HERCEG-BOSNA U HAAGU (15): Istočni Mostar – hrvatski Vukovar

Povezani članci

• Taktičnost i zakonitost
• Vesna Rajnović: Dokad će Milorad Dodik ismijavati državu
• Doba kad je emigrirala ljudskost
• BESKRAJAN DAN
• Zastave 2
• Deset zapovijedi manipulacije

Mostar – foto: Wade Goddard

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Mostarka je pred Haškim sudom svjedočila kao “svjedokinja CX”: 29. rujna 1993, devetorica vojnika ATG ‘Vinko Škrobo’ HVO-a, među kojima su bili Ernest Takač i izvjesni Dinko, došli su u njen stan u jednome od središnjih naselja u Mostaru, i oduzeli joj novac, nakit i ključeve automobila. “Vojnici su okupili svjedokinju, njenog muža i svekra u jednoj sobi, a dotični Dinko je svjedokinji naredio da skine odjeću. Kada je ona to odbila, Dinko ju je brutalno udario, strgao joj je odjeću i prisilio je na seksualni odnos pred mužem i svekrom. Još osmorica vojnika su je primoravali na seksualne odnose tokom tri sata, dok je pomenuti Dinko tukao njenog muža zato što plače.”

Detalj je to jednog od najstrašnijih razdoblja u povijesti Mostara, od 9. svibnja 1993. do travnja 1994., kada je međunarodna zajednica napokon ipak uspjela prekinuti rat HVO-a i Armije BiH, koji je, prema nalazima Haškog suda, počeo zbog odluke Franje Tuđmana i njegove vlasti da dijelove BiH etnički očisti od Bošnjaka i pripoji ih Hrvatskoj.

To razdoblje detaljno se opisuje u drugom tomu prvostupanjske presude Haškog suda šestorici političkih vođa i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, koju je sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2013., osudivši optuženike na višegodišnje zatvorske kazne. Na stotinjak stranica činjenično je, do najpreciznijih mogućih detalja, rekonstruiran napad na Mostar 9. svibnja, višemjesečne nasilne deložacije Muslimana i protjerivanje u istočni Mostar, razaranje i opsada istočnog Mostara te ubojstva, nasilje, silovanja i pljačka koju su postrojbe HVO-a provele nad Bošnjacima u gradu i okolici.

Žalbeno vijeće Haškog suda, koje je preispitivalo prvostupanjsku presudu, nije osporilo nijednu važnu činjenicu iz tog opisa.
Rekonstrukcija nasilja u Mostaru od svibnja 1993. do travnja sljedeće godine, iznesena u prvostupanjskoj presudi, može se zato smatrati najvjerodostojnijim i najdokumentiranijim prikazom užasavajućih zločina do kojih je dovela odluka predsjednika Republike Hrvatske da granice svoje zemlje proširi na dio susjedne Bosne i Hercegovine, iz kojega je Tuđman bio namjerio istjerati nehrvate.

Mučenje svjedokinje CX nije završilo silovanjem pred suprugom i svekrom. “Pomenuti Dinko je zatim primorao svjedokinju CX da mu liže čizme dok ih ne uglača. Vojnici HVO-a potom su ih izveli iz zgrade, ispred koje su se već nalazili drugi Muslimani. Pomenuti Dinko je ponovo prisilio svjedokinju CX da skine odjeću nasred ulice prije nego što ih je kamionom odvezao nedaleko od linije fronta.”

Mostar – foto Judah Passow

Trebalo je proći dvadeset godina, pa da prvostupanjska presuda rasvijetli sudbinu dvanaestorice vojnika Armije BiH koje je snimila kamera Hrvatske televizije nakon što su ih, u mostarskoj zgradi Vranica, prvih dana napada na Mostar uhapsili vojnici HVO-a.

Novinarka HTV-a Dijana Čuljak njihovo je hapšenje u svom prilogu nazvala “uspješnom akcijom spašavanja hrvatskih civila u dijelu grada koji kontrolira Armija BiH”. Istina je bila da te ratne zarobljenike nakon hapšenja nitko više nikad nije vidio: Hasan Balić, Alija Čamo, Senad Čehić, Dževad Čolić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Feđa Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.

