Da li je istina, drugovi, da smo svi mi volovi?

Povezani članci

• Naša stranka: EU potvrdila – HDZ ne promoviše evropske vrijednosti
• Kako je Šaćir Filandra postao glasnogovornik HDZ-ove politike
• Provjeravamo Dodikove tvrdnje o ‘golorukom srpskom narodu’ na Kosovu
• Tači: Nema govora o podjeli Kosova
• Dijalektički voluntarizam
• Kosovo: Nagovještaj tektonskih promjena na političkoj sceni

Foto: Antena M

U stvari, vrijeme je da se već jednom prizna da u Crnoj Gori u cijelom ovom tranzicionom periodu, svako nacionalna grupacija sviđa svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve, na ovaj ili onaj način. Od situacije do situacije. I da sve to sa čime se trenutno identifikuju, ima dozu relativnosti. Možda, manevarski prostor za neke druge krajolike. U svemu tome Crnogorci kao da postaju dobre vile, želeći da budu oni koji će braniti druge od sebe a kako im se to uzvraća nije važno. Maltene, ponekad se učini da traže milostinju za svoju zemlju na svojoj zemlji. Kao da im za sve to nije dovoljno iskreno građansko opredjeljenje kao jedina gravitacija, jedina uputnica za opšte dobro.

Piše: Borislav Jovanović

Ništa gore od mučnine koja zadesi i postane trajno stanje kad se pojedincu, građanima, državi, društvu u cjelini, sa političke scene svakodnevno kljuca u zdrav mozak. Kada umjesto elitizma imamo analfabetizam. I ako to eskalira kao što je u dvije ili više posljednjih godina. Ako neko nekome želi stalno krojiti odijelo i nametati svoje modele postojanja čiji je glavni cilj nestanak onog kome je to sve namijenjeno. To je ne samo kolektivno ponižavanje sopstvenog naroda već i udar na intelektualni i etički integritet svakog ponaosob. A, pogotovo, ako je to što je kriza dublja vrtoglavija pojava. I, pogotovo, ako su često u glavnoj ulozi oni koji imaju niskouzlazne sposobnosti…

Tragom svega toga sjetio sam se jednog dramskog teksta napisanog prije pedeset godina (1972) i izvedenog u Zagrebačkom kazalištu Komedija postajući hit za ondašnje jugoslovenske prilike. Ovaj tekst Jovana Kesera bio je za ondašnje vrijeme, odnosno, stvarnost “komunističkog mraka” više nego hrabar, subverzivan, avangardan jer je davao oduška sistemu već nadriopjevanog ispiranja mozgova. Razlika je samo u tome što ako smo nekada imali jednopartijski mrak sad imamo nacionalistički, litijaški, profašistički. Povratak u neku drugu prošlost.

Ovaj naslov, ovo transparentno pitanje u njemu, zapravo, i na pojedinačnom i na kolektivnom planu, govori na svoj način o aktuelnoj, alarmantnoj situaciji u Crnoj Gori. O neutoljivoj želji da se pitanje Crne Gore skine s dnevnog reda ne birajući sredstva. O strategiji, seriji, političkih i parapolitičkih i drugih sabotaža. O strategiji koja je providna kao rešeto bez dna a koja svojom militantnom galamom, vikom i drekom, i prijetnjama, misli da zamagli ciljni pohod. I da joj se se mora vjerovati i to u ime naroda i, navodno, njegove volje.

Njena kulminacija je dostigla vrhunac u nečemu što je, kao i mnogo puta do sada, nezapamćeno. A to je da se po cijenu bilo čega neće zakazati sjednica Skupštine Crne Gore. Kakav Ustav i kakvi zakoni, kakva krizna situacija, kakvi poslanici, kakvi građani, kakva demokratija, ako to nije u interesu očuvanja anticrnogorske vlasti. Mi smo većina i kad nijesmo, mi smo tridesetogodišnji borci za pravo čast i slobodu Crne Gore koje nema. Ako sad izgubimo vlast, nikada je više nećemo dobiti.

Drugačije rečeno, čujemo sa najvišeg ukrasnog, duboreznog, namještajnog, istovremeno i kičerajskog trona, maltene, kao poruku svih poruka zakletvu: Skupština, to sam ja! Ako ne baš ja, onda mi koji smo sa ove druge bande nebitno da li smo većina ili manjina. Sve smo razbili, demontirali, sad ćemo i najveće zakonodavno tijelo pa ko što ponese.

