Elma Kovačević – Bajtal: Znanje o bh. potencijalima i kako prepoznati poslovne prilike

Izdvajamo

• Znanje o bh. potencijalima i kako prepoznati poslovne prilike, ambasador ili ekonomski savjetnik ima priliku da dobije za vrijeme specijalističkih edukacijakao što je Škola ekonomska diplomatije koju organizira VTK BiH u saradnji sa ADS-om i nadležnim ministarstvima.

Povezani članci

• Kukić: Nećemo vam dopustiti da uništite BiH i poklonite je Istanbulu, Zagrebu i Beogradu
• Poziv za studente i mlade novinare: Dođite na radionicu i osigurajte finansiranje svoje priče!
• Skupština slobodne Srbije: Apel građanima, pokretima i opozicionim strankama
• Izložba Zorana Lešića u ponedjeljak u Zvonu
• Srđa Popović: Tadić rehabilitacijom Draže Mihailovića rehabilitira i Ratka Mladića
• Pokrenuto razrješenje uhapšenog ambasadora BiH u Kataru Abdulaha Skake

U prostorijama Univerzitetske i nacionalne biblioteke BiH održana je promocija knjige Mirze Pašića pod nazivom „Ekonomska diplomatija – koncept“. Uvodničar na promocije je bila predstavnica Bibilioteke gđa. Bedita Islamović, a o knjizi i važnosti ekonosmke diplomatije govorili su: dr.sci. Erol Mujanović, dr. Goran Behmen, ambasador Ibrahim Efendić i dr.sci. Elma Kovačević-Bajtal.

U skladu sa molbom autora dr. Elma Kovačević-Bajtal se za vrijeme promocije osvrnula na tehnike lobiranja na polju ekonomske diplomatije, te je govorila sa stanovišta iskustva 20 i više godina rada u organizaciji koja zastupa interese privrede u zemlji inostranstvu i diplomatskog  iskustva bh. ambasadorice u Norveškoj.

„Krenimo od tehnika lobističkih i promotivnih aktivnosti koje stoje na raspolaganju svim onima koji obavljaju poslove ekonomske diplomatije. U slučaju malog broja uposlenika, nosilac ekonomskih aktivnosti je ambasador.  Ne radi se o „dobroj volji“ ambasadora  nego o obavezi,  kakva se sreće u razvijenim zemljama, gdje je to prioritetna i rezultatima mjerljiva aktivnost.

Na neke od tehnika  lobiranja ekonomskih diplomata, podsjetit ću nas navodeći  dva primjera:

Prvi primjer:

Autor knjige Mirza Pašić na strani 83. govori o upješnom ekonomskom predstavljanju  bh. potencijala i postignutim rezultatima za vrijeme Međunarodnog sajma Foodex u Japanu 2013. godine.

Vratimo su u 2004. godinu i prvo učešće BiH na tom sajmu čiju sam privrednu delegaciju imala čast da predvodim. Na sajmu su uzeli učešće predstavnici Vispaka, Vegafruita i drugih kopanija.

Ali, to je bio jedan od  onih sajmova na kojem su sve tehničke pojedinosti vezane za učešće (od neophodnog certificiranja proizvoda, do transportnih papira)  bile definisane od samog početka. Pripreme za učešće na sajmu između organizatora i bh partnera, VTK BiH,  krenule su godinu dana ranije.

Ukratko, kada smo, nakon dugog leta, stigli na naš štand, sve je već bilo spremno za predstavljanje. Međutim, najveću pozornost japanskih posjetilaca izazvala je prisutnost naših, u Japanu tada vrlo popularnih i cijenjenih osoba.

Zajedno našim ambasadorom, i vlasnikom nogometnog kluba JEF United, na štandu je bio i trener kluba Ivica Osim.

Zahvaljujući tome, naš štand je imao najveću pažnju posjetilaca.  Stari mladi, djevojke i mladići, hrlili su na štand sa željom da se fotografišu sa našim, u Japanu, izuzetno uspješnim i popularnim Ivicom Osimom.

