Zbogom, Brančilo

Izdvajamo

• Nema mjesta za moralne poruke u sistemu koji radi sve da bi taj moral uništio i zamijenio ga nekim drugim, novim moralom. Mijenjamo istinske moralne poruke za vjernički, robovski moral. Živimo stvarnost gdje je popiti pivu u toku ramazana ili ne doći nedjeljom u crkvu daleko gori grijeh nego izdati prijatelja. O prevarama da ne pričamo. Varamo državu, varamo prijatelje, prevarimo i partnera kad god nam se za to pruži prilika. Kupljene diplome, prepisani magistrati i doktorati, sve je to dio svijeta u kome nema mjesta za sistem vrijednosti kakav živi u Brankovoj bašti, između međeda i leptirova.

Povezani članci

• SEDAMDESET GODINA OPĆE DEKLARACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA
• „Jednu turu za kulturu“
• Mile Stojić: Kratka povijest prepadanja
• Rad od kuće u BiH: Radnici ne žele biti tretirani kao potrošna roba, poslodavci štite sebe
• Na Igmanu se danas obilježava 81. godišnjica “Igmanskog marša”
• Damir Ovčina: Moj hodža je superheroj ratnog Sarajeva

Za literaturu Branka Ćopića u današnjim školama nema mjesta. U nemoralnom svijetu i nema mjesta za moralne poruke.

Priče o malim partizanima danas nisu politički korektne. UN se godinama bore protiv djece vojnika, a čak i BiH se našla na kritici svjetske organizacije jer je u raznim vojskama i kod nas bilo vojnika mlađih od 18. U knjigama Branka Ćopića, bilo je partizana i od 14 godina. Takav vakat bio, pa se i zapisalo. Ujak moje majke je sa 14 pobjegao u šumu, kako se to tada govorilo. Danas za partizane nigdje više nema mjesta, pa ni u lektirama. Hem nije lijepo da nam djeca čitaju o tamo nekim komunistima, hem nećeš šale u EU sa tim arhaistizmima.

Za antifašističke ideale u našem današnjem svijetu nema mjesta. Jer kako objasniti djeci koja u školskoj lektiri pročitaju ono što je Ćopić napisao “Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.”? Sa onim već poslovičnim odgovorom- “to samo jugoslovenska laž, jer su oni nama u ratu….I vidi šta nam danas danile rade”, ne ide. Najbolje da djeca ne čitaju te gluposti uopšte. Zna se dobro gdje ide granica, na liniji bojišnice, boga ti. Ne talasaj.

Ili tamo neke njegove priče o moralu. Kako je u priči koji se zove Bog i batina (zamisli blasfemije), Nikoletina Bursać zarobio dva domobrana, pa kad su ga naljutili kuriri iz komande, počeo da ih zlostavlja. A onda se Nikoletina kao iz lošeg sna prenuo sa zaključkom: Jesi li ti video kad nekom dadeš vlast i silu, šta li sve njemu neće pasti na um? (…) za pola sata pašovanja – izmuva ljude, svuče do gola i još malo, pa pokla, odera, ispeče… E, e, moj Nidžo, moj sokole, jesi li ti vidio kako se lako gubi i obraz i pamet. Da ni ne ulazimo u junakov odnos sa poštovanjem prema ženama (Mitraljezac golubljeg srca), a glavne zvijezde u našem dunjaluku su neke Cece i Karleuše. Bez veze, jel’ da.

Nije to za ovo vrijeme. Današnja djeca, a sutrašnji robovi sistema ne bi se smjela susretati sa likovima kao što su Ćopićevi konviktaši, koji se cijelo školovanje bore protiv autoriteta. Među konviktašima se izdaja ne dopušta, ali se može i oprostiti ako se onaj Bobo Gica koji je na ušljivom spisku ipak popravi. Bore se u Magarećim godinama konviktaši i sa autoritetima ali i sa korupcijom, i na kraju pobijede. Gluho i daleko bilo…

Nema mjesta za moralne poruke u sistemu koji radi sve da bi taj moral uništio i zamijenio ga nekim drugim, novim moralom. Mijenjamo istinske moralne poruke za vjernički, robovski moral. Živimo stvarnost gdje je popiti pivu u toku ramazana ili ne doći nedjeljom u crkvu daleko gori grijeh nego izdati prijatelja. O prevarama da ne pričamo. Varamo državu, varamo prijatelje, prevarimo i partnera kad god nam se za to pruži prilika. Kupljene diplome, prepisani magistrati i doktorati, sve je to dio svijeta u kome nema mjesta za sistem vrijednosti kakav živi u Brankovoj bašti, između međeda i leptirova.

P.S.

Imam kćerku, rođenu Norvežanku od 13 godina, koja se junački hrve sa čitanjem Magarećih godina. Na ćirilici. Jer je to sama izabrala. Ne treba djecu siliti, samo ih treba uputiti, dalje se sami snalaze.