel Parlamentarcima FBIH: Ne umanjujte transfer za invalidnine
• Izbori u Hrvatskoj: Rijeka pjeva Bandiera Rossa
• Tajne depeše II
• Jeli stvarnost mistična rijeka?
• Po ustavu, crkva je odvojena od države
• Sarajevski Romeo i Julija

Foto: N1/Sreenshot

Empirijska istraživanja upozoravaju da se poslije masovnih ubistava u narednih petnaestak dana dešavaju nova ubistva po sličnom scenariju. Svojevrsna spirala nasilja.

Zato je nužna opomena da se pojača budnost i preduzmu procedure za sekundarnu prevenciju.

No, još jedno upozorenje. Važno je šta će se dešavati kad se vratimo u svakodnevnu kolotečinu kad tragedije koje su nas uznemirile odu iz medijskog i društvenog fokusa.

Misao u formi pitanja glasi “ŠTA SMO IZ POSLJEDNJIH DOGAĐANJA NAUČILI?”, te šta će se u DRUŠTVENOM BIĆU, državi i nadležnim institucijama PROMIJENITI?

Slijedi analiza koja sadrži neke barem implicitne preporuke. Metodološki nauk kaže da bismo neki problem riješili nužno je ući u strukturu i genezu (uzroke i sadržaj) problema. Medicina sugerira dijagnozu na kojoj se temelji terapija.

1. Zločini koji su se desili u Srbiji nisu incident (slučaj, izuzetak), već zakonomjerna posljedica društvenih procesa u sadejstvu sa individualnim devijacijama, odnosno patologijom.

2. Važno je znati supstancijalnu razliku između pojavnog (manifestnog) i latentnog. Vrlo često ljudi iz neposrednog okruženja govore o izvršiocu ubistava kao o “mirnom, povučenom ili čak o odličnom učeniku”, te izražavaju čuđenje za izvršeni čin nasilja.

Opomena glasi, simptomi, indikatori postoje uvijek, ali ih okolina nije prepoznala.

Komšije nisu stručnjaci, pa nije čudo da su im simptomi promakli.

No, to opravdanje ne vrijedi za nadležne organe i državne institucije, školu i roditelje!

3. Mladi su zanemarena populacija i to od roditelja, škole i od društva.

Taj socijalni i pedagoški vakuum je prostor u koji se ubacuju suspektni (bolesni i štetni) faktori koji produciraju negativne modele ponašanja.

4. Zlo o kojem govorimo producirano je nekim globalnim tendencijama, ali u pravilu sadrži i pečat regionalnog, odnosno opšteg stanja u nekom konkretnom društvu.

5. Živimo perverziju sistema vrijednosti i duboku moralnu dekadenciju.

6. Nikad nije bilo teže odrastati (dostizati emocionalnu i socijalnu zrelost) i nikad nije bilo teže biti (dobar) roditelj.

7. Ovdašnje porodice su u nekoj vrsti tranzicije koju karakterišu napuštanje ranijih modela, ali nije izgrađen model koji bi bio sposoban odgovoriti na izazove savremenog svijeta. U toj konceptualnoj konfuziji prve žrtve su mladi.

8. Stanje mentalnog zdravlja velikog broja roditelja nije dobro. Frustracije, strahovi, egzistencijalna neizvjesnot čini ljude ranjivim. Onaj ko “nije dobar sa sobom” ne može biti uspješan pedagog niti poželjan u tzv. objektnom odnosu, dakle, kao objekat identifikacije zbog čega su česte razvojne krize. U takvoj situaciji roditelji više nisu dominantan faktor socijalizacije, odnosno mladi su izloženi vanjskim utjecajima koji mogu biti pogubni.

9. Škola je nezaobilazni socijalni agens. Nažalost škola i (čitav sistem obrazovanja) pati od temeljnih nedorečenosti:

A) Vaspitna funkcija je zanemarena. I gore od toga, ponegdje potpuno izostaje. Osoblje u školama pati od viška ideologizacije i često su pomagač vlastima u indoktrinaciji đaka,

B) Sistem obrazovanja favorizira pamćenje nauštrb razvoja kreativnog mišljenja i ostalih sposobnosti i crta ličnosti potrebnih u realnom svijetu,

C) Mehaničko znanje se favorizuje ispred funkcionalnog znanja,

D) Način provjere znanja je frustrirajući i predstavlja snažan pritisak i na najbolje đake. Česte su provjere znanja pismenim kontrolnim testovima i to u neprimjerenom obimu. Već u 5. razredu osnovne škole dešava se da učenici imaju i po dva kontrolna testa u jednom danu. Dakle, parametri i kriteriji uspješnosti su krivo postavljeni i proizvode frustraciju, guše samostalnost i nagrizaju samopouzdanje đaka,

E) Sistem razvija tamičarski duh i postiče potrebu za dominacijom nad ostalima, ili čak eliminaciju ostalih đaka kao konkurenata. Rivalstvo vremenom može preći u neprijateljstvo. Nema saradnje, nema drugarstva, prijateljstva, nema empatije (kad se dese tragedije kao ova posljednja pitamo se gdje se izgubila empatija!?).

