BEDEMI NA GRANICAMA EVROPE: ZIDOVI U GLAVAMA I SRCIMA NAŠIM

Povezani članci

• Pat pozicija oko smjene vlasti u Federaciji BiH
• Završen 16. Festival srednjoškolskog teatra BiH
• ATP PARTY NIGHTS PREDSTAVLJA LJUBIMCE HRVATSKE PUBLIKE FREEMASONS
• Moralni preludij
• Samouništenje HDZ-ove olupine
• Irma Baralija: Kakva vlast, takvi karantini – neprihvatljivi

Istorija nam kazuje da nema smisla zidove graditi, s njima budućnosti nema. Ni nama s ovu stranu zida, ni njima, koji su sada izvan zidina. Nego, rušimo ih. Sve. One na granicama međudržavnim kao i one u glavama i u srcima našim. Tako ćemo jedino zakoračiti u bolju budućnost, donijet je svima, i njima i nama. Budućnost u kojem neće postojati svijet međa i granica, država i državljana, već samo svijet ljudi i bratstva. Svijet, jedan za sve. Pa još pun nade i svjetla.

Piše:‘Branislav Mikulić

Poplava izbjeglica’, ‘Najezda azilanata’, ‘Bujica tuđinaca pred našim vratima’, ‘Prijeti li nam potop migrantski?’, to su samo neki od ksenofobičnih novinskih naslova koje srećemo zadnjih godina. Evropa se prepala, hoće se ogradama neprolaznim zaštititi.  Prije par ljeta je Mađarska podigla zid na granici sa Srbijom. Četiri metra visok zid, pa još bodljikavom žicom opàsan. Zid čak 175  kilometara dug, neprobojna  barijera rastućem talasu izbjeglica iz Sirije, Libije  i Iraka i plimi ekonomskih migranata iz Bangladeša, Irana, Pakistana i brojnih zemlja  Afrike,  sve samih nesretnika koji sigurnost i egzistenciju žele potražiti u Evropi, u zemljama Unije. I druge države evropske su odnedavo počele razmišljati na ‘mađarski način’:   straže, kule osmatračke, zidovi, žice bodljikave, potkopi i kanali. Baš kao u srednjem vijeku. Od ove sedmice i Grčka trenira strogoću na ovim beskućnicima, ali savremenim sredstvima – bacanjem suzavca, harpuniranjem gumenih čamaca kojim migranti prelaze rijeku na granici Turske i Grčke.

Raste ksenofobija, sve veći je  broj pobornika zatvaranja evropskih granica za nepoželjne. Sve glasniji su zagovornici krajnje restriktivne, takozvane ‘nulte imigracijske politike’. Broj takvih raste brže nego li plima siromaha i nesrećnika koji čekaju pred granicama evropskim, pod zidovima betonskim njenim – ta plima ljudska, plima braće nam i sestara koji očajnički stoje i vape pred bedemima sŕca naših.

More je onih koji priželjkuju svekoliku primjenu ‘mađarskih rješenja bodljikavih’, ima i političara, demokrata evropskih koji to javno kazuju i propovijedaju. Srećom, ima i drugačijih pogleda. Za ove potonje  je svako pitanje zatvaranja nacionalnih granica za azilante i nedobrodošle doseljenike sasvim pogrešno pitanje, pitanje koje ima pred sobom vrlo limitiranu viziju, nikako viziju  dugoročnog rješavanja problema migracija iz trećih, siromašni(ji)h  zemalja. Zatvaranje granica oni vide i kao duboko nehuman pristup rješavanju problema nejadnakog razvoja u svijetu, po njima je to zatvaranje očiju za nepravdu i nepravednost u raspodjeli stvorenog bogatstva, ‘našeg’ bogatstva koje je (velikim) dijelom nastalo zahvaljujući eksploataciji siromašnih,  blaga koje se kumuliralo na Zapadu kroz pljačku i grabež prirodnih resursa zemalja Trećeg svijeta, a tokom vijekovima duge  kolonizacije. I kroz kroz otimačinu koja se danas nastavlja perfidnim formama neokolonijalizma, kroz globalizaciju i sveprisutan  ekonomski, financijski i svaki drugi liberalizam.

Srećom, ponavljam to,  ima vizionara. Ima pobornika dugoročnogog, trajnog i sveobuhvatnog rješavanja migrantske krize, onog na principima socijalne pravde, na bazi humanog pristupa i solidarnosti. Takva rješenja imaju budućnost i nude budućnost. Sva takva rješenja polaze od politike otvorenih granica.