A naša uloga, bila je da ljude što duže zadržimo na štandu i da ih upoznamo sa proizvodimazbog čije promocije smo došli u daleki Japan. Sticajem okolnosti, u posjeti Japanu, tih dana, je bilo kulturno umjetničko iz Banja Luke,koje je u nekoliko gradova predstavilo igre i pjesme iz BiH, a  svoj završni nastup imali su upravo za vrijeme trajanja sajma u Tokiju.

Tim povodom, završnoj priredbi prisustvovali supredstavnici vlasti Japana, predstavnici dkp-ova,  kao brojni predstavnici privrednog, kulturnog i javnog života.

Tom prilikom ambasador Raspudić pozvao je prisutne na posjete naš štand.  Naša popularna umjetnica, koja tada živi u Japanu, Jadranka Stojaković, dala je također svoj poseban doprinos promociji.

 Kako se lobiralo za bh. proizvode?

Lobiranje je, kao što znamo,  argumnetovan način uticaja na donosioce odluka.

U ovom slučaju cilj nam je bio ubijediti potencijalne partnere da je naš proizvod dobar, kvalitetan i da se treba naći na policama prodavnica u Japanu.

 Kada se počelo lobirati?

Da bi lobiranje uspjelo, važna je adakvatna priprema, o čemu piše i autor knjige.

U tehniku lobiranja, pored ostalog, spada i dovođenje/angažman uvaženih javnih ličnosti  čije se prisustvo, podsvjesno veže za kvalitet proizvoda.

Kao što vidimo iz slučaja navedenog primjera, jasno je da prisustvo poznatih ličnosti i kulturnih pripredbi, spada u dobar i efikasan način ekonomskog lobiranja i marketiranja.

Konkretno govoreći, rezultat takvih kontinuiranih aktivnosti bila je: citiram „uspostavljena poslovna saradnja izvoza vina u Japan“. (kako to stoji na 83. strani ove knjige)

Elma Kovačević-Bajtal

Drugi primjer:

Kao ambasador, ramišljala sam, kako, na neki neobičan način, promovisati nešto naše i šta bi to moglo biti.

Sa stanovišta norveškog načina življenja i profesionalne kulture, znala sam da je bitno brzo ipravovremeno osmisliti adekvatan projekat, i prilagoditi ga vrijednostima zemlje primateljice.

Konkretno govoreći, Norveška veoma cijeni svoju tradiciju, cijeni inovativnost,  i pruža podršku projektima koji promovišu afirmaciju žena na poslovnom polju.

Sjetila sam se NVO Žene iz Breze, shvatajući da bi učešće na nekoj modnoj manifestacijimogla biti odlična prilika te vrste.

Došla sam na ideju da  promovišem njihovu ponudu. A one su nudile zanimljivu modnu kolekciju koja se oslanjala na izuzetnu ornamentiku i dopadljivu estetiku bh tradicije. Kreatorka kolekcije bila Brezanka, koja je studirala modni dizajn u Italiji.

Bio je to projekat koji je već imao podršku Ambasade Italije u BiH.

Obzirom da bh nema tradiciju u modnom dizajnu, i na rečenu vezu BiH – Italija, predložila sam ambasadoru Italije u Norveškojda to bude naš zajednički projekat u Oslu.

Iako Oslo Fashion week nije ranije sarađivao sa NVO, zajednički smo lobirali učešće modne kolekcije iz BiH, pod nazivom  „Ne klepeći nanulama“  na ceremoniji otvaranja Oslo Fashion Week-a..

I uspjeli smo.

Manekenke su bile norveške djevojke porijeklom iz BiH i Italije. A obzirom da se radilo o zanimljivoj i prvoj takve vrste u Oslu modnoj reviji, za učešće su se javile i djevojke porijeklom iz Srbije i regiona.

Šta sam ovim projektom željela pokazati:

1. U BiH se može uspješno sarađivati, o čemu govori rad ove NVO organizacije, koja je napravila dobru saradnju sa Ambasadom Italije u BiH.

2. Da BiH može biti ponosna na svoju kuturu i tradiciju, jer su pormovisani modeli izazvali veliku pažnju zahvaljujući upravo svom tradicionalnom bosansko-hercegovačkom dizajnu.

