Beograd na ulju

Povezani članci

• Esad Bajtal: Za pravo na razliku
• Marinko Čulić: Vlada radi za korist krupnog kapitala i parakapitalističkih institucija (Crkva)
• Amer Obradović: “Ono što je Tuđman nečasno radio u ratu, to Zoran Milanović odlikuje u miru”
• Izgubljeni u bahatosti i grabeži
• OŠ Malta Sarajevo: Pruduženi boravak roditelji plaćaju i kad djeca nisu tu
• Balkan – bure baruta i u 2023.

Zabrinjavajuće je kada banjalučki psiholog pita, zašto je samo Bošnjacima Ivo Andrić nacista, i tako samo nama Bošnjacima gura u usta tvrdnju, koja je ustvari povjesna činjenica iz juna 1939. godine. No dobro bi bilo da spomenuti psiholog konačno spozna da Bošnjaci i bez njega odlaze u biblioteku, sa bitnom razlikom da sada sami biraju knjigu umjesto one na kojoj psiholog insistira. Ovoga puta nećemo se baviti konvertitom Andrićem, nego drugim također konvertitom, kojeg opet ne znam zašto smatraju ocem nacije. Stefan Nemanja rođen je oko 1113. godine u Ribnici (današnja Podgorica) koja je bila dio srednjovjekovne crnogorske države Duklje koja je postojala od VII vijeka do druge polovine XII vijeka, kao četvrti i najmlađi sin vlastelina Zavide. Prvo je bio kršten kao katolik, a kasnije, kada se njegov otac vratio u Rašku, nakon što je bio prognan iz nje i živio kao izbjeglica, kršten je u crkvi svetih Petra i Pavla u Rasu po grčkom obredu. Vrijedi pročitati iznesene tvrdnje koje je crnogorski historičar i pravnik Novak Adžić zapisao, ali i na televiziji izrekao, što zbog prostora ovdje nećemo stići. Na otkrivanje spomenika nakon posjete hrama Svetog Save, gospođa Hadži Slobodanka Simić je kazala: “Stefan Nemanja je rodonačelnik nemanjičke loze, začetnik naše države, vere, svega. Zahvaljujući njegovom sinu Rastku mi smo to što smo. Najmanje nas, nažalost, ima tamo gde treba da nas bude.”  U stvarnosti a ne u mitu.

Profesor Pravnog fakulteta Sima Avramović tvrdi: “Čitali smo po novinama razne kvalifikacije Nemanje kao zlikovca, zločinca i ne znam šta sve. To je čak i normalno, razumijem potpuno različita mišljenja, ali za mene je najvažnije da počinjemo da gradimo jednu kulturu kontinuiteta o kojoj nismo mnogo vodili računa. To je novina koju će Srbija dobiti sa spomenikom.”  Da li će zaista dobiti ili  izgubiti, pitanje je sad?

Većina kulturnih i naučnih radnika Srbije, a kojima je pristup medijima ograničen, ne slažu se sa podizanjem spomenika. Ko ih pita, kada “predsednik” po cijenu spašavanja vlastite kože prima i arapsku vakcinu.

“Istorija nije ništa drugo nego neprekinuti lanac, mrtvih, živih i nerođenih. Istorija anticipira i o onome što će se potencijalno zbiti i u budućnosti. To je doktrina savremene istorijske nauke. Ali da budem konkretan zaista mislim da u Crnoj Gori moramo braniti elementarne principe istorijskih saznanja i nauke i da je velikosrpski propagator, asimilator, samo odjeven farisejski i felonski u drugu odeždu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nastavio je sa otvaranjem tog famoznog spomenika Stefanu Nemanji, sve ono da bi ostvario Karadžićevu, Mladićevu, Krajišnikovu doktrinu velikosrpskog sveta, a to je drugo ime za savremenu veliku Srbiju. Vučić je nakon tog otvaranja spomenika Stefana Nemanji jasno saopštio da prisvaja crnogorsku istoriju i memoriju, a time i dinastiju Vojislavljevića rekavši da su oni Srbi, što oni nikada nijesu ni bili,” istakao je historičar Adžić.

O spomeniku koji se razlikuje se od onog koji je pobijedio na konkursu, gdje sada umjesto krsta, Nemanja u jednoj ruci drži mač, profesor Avramović objašnjava: “Stefan Nemanja bio je osnivač srpske i državnosti i duhovnosti, ali da je ipak prevagnula ideja državnosti koja se nije postizala ruskim krstom već, kao i uvijek, mačem.” Ma je li moguće? Da li je uistinu samo to razlog?

Da istina nije kako se stoljećima mitološki sanja, već kako je povijest “blanja”, pokazuje i minimiziranje krstića na kruni Stefana Nemanje. Zašto? Nisu li braća Arapi “krivi” što se krst u ruci Nemanje pretvorio u mač. Naravno da “krivi”. Finansiranje projekta “Beograd na vodi” od strane Arapa imalo je i određene uslove, ali zbog niza malverzacija projekat sve više postaje “Beograd na ulju” i samo je pitanje kada će se okliznuti “predsednik”,  četnik sa Jevrejskog groblja devedesetih u Sarajevu, onaj isti što bi ubio sto muslimana za samo jednog Srbina.

Do tada sa čitaocima dijelim ono što nađoh u biblioteci. To je puno argumentovanih pitanja onima što će ispod spomenika gledati u nebo. Kako je car Dušan Nemanjić skinuo sa vlasti oca Stefana Dečanskog? Zašto je Rastko Nemanjić poznat kao Sveti Sava prognan u Bugarsku? Činjenica je da je tamo umro da bi kasnije uz velike napore njegovo tijelo bilo vraćeno u Srbiju, a ne kako to neki vele, umro na povratku iz Palestine. Vuk Branković je Osmanlijama izdao vlastitog punca Kneza Lazara na Kosovom polju, a kasnije ga i Osmanlije tjeraju zbog nepouzdanosti. Vođu prvog srpskog ustanka Đorđa Petrovića Karađorđa nisu ubile Osmanlije nego njegov najveći neprijatelj Miloš Obrenović. Toliko o povijesti Srbije, srpskim mitovima i sinovima oca nacije, Stefana Nemanje kojem podigoše spomenik. No ono što će posebno padati u oči posjetiocima spomenika, jeste kaiš na pojasu Stefana Nemanje, na kojem se jasno vide ukrasi, kakve će tek Osmansko sarači donijeti na prostor Balkana, pa i Srbije, dva i po stoljeća kasnije. Nije li to Stefan Nemanja bio vidoviti modni guru? Narodna mudrost veli, kome je suđeno da bude zna se šta, same mu gaće spadaju. Kako je tanka linija između konverzije i perverzije, ovdje završavam priču o konvertitu sa početka i onom od dvadeset sedam metara. Ima još jedan koji se slučajno zove Nemanja a nekad su ga svrstavali u “turčina,” ali o njemu bi i jedna riječ bila previše. Kako to objasni Novak Adžić, u korijenu imenice Nemanja je nemanje, ne imati. Ili ne znao ili ne imao, isto ti ga dođe.

Gluho je doba noći. Željeznička stanica koje nema. Savski trg i spomenik. Iz snajpera pucaju “navijači partizani” dok im verbalni otpor putem medija pružaju četnici, uz poruku da nikad više neće postojati “zemunski klan”.

A “Beograd na ulju” umjesto na vodi i simfonije koja miluje moždane vijuge, ispunila je pjesma kulturnog kontinuiteta “Splavovi” sa stihovima, Od kako je sveta to se dobro zna, da u svemu đavo prste umeša…