Riječ je, dakle, o najvećem demokratskom padu u ime viših, velikodržavnih, ciljeva. Oslobađanju Crne Gore od Crne Gore. O paranoji anarhije kao ambijentu đe je moguće sve; o sili gluposti koja je imanentna samo zatucanom duhu; o fatalnom izlivu strasti, o političkoj primitivi, težnji ka haosu i konačnoj demontaži ne jedne partije, kako se to gromovito adresira, već o, konačnoj, demontaži Crne Gore kao suverene države. O upokojenju Referenduma. Sve to bezuslovno kako bi, vele oni, to za Crnu Goru bilo najbolje. A, ako je već ima, da se ne čuje živa; da bude samo na papiru branitelja velikosrpstva. I sve to znamo, i sve to gledamo dok crna lakrdija dobija svoje ubrzanje.

Zapravo, agenda ovoga svega, naravno, ne od juče, je kako će samo sa, konačnim, svođenjem Crnogoraca na manjinu, problem biti adaktiran za sva vremena. Zato juriš na popis stanovništva dok smo još u prilici; da i to, kao i sve falsifikujemo; zato juriš na potpisivanje Temeljnog ugovora kako bi bilo utemeljeno sve; zato juriš na Otvoreni Balkan kako bismo još više postali Balkan; zato juriš na zapošljavanje po svim dimenzijama ali samo nacionalno podobnih; zato juriš na još perfidnije korupcionaške poteze, sa devizom, ne više jedan zaposleni četiri glasa, već jedan zaposleni najmanje pet glasova; zato juriš na one koji neće da budu volovi – kako ih je nazivao i počivši Mitropolit – zato juriš na prosidbu novca za kupovinu najbrojnijeg naroda; zato juriš na otimanje crnogorskih svetinja; zato juriš na prodaju rezervi pšenice koje smo imali ne bili crnogorski gladnovi, kako ih je nazivao Nikola Pašić, polipsali od gladi ili pali za bagaš brašna ili vreću žita. Zato juriš na škole kako bi svaki crnogorski đak morao znati i pamtiti da je Velika narodna podgorička skupština najsvjetliji trenutak u istoriji Crne Gore. Zato juriš na Evropu sad ali sa novčanicima punim za jedan dan ili nešto više od toga.

I što je najvažnije. Što je najbezumnije, aparhejdno do tačke ključanja: juriš svim snagama na zabranu crnogorskim suverenističkim snagama da učestvuju u bilo kojoj vladi prelaznog ili neprelaznog tipa. Njihovi predstavnici ne mogu biti tamo đe se odlučuje o ključnim pitanjima države. I to se odlučuje dekretom, samovoljom, velikodržavnim ili manjinskim ukazom. One, te partije, mogu biti remetilački faktor.

Uz to obavezno ide veliko, retoričko, pozivanje na evropsku vladu, na nacionalno prebrojavanje. I, normalno je da ovi zatupljujući tipovi, koji često hodaju kao međed po žici, i ne pomisle da je to, okrutna diskriminacija onih koji su u svakom pogledu većina. I demokratska i svaka druga. Te da njima treba pod hitno, pobjedonosno, zabraniti pravo glasa u svojoj državi.

U stvari, vrijeme je da se već jednom prizna da u Crnoj Gori u cijelom ovom tranzicionom periodu, svako nacionalna grupacija sviđa svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve, na ovaj ili onaj način. Od situacije do situacije. I da sve to sa čime se trenutno identifikuju, ima dozu relativnosti. Možda, manevarski prostor za neke druge krajolike. U svemu tome Crnogorci kao da postaju dobre vile, želeći da budu oni koji će braniti druge od sebe a kako im se to uzvraća nije važno. Maltene, ponekad se učini da traže milostinju za svoju zemlju na svojoj zemlji. Kao da im za sve to nije dovoljno iskreno građansko opredjeljenje kao jedina gravitacija, jedina uputnica za opšte dobro.

Umjesto svega, upregnimo se i zapregnimo, zajedno, umjesto u brazdu plitkoumlja i divljeg inata, u duboku brazdu dobre volje. Neka nas taj virus, konačno, i neizlječivo zahvati. Sve i odmah. Držimo se te spasonosne epidemije. U protivnom ništa ni od drugova ni od gospode.

AntenaM