Otvorimo granice za sve, baš kao što su granice danas postale otvorene robama i kapitalu, otvorimo ih i ljudima, radnoj snazi iz svih krajeva ove nam zajedničke domovine koja se Zemlja zove – poručuju nam protivnici zidova betonskih. Dajmo ljudima svu slobodu kretanja po ovoj planeti, baš  kao što smo i svjetskom kapitalu dali slobodu  da se nastanjuje svuda gdje zaželi.

Da, reći će mnogi odmah: To je katastrofa za Evropu i sve visokorazvijene zemlje, desetine miliona migranata bi tada  nagrnulo u Njemačku i Britaniju, još više u SAD. Istina je, to bi se zbilo ako bi otvaranje granica državnih bila jedina mjera. No, ako bi ona –politika slobode naseljavanja za sve– bila tek dio novog, globalnog koncepta socijalnog i ekonomskog prosperiteta, ako bi bila dio strategije stvaranja humane sveljudske budućnosti, strategije koja  je prožeta osjećajem pravde i solidarnosti, onda ta mjera koja bi garantovala slobodu kretanja ljudi po cijeloj planeti ne bi bila katastrofična. Nego bi bila dobrodošla.

A ima načina da tako bude, da se ruka ljudska svima pruži,  svima koji su ubogi, tlačeni, ratom protjerani. Ima načina da se da se izbjegne podizanje zidova na našim državnim granicama, da ne pohitamo postavljati žice bodljikave niti one kroz koje struja visokog napona teče. Jedno takvo rješenje, a koje danas žustro zagovara prominentni ekonomist Thomas Piketty,  je da otvorimo naša srca, probudimo našu svijest da smo jedan rod, jedna vrsta, da smo jedno.  I da se ujedinimo. Pa da,  umjesto da se svi, i mi i migranti, tiskamo u zemljama Evrope oko ‘kolača’ koji nam je na stolu, učinimo hrabar korak. Da odlučni u namjeri i ujedinjeni oko iste ideje, primoramo naše vlade, nacionalne i nadnacionalne, da ulažu u razvoj zemalja Trećeg svijeta, da tamo za izvjesno vrijeme investiraju bar nekoliko procenata BDP, najradije čitavih pet, što je tek dvadesetina od bogatstva kojeg u Evropi i na Zapadu imamo. A to su iznosi koji se mjere hiljadama milijardi eura, dolara, funti.

Ujedinjeni možemo i trebamo prinuditi naše vlade da lavovski dio  novca za pomoć zemljama Trećeg svijeta  namaknu porezima od najbogatijih, prije svega od onih 26 superbogatih koji posjeduju jednaka bogatstva kao čitava polovina stanovnistva ove planete, isto koliko i 3,5 milijardi najsiromašnijih ljudi na Zemlji, onih na rubu egzistencije. Trabamo glasati za stranke koje će se zalagati da se ti novci namaknu od tajkuna i bogatuna, od onih koji svima nama krv sisaju, a kojima poreske i sve druge vlasti kroz prste gledaju.

Tajkuni kao bogovi – van zakona i van poreza :

“Warren Buffett (američki poslovni magnat i mega-investitor, danas treći najbogatiji čovjek na svijetu – opaska B.M.) sam izjavljuje da plaća porez na zarađene milijarde po mnogo nižoj stopi nego li njegova čistačica.”–

Eric Alterman, američki publicist i profesoor

Znanstvenici-humanisti, svi oni što misle kao Piketty, nas pozivaju da obavežemo vlasti naše da ‘udare ljute poreze’ na dohotke milionera i multimilionera, a takvih ima na hiljade, pa da taj novac usmjere u obrazovanje stotina miliona djece i omladine po Africi, Aziji i Latinskoj Americi, da ulažu u tamošnju zdravstvenu zaštitu, da kreiraju milione novih radnih mjesta, da grade stanove, puteve, škole i bolnice. Da ulažu, znalački, istinski i obilato i, dakako, s osjećajem za pravdu, za solidarnost. A ne da udjeljuju  milostinju kao što sada čine. Naime, veċ desetljećima se niti 0,5% od bruto nacionalnog dohotka najrazvijenijih zemalja ne izdvaja za pomoć  Trećem svijetu, a s ciljem  prevazilaženja jaza u razvijenosti između njega i Zapada. A ne zaboravimo da su se bogate zemlje još prije nekoliko decenija (i pod kišobranom UN) dogovorile i obavezale kako će davati mnogo više.

