Ešref Zaimbegović: Kako i zašto je uništena privreda Bosanskog Šamca

Izdvajamo

• Što se moglo pokrasti, pokradeno je. Što se moglo zatvoriti zatvoreno je. Što se moglo lopovski privatizirati tako je i učinjeno. I ono što je 1995. još moglo raditi je kasnije zbog lošeg menadžmenta zatvoreno. A ko će biti rukovodilac određivala je nacionalna i partijska pripadnost.

Povezani članci

• Bujrum narode
• Ko je odgovoran za lažne diplome?
• Mefisto u obrazovnom sustavu
• Vuk Perišić: Može li bez miksanja državnog protokola i vjerskog zanosa?
• Podignuta najveća optužnica za organizirani i finansijski kriminal
• Evropa gubi glavu

Foto: E.Z.

Razmišljanje predratnog šamačkog privrednika i kasnijeg ratnog zatočenika

Ali izgleda da su oslobodioci oslobodili Bosanski Šamac i od privrede i od radnih mjesta 

Jedna tačka na julskoj sjednici Skupštine opštine Šamac je i stanje u privredi. A iz materijala je vidjeti da je u opštini Šamac zaposleno ukupno 2.150 ljudi a od toga manje od 1.000 u privredi. Katastrofa. U martu 1992. u opštini Bosanski Šamac bilo je zaposleno oko 6.500 ljudi. A onda su u aprilu te godine došli oslobodioci, što naši, što iz Srbije, da bi opštinu oslobodili od nas, navodnih neprijatelja.

Ali izgleda da su oslobodioci oslobodili Bosanski Šamac i od privrede i od radnih mjesta. Oslobodili su ga od strukture koja je ekonomiju nosila, od menadžera, specijalista, majstora, vrsnih zanatlija. Nestali su godinama stvarani poslovni kontakti koji su ponekad prerastali i u prijateljstvo. Kada je jedan Šamčanin, Srbin, upitao u maju 1992. čovjeka iz tada vladajuće strukture zašto su uhapsili nas nekoliko direktora Muslimana i Hrvata i ko će im voditi firme, dotični je odgovorio: “Imamo mi takvih koliko hoćeš.” Vrijeme je pokazalo da nisu imali. Došli su ljudi koji tomu nisu bili vični. Mi nismo bili potrebni u Bosanskom Šamcu, ali smo kasnije bili dobri Francuzima, Nijemcima, Austrijancima, Česima…A ono domaćih što je ostalo, uradilo je što je uradilo i uglavnom opralo ruke. Zna se ko je vodio opštinu od aprila 1992. do danas.

Što se moglo pokrasti, pokradeno je. Što se moglo zatvoriti zatvoreno je. Što se moglo lopovski privatizirati tako je i učinjeno. I ono što je 1995. još moglo raditi je kasnije zbog lošeg menadžmenta zatvoreno. A ko će biti rukovodilac određivala je nacionalna i partijska pripadnost.

Naš “Uniglas” koji je godišnje izvozio 30 miliona njemačkih maraka automobilskog stakla Volkswagenu i poslije TAS-a iz Vogošće bio drugi najveći izvoznik za VW iz Jugoslavije danas je ruina. Mašine izrezane i prodate u staro gvožđe. „Meboš“, drugi najveći proizvođač bojlera u bivšoj Jugoslaviji i ekskluzivni proizvođač bačvi za Rafineriju ulja Modriča je prazan, prodat Slovaku koji tamo ništa ne proizvodi. Jedno vrijeme je tamo u jesen pekao rakiju!

