DA SE NE ZABORAVE

Povezani članci

• Fond za humanitarno pravo poručuju vlastima: Prekinite sa istorijskim revizionizmom rata na Kosovu
• Ni Čović ni Komšić, hvala
• Vesna Rajnović: Milanović ima ambiciju obnoviti politiku Franje Tuđmana prema BIH koja je tijekom rata realizirala udruženim zločinačkim pothvatom u punom kapacitetu svoje destruktivnosti
• Mostar: Zdravstveni radnici stupili u generalni štrajk
• LJUDI, PA JE LI OVO MOGUĆE!
• Genije se vraća kući: Veliki Baka Slišković u svom Veležu?

Foto: FB

Mi oslikavamo i prilike Mostara tih ratnih 90-ih koji se nikada nije dao pokoriti, jer je naš moto: ”Sami ne možemo ništa, a zajedno sve!!!”

Ove redove je teško pisati, jer nema još puno stvari koje već nisu objašnjene onome koji je iole upućen u tok zbivanja proteklih 25-30 godina. Jednostavno i bez okolišanja, prodaje se magla (čitaj: priča) da smo svi isti, tj. izjednačava se žrvta i zločinac. Ta činjenica, kao i činjenica da po mom mišljenju se ne čini dovoljno da se oni dani tame i sivila, ali i dani prkosa i ponosa približe novim generacijama, kao i da se rađaju djeca koja se odgajaju za život sa samo ”svojim” narodom su me i ponukali na osnivanje i pokretanje projekta ”DA SE NE ZABORAVE”.

Cilj projekta je skupiti novčana sredstva kojima bi se osiguralo snimanje 10 pjesama u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru koje bi svjedočile o upravo gore navedenom, ali i o našim drugovima i drugaricama različitih nacija, što živote svoje dadoše za jedinstveni Mostar i BiH. Naime, u poslijeratnom periodu se situacija sve više polarizuje i betonira, a nerijetko smo i svjedoci nacionalističkih ispada mržnje. Oni, koji nisu žalili svoju mladost za ovaj kamen, kao i grad Mostar poznat po svjetlosti i ljubavi, nisu zasluzili da ih se ne spomene kakvim su bili nekad i kakvim će Mostar opet biti. Ulice se poprave, zgrade I kuće naprave, mostovi podignu, dok na žalost naše najmilije niko neće vratiti. Poslije Drugog svjetskog rata smo učili i kroz medije i kroz školu i kroz život o tadašnjim herojima, a heroje koje se položili živote za Mostar i BiH, kao i heroje koji su preživjeli se, po mom mišljenju i blago rečeno, vrlo sporadično i slabo spomene, osim normalno ako nije neki važniji datum za grad ili državu. Zato smo skupa i krenuli u realizaciju projekta ’DA SE NE ZABORAVE’. Za prikuplanje novčanih sredstava sam zadužen ja, a za realizovanje muzičkog dijela moji drugovi Saša Džermanović i Derviš Nazečić. Međutim, da se razumijemo, ono što uvijek naglašavam je da sam ja lično jedno veliko ništa bez svih ostalih Bosanaca i Hercegovaca koji pomažu ovaj projekat novčano, a vjerujte da to isto važi za moje drugove Sašu i Deria, kojima na licu mjesta u Mostaru pomažu mnogi ostali drugovi i drugarice, a svi to rade PRO BONO. Može se slobodno reći da mi oslikavamo i prilike Mostara tih ratnih 90-ih koji se nikada nije dao pokoriti, jer je naš moto: ”Sami ne možemo ništa, a zajedno sve!!!”

Ne mogu ne osvrnuti se na komentare koje mi naši ljudi šalju privatnim porukama gdje se čude da se projekat već nije ”riješio” ili se pitaju zašto više raje od onih koji imaju i mogu da pomognu a ”nikad ih nigdje nema” nije dalo svoje učešće?! Iskreno i bez dlake na jeziku – slažem se sa svima koji tako misle! Ono što lično želim da iskažem se ne može iskazati po socijalnim medijima, portalima i novinama zato što se u obraćanju prema takvima i ne bih koristio ”lijepim” pridjevima. Međutim, kao osoba koja je vječiti pozitivac i protivnik svemu negativnom, mračnom i namrštenom, svojevoljno biram da svoje misli skoncentrišem na ono što je pozitivno i samo pozitivno!

Presretan sam činjenicom da se na mom spisku sa donacijama nalaze katolici, pravoslavci i muslimani, Bosanci i Hercegovci, raja iz manjih sredina, kao i raja iz većih gradova. To je ogledalo mene kao ličnosti u čijem se životu jedina podjela ljudi pravi na dobre i loše. Različitosti treba da nas spajaju, a ne razdvajaju i ovaj prelijepi i važni projekat možemo i hoćemo završiti na jedan jedini mogući način – zajedno!

Do sada su se uspjele prikupiti i osigurati dvije trećine potrebnih sredstava i mnogi će reći – ”tu smo”. Život me je naučio da se ne treba opuštati, pa čak i kad je čovjek najsigurniji, nego snažno, jako, bez oklijevanja nastaviti raditi punom parom, a sve do ispunjenja cilja tj. iskupljanja cjelokupnih sredstava, te slanja istih. Zato bih još jednom pozvao sve one koji žele da budu dio ovog projekta da to i urade i upišu svoje ime u projekat svih projekata.