3. Obzirom da su manekenke bile bh djevojke iz dijaspore i regiona, pokazalo se da zajedno možemo mnogo toga i da je  dijaspora nezaobilazan i privredni i ljudski potencijal

4. BH tekstilna industrija ima perspektivu,  a i rodnu dimenziju   jer su u toj industriji zaposlene pretežno žene.

5. Željela sam da utičem na promjenu ratno-ideološki nametanog stereotipa o ženama BiH.

Modna revija i prezentirane kreacije u Oslu, negirali su, na najbolji i neporecivo vidljiv način, upravo tu jednostranu, sistematski i agresivno nametanu, sliku tobože zaostale bh. žene.

Tim projektom smo izazvali veliku pažnju norveških medija, i usto, besplatnu.

Što, u razvijenim zemljama nije nimalo lako  postići.

Konačno, ključna za uspjeh ovog projekta bila je strategija koalicije sa italijanskim partnerom, tj. Ambasadom.

Odnosno činjanica da za partnera imamo zemlju u kojoj se kreira svjetski modni dizajn, Italiju, učinio je da profesionalno sumnjičavi direktor Oslo fashin wek-a, konačno da svoj pristanak.

Osim ove, stvorene prilike, potrebno je koristiti i več postojeće planirane kulturne događajem koje se održavaju u zemlji primateljici.

Za vrijeme Eurovizije u Oslu, predstavili, zahvaljujući donaciji firme Plivit trade iz Švedske predstavili smo prehrambene bh proizvode koji su se mogli degustirati na večeri koju smo priredili sa bh. učesnicima na Euro songu.

U potpunosti se slažem sa autorom da je posao ekonomskog diplomate: Networking, networking, networking.

 A da bi to bilo uspješno potrebni su: htijenje, vrijeme i znanje.

Dakle, tehnike i alati koje ekonomski atašei imaju na raspolaganju,za obavljanje ekonomske diplomatije su brojni.  Samo ih treba znati otkriti i kreativno staviti u službu zadaće promocije vlastite zemlje, njene privrede, kulture i tradicije koja ima svoje dodirne tačke sa modernim svijetom i zakonima savremenog biznisa.

Za lobiranje bitni su:

- lični susreti sa predstavnicima izvršne vlasti

- lobiranje šire javnosti (e-mailovi, pisma, mediji itd.)

 Uz korišenje uticajnih pojedinaca, a naših poslovnih ljudi i sportista ima u svakoj državi, uspjeh ne može izostati.

Za lobiranje bitna su sredstva, ali ne mogu biti ključna za uspjeh jer,  kako sam pokazala na svom primjeru iz Osla, postoje načini uticaja koji ne traže novac.

Da zaključim:

„Ekonomska diplomatija kreće od kuće“, kaže autor na str. 39. Da bi bila uspješna, potrebna je bliža saradnja institucija putem poboljšanja komunikacije između istih.

U tom smislu autor nudi neka svoja moguća rješenja.

Također, autor naglašava važnost formiranja baze podataka, o mogućnosti poslovanja u jednoj zemlji i drugim bitnim podacima.

Ekonomski savjetnici su  poslovni konsultanti, savjetodavci, koji trebaju da znaju kako prepoznati šansu za saradnju i biti u stanju da prate potražnju zemlje primateljice.

Mislim da zajedničim definisanjem plana rada ambasada za sjedništem dkp-a može se uticati da ambasade kao obavezu imaju i djelovanje na polju ekonomske diplomacije, koja ja važna za bh. privredu, a ne da ovisi od dobre volje ambasadora.

Uspjeh na polju ekonomske diplomacije, tamo gdje postoji potencijal, treba da direktno utiče na ocjenu rada ambasade.

Znanje o bh. potencijalima i kako prepoznati poslovne prilike, ambasador ili ekonomski savjetnik ima priliku da dobije za vrijeme specijalističkih edukacijakao što je Škola ekonomska diplomatije koju organizira VTK BiH u saradnji sa ADS-om i nadležnim ministarstvima.