Od „Mladosti“ i „Tekstilca“, trikotaže i tekstilne industrije koje su pred rat zapošljavale preko hiljadu radnika i svoje proizvode uglavnom izvozili, ostale su prazne porušene hale. Mnoge mašine su još početkom rata pokradene i prevezene u Srbiju. „Utva“, čelične konstrukcije ne radi. „Hranaprodukt“, proizvođač konzervisanog voća i povrća je sada samo hala za skladištenje i prodaju sitne robe. Od „Budućnosti“ i „Stila“, proizvođača namještaja ostala je „Nova forma“ koja se bori za preživljavanje. Kad hodate kroz Šamac na vas zjape prazne prodavnice nekadašnjeg trgovinskog giganta „Bosanke“. Korparija koja je izvozila u Ameriku pleteni namještaj u milionskoj vrijednosti je prazna a poslovni prostor se izdaje.

Šamačka luka koja je nakon izgradnje krajem osamdesetih godina pretovarala „Energoinvestove“ separatore za SSSR dopala je u ruke nazovi biznismenu Tomiću, koji je upropastio nekoliko firmi u Makedoniji i Bosni i Hercegovini, među kojima i „Unis“ u Derventi. Dva krana, kao dvije u molitvi ka nebu podignute ruke, stoje i ne kreću se. Luka Brčko se rekonstruiše i radi.

Kroz Šamac više ne prolaze ni vozovi. Nema ni teretnih, nema ni lokala do Modriče, Doboja, Osijeka. Autobusi idu do Beograda i Banja Luke, ali ne i do komšijskog Gradačca, Orašja ili Tuzle.

Nekada su pored moje kuće, pokraj stadiona, ranim jutrom prolazile stotine ljudi na posao u „Mladost“, „Tekstilac“, „Budućnost“, „Meboš“… Danas uzalud čekam da začujem glas nekoga od komšija koji žuri u svoju firmu.

Izgleda da su bolje prošli oni koji su se branili. U Gradačcu i dalje radi tekstilna industrija „Kula“ a u Šamcu nema „Tekstilca“ ni iz korova. A imali su skoro identičan proizvodni program. Famosov TMD je pametno privatizovan, uključio se u automobilsku industriju. Industrija namještaja radi. Veoma često se tamo otvaraju novi pogoni i sa stranim kapitalom. „Hranaprodukt“ prerađivač voća i povrća, otvoren u Bosanskom Šamcu početkom osamdesetih godina, zaustavio je svoju proizvodnju nekoliko godina nakon rata a „Vegafruit“ u Gradačcu i „Fena“ u Srebreniku uspješno rade.

O Tešnju da ne govorim. Prije rata je imao isto zaposlenih kao i Bosanski Šamac, oko 6.500. Sada Šamac ima 2.150 a Tešanj 12.000!!! Pa sad razmislite. A razlog je u tome što su sačuvali ono što su imali prije rata, sačuvali su u velikoj mjeri strukture i ljude i otvorili puteve novim zamislima.

Ovdje se u privredi ništa i ne dešava. Nema novih investicija a pogotovo nema stranih ulagača. Kad je naše gore list Zlatan Ivanović prije nekoliko godina htio klaonicu pilećeg mesa otvorit u Šamcu, zaustavljen je na korumpiranoj Investiciono – razvojnoj banci RS koja je pod direktnim uticajem vladajuće strukture. Onoj istoj koja Kusturici za sedmicu odobrava milionske kredite za Andrić grad. I šamačko rukovodstvo, koje je imalo dobre veze u Banja Luci, je kasnije opralo ruke i zvanično je rečeno da je krivac za raskid ugovora firma Zlatana Ivanovića. Tako je izgubljeno stotinjak radnih mjesta a klaonica je ostala u Sarajevu.

Žao mi je nekadašnjeg Bosanskog Šamca. A za ovaj sadašnji nisam siguran. Ipak sam se nakon 20 godina rada u inostranstvu na odgovornim ekonomskim poslovima u njega vratio. Vratio sam se kući. Vidim šta se dešava ali to me se nekako i ne tiče. Doduše nemam ni sve informacije a niko me ništa i ne pita. Tako mi je bolje, miran sam. A ipak ponekad premišljam.