ENG
ČUVAR PLAŽE U ZIMSKOM PERIODU
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Foto: CROPIX
Istina jest da ne poznajem osobno uvaženog saborskog zastupnika HRAST-a, Hrvoja Zekanovića, iz prostog razloga što ne zalazim na mjesta na kojima uvaženi zastupnik obitava, niti se družim sa takvim ljudima. No ne mogu se oteti dojmu da čovjeka znam već skoro trideset godina. Fizionomija, način na koji te gleda dok prođeš mimo njega i njemu sličnih, izraz lica, sve je to u mojoj blizini, mjestu u kojem živi tipično za Zekanoviće. Ideš svojim putem, najčešće na omaleni Pazar ili u omiljeni kafić, a Zekanovići u kafiću do. Na zidiću. Teško da Zekanoviće možete mimoići, oni su tu po cijele božje dane, jutrom sa pivom u ruci, uveče sa čašom pelinkovca. Mentalni je sklop Zekanovića doduše jednostavan. Taj memorijski kod seže od devedeset i prve, dalje je mrak i ništavilo. Zekanović je od stana koji mu je ostavila majka (čitaj rahmetli Broz), napravio apartman koji ljeti iznajmljuje uglavnom strancima, dok on koristi jednu sobu. Zekanoviću više ne treba, jer Zekanović obitava u lokalnom bircu. Kući samo prespava, ako se nije zaružilo do rana u popularnog „Tigra.“ Zekanović je sumnjičavo stvorenje.
On, kako ima domovinsko – braniteljsku penziju, ima istančana osjetila, koja osjete na sto metara poput snježnog leoparda ili hijene neostvarene i neiživljene homoseksualce u redovima katolika, Zekanović u zraku osjeća miris Srbina, jer ga je valjda zapamtio na čuki, Zekanović zna po fizionomiji prepoznati pripadnika srpske nacionalne manjine. Ili Hrvata izdajnika, svejedno. Ti su Zekanoviću još gori, i još mu više idu na kurac od recimo Pupovca. Pupovca Zekanovićev mentalni sklop shvaća, ali Hrvata koji brani Pupovca i njemu slične, jebiga, ne razumije. Te zvijeri, koje su rjeđe u džungli koju nazivamo rodnim gradom, rijetke su toliko da mogu mirno proći pored Zekanovićeva radara. On istina osjeti, nešto u kostima ga zazebe, pa gleda za tobom, no to nije dovoljno da Zekanović pomahnita.
Istina jest da ne poznajem osobno uvaženog saborskog zastupnika HRAST-a, Hrvoja Zekanovića, iz prostog razloga što ne zalazim na mjesta na kojima uvaženi zastupnik obitava, niti se družim sa takvim ljudima. No Zekanović kojeg ja poznajem zapravo ima čudna svojstva. Meni osobno, poprilično zbunjujuća. Zekanović naime, u zimskom periodu je kao onaj čuvar plaže iz istoimenog filma. Zadrt, beskompromisan čuvar nacionalnih interesa i milo državne opstojnosti. Zekanović je gorljivi nacionalist, Zekanoviću je „baza“ što su srpski vaterpolisti osjetili naše more u februaru, Zekanoviću je žao što Pupovac nije otišao na traktoru devedeset i pete. No kada zimski solsticij mine, a proljeće uđe pred Uskrs, Zekanović iznenada promijeni retoriku. Bijes prema Srbima naglo splasne i monolog pred birtijom postaje mnogo tolerantniji. Zekanović u ljetnom periodu tako iznenada od zapjenjenog necionaliste, ustaše koji bi sve Srbe na vrbe, postaje iznenadno toplo ljudsko biće, iznimno tolerantno na homoseksualce, crnce, Židove i nećete vjerovati, na Srbe. Nosi naš Zekanović velike kofere iz zračne luke, stenje i puše, no ne jebe im mater srpsku ako ste na to mislili, već jebe oca i mater pasjoj vrućini, Brozu koji mu je nakalemio taj apartman pa se ovako mora mučiti na plus četrdeset. Srbi, crnci, Židovi, tako se razbaškare na balkonu pod mojim, pa sve uzdišu od lepote, a naš Zekanović uslužno pita treba li šta, limunade, treba li narezati pršuta, sira. Hvala lepo, čujem sa balkona, a na pitanje Beograđana nije li Split malo nesiguran grad za njih, da malo pripaze što govore ili najbolje da godišnji odmor prešute, Zekanović se odvali od smijeha pa sve objašnjava kako to mi samo u zimskom periodu se malo našalimo, jer čuvamo plaže zimi za drage turiste, pa vaterpoliste bacimo u rivu, daleko od Bačvica.