Za dugoročno, a temeljito rješenje migrantske krize i svjetskog siromaštva nije potreban beskonačno dugi rok. Za njega sigurno ne treba 30 godina za koliko računaju da bi se sva Evropa mogla opasati zidom betonskim. Za njega ne treba ni 20 godina, možda tek pola toga. Za samo jedno desetljeće bi već bili vidljivi rezultati  svjesne i ciljane, globalno provedene  preraspodjele svjetskog bogatstva u korist siromašnih zemalja  i siromaha u svim zemljama. Jaz u dohocima bi se relativno brzo smanjio, tako pokazuju računice mnoge. A kada se taj jaz jednom smanji ili skoro pa premosti, neće više biti najezde na tuđe granice, ljudi će uglavnom ostajati tamo gdje im je porodica, gdje su navikli biti, gdje najviše pripadaju i gdje će, što je najbitnije, dostojanstveno moći živjeti od svoga rada.

Protivnici gradnje ograda betonskih kazuju i  ovo: od tih zidina nećemo ništa dobroga vidjeti. Jednom kada počne gradnja bedema na granicama našim, teško da će se tu zaustaviti. Taj process neće stati sve dok se zidovi betonski i nepregledni ne podignu  u glavama našim, i u srcima. Ali,  ni to nam pomoći neće. Ni ti trostruki zidovi neće spriječiti da nas zadesi poplava migrantska, da nas zadesi potop. Možda se desi samo malo kasnije, sa nekoliko godina odgode. Zidovi ugnjetene i gnjev njihov ne zaustavljaju, istorija nam to jasno kazuje.

Zid su gradili stanovnici Jerusalema prije tri hiljade godina, pa je sedam puta grad opsjedan, osvajan i razaran, a bogatstvo mu oteto i otimano. Drevni Rim je gradio Hadrianove zidove i mnoge druge još, pa je ipak osvojen i pokoren, blago mu oteto i razdijeljeno među osvajačima, ‘barbarskim narodima’ i siromasima što živješe izvan zidina. Ni kineski zid ni berlinske žice bodljikave nisu za vječnost mogli odoliti najezdi i osveti gladnih ili gladnijih, siromašnih ili siromašnijih, potlačenih, usužnjenih.

Istorija nam kazuje da nema smisla zidove graditi, s njima budućnosti nema. Ni nama s ovu stranu zida, ni njima, koji su sada izvan zidina. Nego, rušimo ih. Sve. One na granicama međudržavnim kao i one u glavama i u srcima našim. Tako ćemo jedino zakoračiti u bolju budućnost, donijet je svima, i njima i nama. Budućnost u kojem neće postojati svijet međa i granica, država i državljana, već samo svijet ljudi i bratstva. Svijet, jedan za sve. Pa još pun nade i svjetla.

U protivnom, nastavimo li zidove dizati, zlo će nas golemo zadesiti i sudbina Rima antičkog.

Dr. Branislav Mikulić , 7-8-2015

(dorađeno 3-3-2020)

——————————

O autoru:

Dr. Branislav Mikulić, dugogodišnji naučni saradnik Ekonomskog institute Univerziteta u Sarajevu (1975-1990) je dobar dio svoje akademske karijere posvetio  istraživanju uzroka, prirode i posljedica  masovnih vanjskih migracija. Poseban interes je pokazivao za pitanja međuzavisnosti  vanjskih migracija i razvoja – ekonomskog, socijalnog, demografskog. Niz je Mikulićevih naučnih radova – članaka, studija, knjiga  i monografija- na ovu temu.

Kasnije (1991-2005) se, kao expert nizozemske vlade nastavio baviti sličnim temama, no ponajviše istraživanjima socijalnog položaja ranjivih društvenih grupa, kao i pitanjima siromaštva i  ekonomske nejednakosti. Potom je u Irskoj (2005-2012), radeci za Evropsku komisiju, (Eurofound) osmišljavao i vodio znanstvene projekte u domenu socijalne isključenosti,  nejednakosti u kvalitetu (i standardu) života među različitim socijalnim grupama unutar zemalja Unije ali  i istoimenim razlikama među zemljama  u Uniji.

Od 2013 Branislav živi i radi u Nizozemskoj, gdje  djeluje kao freelance publicist i spisatelj.