Njihovu je sudbinu na suđenju u Haagu rasvijetlio “svjedok A”, vojnik Armije BiH kojega su zajedno s njima zatočili u podrumu improviziranog zatvora na Mašinskom fakultetu u Mostaru. “Tokom cijele noći 10. maja 1993., svjedoka A i dvanaest vojnika ABiH su u više navrata tukli vojnici i vojni policajci HVO-a, koji su se smjenjivali u grupama od 10 ili 15 ljudi. Pri zadavanju udaraca služili su se predmetima kao što su puščani kundaci, pendreci, debeli kablovi, tako da su premlaćivane osobe gubile svijest.”

Iste noći, vojnici HVO-a tražili su vojnika koji je bio u, kako su rekli, ‘Daidžinoj vojsci’. “Kada je Dževad Husić rekao da je on jedan od tih, pripadnici HVO-a su ga odveli u susjednu prostoriju. Svjedok A je izjavio da je čuo kako ga tuku. Jedan od pripadnika HVO-a je tražio nož da mu odsiječe uho i pitao Dževada Husića koje mu je uho draže prije nego što ga je odsjekao. Svjedok A je zatim čuo krike i jauke, a onda i hice iz vatrenog oružja. Svjedok A je izjavio da je beživotno tijelo Dževada Husića zatekao kako leži na leđima u susjednoj prostoriji.”

Mlatili su ih neprekidno. Zlatka Mehića proglasili su “snajperistom”, premda on to nije bio, i odveli ga u susjednu prostoriju. “Prema riječima Svjedoka A, jedan od pripadnika HVO-a mu je hotimično polomio nogu. Zlatko Mehić se potom na rukama odvukao do prostorije u kojoj su se nalazili Svjedok A i ostali vojnici ABiH.”

Potom su došli “Juka Prazina i izvjesni Pohara (…) i otvorili vatru u njihovom pravcu. Jedan metak je svjedoka A pogodio u stopalo. Nazif Šarančić i Mimo Grizović su u pucnjavi izgubili život, a Zlatko Mehić je umirao. Ostali zatočenici su izašli iz prostorije – uključujući i svjedoka A.”

Četrnaest godina kasnije, u svibnju 2007., u Gorancima kod Mostara pronađena je masovna grobnica s petnaest tijela. Posmrtni ostaci dijela žrtava identificirani su kao tijela vojnika Armije BiH iz Vranice: Alije Čame, Senada Čehića, Dževada Čolića, Mime Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penave i Nazifa Šarančića. “Vijeće napominje da tijela Hasana Balića i Šefka Pobrića nisu pronađena i da se oni još uvijek vode kao nestali”, stoji u presudi iz 2013. godine.

Šestooptuženi u haškome procesu za Herceg-Bosnu Berislav Pušić, šef uprave za zatvore i zatočeničke centre HVO-a, u dva je navrata zatajio sudbinu tih ljudi, iznijevši proturječne informacije o njima: na sastanku s Amorom Mašovićem, voditeljem Komisije BiH za nestale, 29. prosinca 1993., Pušić je izjavio da su “osmorica od 12 vojnika ABiH živi i da su upućeni u inostranstvo”. Dvije godine kasnije, u pismu ombudsmanu Federacije BiH, izjavio je da “ne zna šta se dogodilo s osobama koje su nestale 10. maja 1993. za vrijeme pada Vranice”.

Napad na Mostar počeo je 9. svibnja 1993. oko pet sati ujutro. “Premda vijeće ne raspolaže naređenjima iz kojih bi se vidjelo ko je izvršio napad 9. maja 1993., da li HVO ili ABiH, brojni svjedoci, stanovnici grada Mostara ili predstavnici međunarodne zajednice prisutni na licu mjesta 9. maja 1993., pružili su istovjetan opis napada i svi su jednako izjavili da je napad 9. maja izvršio HVO. Stoga većina vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključila da je HVO izvršio napad na grad Mostar 9. maja 1993. godine”, navod je iz presude. Kako god bilo, tog je dana HVO “bez prestanka granatirao istočni Mostar, na koji je od početka borbi do kraja prijepodneva palo oko 5.000 do 7.000 granata”.

