Hrvatski mediji o presudi Prlić i drugi / Analiza

Izdvajamo

• U prva tri mjeseca 2018. u hrvatskim medijima teško je naći bilo kakav prilog koji spominje suđenje bosanskoj šestorici ili govori o Slobodanu Praljku. Erupcija emocija utopila se vrlo brzo u fenomenu kratkog pamćenja.

Povezani članci

• Teror oženio Obmanu i dobio dijete Obznanu
• Malo je vjerovatno da će bh. političari doći do konačnog dogovora
• Preminuo Dušan Duda Ivković, jedan od najvećih košarkaških trenera svih vremena
• Polako komšije: Pokojnik pred streljačkim vodom…
• Mladić, njegova krivica i njegova kazna
• Protestni skup u Banjaluci zbog saslušanja i oduzimanja telefona novinaru

Foto: Beta

U prilogu donosimo Analizu, a u nastavku sažetak analize, izvještavanja hrvatskih medija, prvenstveno HTV-a, povodom presude Prliću i drugima. U fokusu su bili novinarski izvještaji, komentari i izjave od 29. studenoga do 6. prosinca 2017.

ČINJENICE (nespominjane), INTERPRETACIJE (emocionalne), 

IZVJEŠTAVANJE (tendenciozno)

Sažetak

Autorica: Mirjana Oklobdžija

U tekstu su uvodno navedene bazične činjenice o sudskom procesu koji je trajao trinaest godina, a u kojem se sudilo šestorici optuženih za mnogobrojne ratne zločine. Radi se o najkompliciranijem slučaju u praksi jednog internacionalnog suda tijekom kojeg je u spis uneseno 10.000 dokaznih predmeta,gdje prvostupanjska presuda sadrži 6 tomova (2.629 stranica), a drugostupanjska 3 toma (1.500 stranica). Da bi olakšalo uvid u slučaj i presudu, Žalbeno vijeće je u sudnici (29. 11. 2017.) ponudilo 18 stranica sažetka. Ovo istraživanje je pokazalo da je i pročitavanje tih 18 stranica, od mnogih izvjestitelja doživljeno kao velik i nepotreban napor.

Premisa istraživanja bila je da zadatak pravičnog izvještavanja nije neizvediv, ali isključivo ako je baziran na činjenicama i ozbiljnom radu, a ne na emocijama. Dalje, tvrdnja je da posao novinara nije usmjeravati emocije po svojoj volji, no da poštujući činjenice, ostavi slobodu građanima da ih procesuiraju samostalno. Kad je primateljima medijskih poruka ponuđen sažetak sažetka i to tendenciozno i ispod svakog nivoa pravila novinarske profesije, rezultat je konfuzija u kojoj su neminovne tenzije, lov na vještice, brkanje odgovornosti pojedinca i naroda, jačanje kolektivističkih strasti i odbijanje suočavanja sa prošlošću. A kada jedan sudski proces završi dramatično, samoubojstvom u sudnici tijekom čitanja presude, novinari i političari (osim časnih izuzetaka) očigledno lako gube samokontrolu i stvaraju neukusni spektakl koji, u krajnjoj liniji, ne koristi nikome i ničemu (pozitivnom).

Prva dva dijela analize odnose se na Optužnicu i Presudu Žalbenog vijeća.  Treći dio bavi se pojmom objektivnog novinarskog izvještavanja. Navedeni su pasusi 5, 18 i 22 Kodeksa časti hrvatskih novinara. Na primjer, u članu 22 se kaže: “Novinar, kao i svaki građanin, ima pravo na političko i drugo opredjeljenje. On, međutim, u svom djelovanju zauzima profesionalnu distancu prema aktualnim zbivanjima, što je jedan od preduvjeta za objektivno i profesionalno izvještavanje o događajima.”

Izvještavanje o gore navedenoj presudi može se smatrati svojevrsnim testom što se tiče profesionalnosti novinara. Interesantno je primijetiti da se nerijetko ozbiljno prijeti novinarima koji su zadržali profesionalnu odgovornost, ali ne onima koji plove u matici masovne euforije (koju i sami aktivno raspiruju).  Slično prolaze i aktivisti za ljudska prava i političari koji misle “drugačije”. (U tekstu su navedeni brojni konkretni primjeri koji to zorno pokazuju.)

Četvrti dio navodi u čemu su izvještaji manjkavi. U hrvatskom medijskom prostoru nedovoljno je (objektivno) izvještavano o činjenicama na kojima se optužnica zasniva, dokazima iznesenim u postupku na kojima je utemeljena presuda, značenju pravnih pojmova (na primjer UZP i zapovjedna odgovornost), individualnoj odgovornosti optuženih, zločinima počinjenim od strane HVO-a u konkretnom sukobu, o logorima te – o žrtvama.

U petom dijelu riječ je o temama koje su bile u fokusu izvještavanja: – potvrđena prvostupanjska presuda, – umiješanost RH u ratna zbivanja u BiH (međunarodni sukob), – UZP, – kompetencije Tribunala i samoubojstvo Slobodana Praljka. Osim toga, nisu izostale ni druge očekivane i povezane teme; Transkripti, traženje “izdajica” domovine, strah da bi bosanske žrtve mogle tražiti odštetu i slično.

Navedene su izjave političara, javnih tijela, advokata i građana na ulici. (Ilustracije radi, Branimir Farkaš, glavni izvjestitelj HTV-a iz Haaga, komentira: “Sud se pokazao nepredvidiv do kraja, pokazalo se da je ovo bila nesretna 13. godina ovog suđenja, pokazalo se da je ovaj 29. 11., Dan Republike bivše Jugoslavije, isto tako bio jedan čudan datum za izricanje ovakve presude…” ).

Spominju se i internacionalne reakcije, uglavnom negativni komentari na izjave hrvatskih političara. Nadalje, govori se i o sjednici Vijeća Sigurnosti UN-a (6. 12. 2017.) kojom prilikom su o presudi govorili, između ostalih, Tužitelj Brammertz i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Zaključno je spomenuto i trajanje interesa za presudu Prliću i drugima, kao i promjena fokusa medijskog praćenja, posebno u drugom tjednu nakon presude.

Pitanja koja izlaze u prvi plan bila su: tko je Praljku dostavio otrov, njegova dva oproštajna pisma, kad će tijelo biti poslano u domovinu, hoće li početi stizati optužnice i zahtjevi za obeštećenje iz BiH, kako osporiti dijelove presude. Novinarski, a time i javni interes, tada se naglo gasi.

U prva tri mjeseca 2018. u hrvatskim medijima teško je naći bilo kakav prilog koji spominje suđenje bosanskoj šestorici ili govori o Slobodanu Praljku. Erupcija emocija utopila se vrlo brzo u fenomenu kratkog pamćenja.

Documenta–Centar za suočavanje s prošlošću