Na djelu je neka vrsta socijalnog darvinizma, bespoštedna borba za opstanak u socijalnom prostoru!

10. Dolazimo do ukupne atmosfere u društvu koja utiče na tzv. bazičnu ličnost koja predstavlja temelj za ostale crte ličnosti i modele ponašanja.

Humanistička psihologija podučava da su dobra ona društva koja stvaraju ukupnu atmosferu koja je u skladu sa autentičnim potrebama ljudi, njihovim afinitetima, sposobnostima i ciljevima (A. Maslov govoreći o nametnutim potebama kaže “iz mene govori glas koji nije moj”).

Sva društva u tzv. regionu rade suprotno navedenim principima.

Ovdje je vaspitanje zamijenjeno bjesomučnom indoktrinacijom kojom se imaginarni koletivitet (nacionalna pripadnost) pretpostavlja prirodnoj pluralnosti identiteta, a “drugi” predstavljaju kao prijetnja!? Prrijetnju valja eliminirati na bilo koji način!?

A sad KLJUČNA tvrdnja.

Ovdje (u SFRJ) je devedesetih godina 20. vijeka NASILJE instalirano kao PRINCIP rješavanja problema tadašnjih Republika, odnosno naroda.

S tim u vezi dva su problema sa dalekosežnim posljedicama.

Prvo, taj princip nikad nije opozvan. Dapače, i presuđeni ratni zločinci imaju status nacionalnih heroja koji se glorificiraju, pa i nagrađuju (nazivi ulica, murali, nazivi škola…). Nasilje se ne sankcionira, niti označava kao nepoželjno. Na taj način nasilje se potkrepljuje.

Poricati istinu, zlo govoriti i raditi, a dobru se nadati nije moguće. Bumerang je nezgodna sprava.

Nema mjesta čuđenju što se građani naoružavaju ako se država (više od deset godina) enormno naoružava, a neprikosnoveni državni poglavar maše po potrebi dnevnih ciljeva militariziranom državom.

Ovdje se mogu prepoznati elementi tzv. identifikacije sa negativnim herojem.

Drugo, s principima je problem što pokazuju tendenciju generalizacije. Jednostavnije rečeno, oni se počinju primjenjivati i u drugim situacijama za koje nisu bili prvobitno postavljeni. Konkretno, nasilje se počinje primjenjivati i u svakodnevnim situacijama što za posljedicu ima povećan obim rodnog nasilja, mobinga i vršnjačkog zlostavljanja ili mobinga na poslu. Kumuliranje frustracija i narastanje bijesa u sadejstvu sa psihopatskom strukturom ličnosti, povrijeđenim dostojanstvom i sujetom može dovesti do planiranog zločina i monstruozne preciznosti u egzekuciji.

Treće, vlasti nesposobne kreirati pozitivan ambijent za stabilnost i razvoj društva, tj. dobrobit građana, produciraju konflikt kao modus vivendi. Podsticanje strahova tretiraju kao alat za manipulaciju građanima.

Na sceni su prijeteća radikalizacija politike, te verbalno i emocionalno nasilje vodećih političara, odnosno osoba u mandatu, i to ne samo prema onima iz druge države, već često i prema ideološkim i političkim protivnicima na vrhu iste države.

Mentalno, ideološki i politički region je u devedesetim godinama pred rat.

Jednostavnije rečeno, region egzistencijalno treba političare s kapacitetom državnika, a njih jednostavno nema na sceni.

PS.

Nije moje da rješavam državna pitanja. Iz ove analize lako bi bilo izvući preporuke. No, za njihovu realizaciju nije dovoljno stručno znanje.Neophodna je politička moć.

Poznato je kakvi su odnosi između dva pomenuta faktora u “našim” državama!?

Sudbina ove i sličnih analiza iz drugih oblasti unaprijed se može pretpostaviti. Neka svako od vas odgovori do koga je.