Tokom sljedećih jedanaest mjeseci, istočni Mostar svakog je dana izložen granatiranju HVO-a iz “minobacača, tenkova, bacača raketa, protivavionskog oružja, mitraljeza i protivavionskih topova”. “Vijeću su predočeni podaci po kojima je HVO imao male avione iz kojih je bacao minobacačke granate ili bombe”, naročito na Donju Mahalu.

To mostarsko naselje, “gusto naseljeno”, bilo je na posebnom udaru: s brda Hum iznad Mostara HVO je onamo bacao gume napunjene eksplozivom koje su služile kao improvizirane bombe: one bi se “u plamenu skotrljale niz brdo Hum i eksplodirale nad stambenim objektima”. Sudskom vijeću predočen je i izvještaj HVO-a Glavnom stožeru od 17. kolovoza 1993., u kojem se navodi “da je 6. avgusta 1993. izvršeno probno djelovanje dvjema napalm bombama po naselju Donja Mahala.”

Armija BiH, s druge strane, “uglavnom je imala lako pješadijsko naoružanje, kao što su puške i ručne bombe, te improvizovane bombe, a raspolagala je ograničenim brojem vojnika”. Međunarodni promatrači i vojni stručnjaci ustvrdili su na suđenju kako “korišćenje teške artiljerije, kojoj je HVO pribjegavao, nije predstavljalo adekvatan način borbe u sukobu kakav se vodio u Mostaru, gdje se borbe nisu vodile na otvorenom bojnom polju”.

Nakon što je na istočni Mostar mjesecima padalo “u prosjeku od dvadeset do sto projektila dnevno”, civilna policija UN-a u rujnu 1993. načinila je izvještaj s tvrdnjom da u istočnom Mostaru “praktično nema zgrade ili vozila koji nisu oštećeni u granatiranju.” Stanovnici su živjeli u “velikom strahu”. S dobrim razlozima: novinar BBC-a Jeremy Bowen u svom je izvještaju izjavio kako u istočnom Mostaru, “u svakom trenutku, na uglu svake ulice možete poginuti ili biti osakaćeni”.

Sudskom vijeću predočen je i registar bolnice u istočnom Mostaru za razdoblje od 15. lipnja do 18. kolovoza 1993.: u ta dva mjeseca, primljeno je 1.037 pacijenata, od kojih su 832 liječena zbog rana iz vatrenog oružja ili od ekplozije; u sljedeća dva mjeseca, od polovine kolovoza do polovine listopada, primljena su 1.004 pacijenta, od kojih 808 zbog iste vrste ozljeda. “Vijeće zaključuje da je intenzivno granatiranje i drugo vatreno djelovanje HVO-a po istočnom Mostaru direktno pogađalo stanovništvo koje je živjelo u tom dijelu grada.”

U drugoj polovini 1993., HVO je tisuće muslimana protjerao iz zapadnog Mostara. Hapšenja i protjerivanja počela su 9. svibnja, istog dana kada i napad na grad, i nastavila se u valovima sljedećih mjeseci. Kampanja protjerivanja, prema nalazima sudskog vijeća, bila je organizirana i sistematska, a provodila se nasiljem i okrutnošću, pljačkom i otimanjem: “Svjedokinja CT je opisala kako ju je, dok su je istjerivali iz stana 9. maja 1993., izvjesni Miro Martinović brutalno pretukao kundakom puške, šakama i nogama, i kako je drugi vojnik HVO-a kundakom udario jednu djevojčicu od devet godina i nastavio da je tuče i kad je pala na zemlju.”

Samo dan ili dva nakon što je počeo napad na Mostar, srušene su džamije u zapadnom Mostaru. Džamija Hadži Alibega Lafe srušena je u svibnju, ali sudsko vijeće nije uspjelo utvrditi tko ju je točno srušio. No mostarski muftija Seid Smajkić 29. svibnja 1993. pisao je o tome Biskupskom ordinarijatu u Mostaru.