No ostavimo se načas Zekanovića, i posvetimo se ovoj njegovoj današnjoj, skandaloznoj izjavi, koja izvanredno oslikava um Zekanoviće i njemu sličnih. Zekanoviću je naime iskreno žao što Milorad Pupovac nije devedeset i prve otišao na traktoru sa dvjestopedeset tisuća svojih sunarodnjaka. Da pitate bilo kojeg Zekanovića što misli o toj izjavi, u svojoj zgradi, uredu, u lokalnom bircu, svaki Zekanović će vam odgovoriti isto. Jer mi smo okruženi Zekanovićima. Zekanovići su dominantni. Glasni. Opasni, a mi smo dužni da se Zekanovića bojimo. Ili da im se maknemo s puta, što Zekanovići očekuju. I da svaki mjesec odradimo uredno za Zekanovićevu mirovinu, njegov apartman. Jer Zekanović nas je lišio Srba koji su u desecima tisuća napustili našu zemlju, Zekanović je nosio krvave gaće po Velebitu, Zekanović nas je zadužio do groba, i sada, naravno, to moramo i otplatiti.
Postoji jedan veličanstven dokumentarni film o Zekanoviću.
Dokumentarac „Sol zemlje“ portret je fotografa Sebastiaoa Salgadoa, čiji korpus radova reflektira nepopustljivu nadu u ljudsku civilizaciju, prezentiranu kroz njegovu dugu karijeru fotoreportera. Posljednjih 40 godina Salgado je proveo putujući kontinentima, prateći korake vječno mijenjajućeg čovječanstva. Svjedočio je nekima od najvećih događaja naše nedavne povijesti, međunarodnim konfliktima, gladovanju i emigracijama. Njegov je život i rad u ovom veličanstvenom dokumentarnom filmu predočen posredstvom njegovog sina Juliana i velikog njemačkog redatelja (koji je i sam fotograf) Wima Wendersa, koji su ga posljednjih godina pratili na putovanjima.
Među ostalim isječcima iz filma koji prate životni put Sebastiaoa Salgadoa, za koji je dobio životnu nagradu, i koji je nagrađivan diljem svijeta, je i njegov zapis iz Oluje, ratne operacije koju je proveo zajedno sa kolonom izbjeglica iz Hrvatske. Tih potresnih dvadeset minuta u kojima idu njegove fotografije iz te tužne kolone najbolje oslikavaju razinu ljudske nesreće koja je zadesila te nesretne Srbe koji su na traktorima napustili svoja ognjišta.
Ja znam da Zekanović i njemu slični jednostavno ne mogu osjetiti na ljudskoj razini empatiju prema tim ljudima. Ali ako ste čovjek, a ja za sebe držim da to jesam, taj vas dokumentarac mora potresti. Jer u koloni su bila djeca, nemoćni starci, očajne majke, starice od preko devedeset. Kada čujete dakle Zekanoviće kako i dan danas tjeraju Srbe na traktorima zapitajte se kakav ste to čovjek i pronađite ovaj veličanstveni dokumentarac na National Geographicu. Možda, kažem možda, u vama se probudi ljudsko biće, pa osjetite gađenje prema Zekanoviću i njemu sličnima. Koji bi da se opet sve ponovi. I sa ove i sa one strane. Da ponovo gledamo iste slike. Djece koja na zaprežnim kolima bježe iz svojih zapaljenih domova. S ove ili s one strane svejedno.
Naravno, samo u zimskom periodu.
Autor/ica 👤Ivo Anić