Dan nakon početka napada, 10. svibnja, minirana je Baba Beširova džamije u naselju Balinovac. Zbog toga je mostarski biskup Ratko Perić pismom prosvjedovao kod zapovjednika HVO-a Milivoja Petkovića. “Vijeće smatra da je Baba Beširova džamija uništena eksplozivom i do temelja srušena oko 10. maja 1993”, konstatiralo je sudsko vijeće. Načelnik SIS-a Mostar Ivica Raspudić napisao je 31. svibnja 1994. izvještaj hercegbosanskom Ministarstvu obrane “da se Mladen Mišić, jedan vojnik HVO-a, sâm proglasio odgovornim za rušenje eksplozivom svih džamija u Mostaru po zapovijedi Miljenka Lasića, zapovjednika OZ Jugoistočna Hercegovina”.

Vlasti su znale, ali ništa nisu poduzimale. U presudi stoji kako su “vlasti HVO-a bile obaviještene o zlodjelima koja su u maju 1993. počinile jedinice HVO-a”. Interni izvještaj mostarskog Odjela za kriminalističke istrage Vojne policije od 23. srpnja 1993. navodi da ‘značajno raste broj provalnih krađa koje se najčešće vrše na organiziran način, a počinitelji su grupe naoružanih ljudi, koji se često predstavljaju kao djelatnici Vojne policije ili pripadnici AT grupa, i djeluju noću'”. Žrtve su, dodaje izvještaj, “u većini slučajeva Muslimani”.

Samo krajem lipnja, nakon što je Armija BiH osvojila kasarnu Sjeverni logor u Mostaru, HVO je uhapsio i u logor Heliodrom zatočio više od šest tisuća mostarskih muslimana – posvjedočio je to osobno predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić. Uglavnom su to bili vojno sposobni muškarci, ali “među uhapšenima bilo je dječaka starih oko 14 godina i muškaraca starijih od 60 godina, ponekad starih i do 84 godine”.

Vijeće je rekonstruiralo i kako su optuženici u procesu reagirali na sve te događaje. Obrana Milivoja Petkovića, ratnog načelnika Glavnog stožera HVO-a, ustvrdila je da “Glavni stožer HVO-a i njegov načelnik nisu imali nikakve nadležnosti kada je riječ o održavanju reda u Mostaru”. Petkovićeva obrana “prihvata da su organi vlasti HVO-a znali da je jedan broj Muslimana istjeran iz svojih domova sredinom juna 1993., ali tvrdi da su takve radnje smatrane, a tako se u odnosu na njih i postupalo, krivičnim djelima koja spadaju u održavanje javnog reda i mira, odnosno u djelokrug Ministarstva unutarnjih poslova”.

Petković, Bruno Stojić i Žarko Keža, još jedan visoki zapovjednik HVO-a, 14. lipnja primili su izvještaj da su prethodnog dana, 13. lipnja 1993., pripadnici HVO-a, čija su imena i postrojbe navedene u izvještaju, “za vrijeme protjerivanja 90 Muslimana iz naselja Dum u zapadnom Mostaru, silovali nekoliko žena pred očevicima”. Isti izvještaj navodi da su “takođe premlatili dosta ljudi, a postojale su i indicije o ubistvima ‘civila’ koja su počinjena tokom ovih operacija.” Poduzeli nisu ništa.

Suđenje je pokazalo i čime su se u to vrijeme bavili tjelohranitelji predsjednika vlade Herceg-Bosne: “Vijeće konstatuje da su trojica pripadnika Vojne policije, zaduženi za bezbjednost Jadranka Prlića, bez ikakvog posebnog povoda oteli dvije djevojke s ulice u zapadnom Mostaru i da su ih potom silovali”.

Sve je to samo dio strahota počinjenih u Mostaru uime Herceg-Bosne. Istočni Mostar – hrvatski Vukovar.

Mostar – foto Judah Passow